Jesu li odluke biskupa iznad Ustava Republike Hrvatske?

Postoje slučajevi koji ostanu zatvoreni unutar zidova institucija i postoje oni rijetki koji prerastu vlastite okolnosti te postanu ogledalo mnogo širega društvenog problema. Slučaj časne sestre Miljenke Grgić pripada upravo toj drugoj skupini. Hrvatska je javnost s njime najprije upoznata kroz objave same redovnice na društvenim mrežama, a potom je 19. srpnja 2026. prvi put o svojem slučaju javno progovorila i u medijima.

Time je rasprava prestala biti isključivo pitanje odnosa unutar jedne crkvene ustanove te je otvorila mnogo šire pitanje koje hrvatsko društvo već godinama odgađa: što se događa kada odluka donesena prema kanonskom pravu ili pojedinačna odluka crkvenoga poglavara počne određivati građansku, profesionalnu i egzistencijalnu sudbinu osobe zaposlene u javnoj ustanovi? To više nije pitanje jedne redovnice niti jednog fakulteta. To je pitanje granica između autonomije Crkve i obveze pravne države da štiti dostojanstvo i prava svojih građana.

U svojim javnim istupima sestra Miljenka Grgić iznijela je niz ozbiljnih tvrdnji o načinu upravljanja Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Splitu. Među njima posebno se ističu navodi o zapošljavanjima za koja smatra da nisu bila opravdana stvarnim nastavnim potrebama, o otvaranju novih radnih mjesta i širenju pojedinih katedri unatoč sve manjem broju studenata.

O tim će navodima, nadamo se, svoj sud dati nadležna tijela. No iza njih ostaje jedno pitanje koje daleko nadilazi konkretan spor i koje se gotovo uopće ne postavlja u hrvatskoj javnosti. Koliko danas uopće studenata imaju hrvatski katolički bogoslovni fakulteti i tzv. teološke škole? Koliko ih svake godine upisuju, a koliko završava studij?

I može li se, u vrijeme kada gotovo sva javna sveučilišta i veleučilišta prolaze kroz racionalizaciju, ozbiljno izbjeći rasprava o opravdanosti postojećeg broja teoloških fakulteta, njihovih studijskih programa i nastavničkih kapaciteta?

To nisu pitanja protiv teologije niti protiv Crkve. Naprotiv. To su pitanja odgovornog upravljanja javnim novcem. Jer profesore na tim fakultetima, kao i cjelokupan administrativni sustav javnih bogoslovnih fakulteta, ne financiraju nad/biskupije nego porezni obveznici Republike Hrvatske.

Ako se javnim novcem financiraju javni fakulteti, onda javnost ima puno pravo postavljati pitanja o njihovoj učinkovitosti, broju studenata, kadrovskoj politici i akademskoj opravdanosti.

To nije napad na Crkvu, nego izraz odgovornosti prema državi i poreznim obveznicima. Uostalom, postavlja li si Crkva uopće pitanje kako sve to izgleda očima običnog čovjeka koji svojim radom financira njezine ustanove, a istodobno se svakodnevno bori s rastućim troškovima života i vlastitom egzistencijom?

Crkva danas ne gubi povjerenje zbog toga što javnost postavlja pitanja. Gubi ga onda kada se stvori dojam da za njezine ustanove ne vrijede jednaki kriteriji odgovornosti, transparentnosti i racionalnog upravljanja kakvi se očekuju od svih drugih javnih institucija.

Povjerenje se ne gubi u sudnicama. Ono se gubi onda kada običan čovjek zaključi da se od njega traži odgovornost za svaki euro, dok se od crkvenih institucija ne traži ni odgovor na najjednostavnija pitanja.

Gdje završava autonomija Crkve? 

Katolička Crkva ima neupitno pravo uređivati vlastiti unutarnji život. To proizlazi iz slobode vjeroispovijedi, međunarodnih ugovora Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom i samih temelja demokratskog društva. Nitko razuman ne očekuje da država određuje tko može poučavati katolički nauk, tko može biti biskup ili tko će u ime Crkve naviještati Evanđelje.

No pitanje postaje bitno složenije kada odluka koja je donesena unutar crkvenoga pravnog poretka više ne ostaje samo unutarnja stvar Crkve. Što kada takva odluka nekome određuje radni status, egzistenciju i profesionalnu budućnost? Gdje tada završava autonomija jedne institucije, a počinje odgovornost države?

Hrvatski model odnosa države i Crkve svoju najveću slabost pokazuje osobito ondje gdje se njihovi pravni sustavi dodiruju. Javni bogoslovni fakulteti dio su državnog sustava visokog obrazovanja, financiraju se javnim novcem i njihove diplome proizvode pravne učinke u Republici Hrvatskoj.

Istodobno, pojedini nastavnici ne mogu obavljati svoju službu bez kanonskog mandata, odnosno povjerenja crkvene vlasti. Na isti način funkcionira i sustav vjeronauka u osnovnim i srednjim školama: vjeroučitelje zapošljavaju škole, njihove plaće isplaćuje država, ali za rad im je nužan kanonski mandat koji dodjeljuje i može im ga uskratiti mjesni biskup.

Sve izgleda jednostavno dok između države i Crkve postoji suglasje. Ali pravo nije stvoreno za vrijeme sklada. Ono postoji baš zbog sukoba. A kada do njega dođe, više nije dovoljno reći da je riječ o unutarnjoj stvari Crkve, jer posljedice više nisu samo crkvene, one postaju građanske, profesionalne i egzistencijalne.

Zato pitanje mogućeg gubitka radnog mjesta jedne časne sestre nije, ili barem ne bi smjelo biti, pitanje samo jedne osobe. Ono je ispit zrelosti pravne države.

Pravo nije nastajalo kako bi štitilo one koji su popularni, poslušni ili poželjni, nego kako bi štitilo svakoga čovjeka, osobito onda kada se nađe u neravnopravnom odnosu prema instituciji koja raspolaže znatno većom moći.

U suprotnom, prava prestaju biti univerzalna i postaju povlastice rezervirane za one koji nikada ne postavljaju neugodna pitanja i nikada ne dovode u pitanje odluke autoriteta.

Jednako tako, ni autonomija Crkve nije apsolutna, kao što u ustavnoj demokraciji nije apsolutno nijedno pravo. Sloboda govora ograničena je pravima drugih. Pravo vlasništva podliježe javnom interesu.

Akademska autonomija ne isključuje odgovornost. Ustavni poredak počiva na ravnoteži različitih prava i legitimnih interesa, a ne na njihovoj apsolutizaciji. Zato ni autonomija vjerskih zajednica ne može biti shvaćena kao prostor potpuno izuzet od pravnog propitivanja kada njezine odluke proizvode ozbiljne posljedice u građanskom, radnopravnom i profesionalnom životu pojedinca. To nije zahtjev da država upravlja Crkvom.

Ali jednako tako nije prihvatljivo da se, pod pozivom na autonomiju, izbjegne svako propitivanje odluka koje zadiru u prava građana zajamčena Ustavom Republike Hrvatske. Povjerenje u autonomiju Crkve i povjerenje u pravnu državu nisu suprotnosti. Naprotiv, jedno bez drugoga ne može dugoročno opstati.

U hrvatskoj se javnosti često može čuti tvrdnja kako su Vatikanski ugovori iznad hrvatskih zakona, pa se iz toga nerijetko izvodi zaključak da su gotovo iznad same države. Takvo je tumačenje pravno pogrešno.

Međunarodni ugovori koje je Hrvatska ratificirala imaju veću pravnu snagu od zakona, ali ne i od Ustava Republike Hrvatske. Ustav ostaje temelj cijelog pravnog poretka i jamstvo da će se sva prava, uključujući i pravo Crkve na autonomiju, ostvarivati uz poštovanje ljudskog dostojanstva, jednakosti pred zakonom i pravne sigurnosti.

Zanimljivo je da su s istim pitanjima već godinama suočene i neke druge europske države. Europski sud za ljudska prava dosljedno priznaje autonomiju vjerskih zajednica, ali jednako tako naglašava da nacionalni sudovi moraju provjeriti postoji li razumna ravnoteža između prava Crkve da uređuje vlastiti život i prava pojedinca na zaštitu njegova privatnog, profesionalnog i obiteljskog života.

Nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje autonomiju Crkve. Pitanje je samo gdje ona prestaje proizvoditi isključivo unutarnje učinke, a počinje ulaziti u područje građanskoga prava.

Institucija koja se boji pitanja 

No ovaj slučaj, časne Miljenke, otvara još jednu dimenziju koja nadilazi pravo. Organizacijska psihologija već desetljećima upozorava na fenomen organizacijske šutnje. To je stanje u kojem ljudi prestanu upozoravati na probleme ne zato što ih nema, nego zato što zaključe da je šutnja sigurnija od iskrenosti.

Kada zaposlenici steknu dojam da se odgovornost kažnjava, a poslušnost nagrađuje, kritičko mišljenje postupno nestaje. Izvana takve organizacije djeluju skladno i mirno, ali taj mir često nije znak povjerenja nego posljedica straha.

Povijest Katoličke Crkve posljednjih desetljeća pokazala je koliko takva šutnja može biti pogubna. U gotovo svim velikim krizama, od seksualnih zlostavljanja do različitih oblika prikrivanja, najveći problem nije bio samo postojanje počinitelja, nego činjenica da su oni koji su upozoravali često ostajali bez potpore, dok je zaštita ugleda institucije imala prednost pred zaštitom ljudi.

Zato je blagopokojni papa Franjo toliko puta upozoravao da je klerikalizam jedno od najvećih izobličenja crkvene vlasti. Ne zato što je hijerarhija sama po sebi problem, nego zato što svaka vlast postaje opasna kada prestane prihvaćati korektiv kritike.

U tom svjetlu drukčije zvuče i riječi Drugoga vatikanskog sabora o savjesti kao ”najskrovitijoj jezgri i svetištu čovjeka”. Katolička tradicija nikada nije razumjela poslušnost kao slijepo pokoravanje. Poslušnost nije odricanje od razuma ni od odgovornosti. Ona pretpostavlja zajedničko traženje istine. Zbog toga ni sinodalnost, o kojoj posljednjih godina toliko govori cijela Crkva, nije tek novi način upravljanja.

Njezina je bit mnogo jednostavnija i mnogo zahtjevnija: stvoriti zajednicu u kojoj pitanja nisu prijetnja, nego put prema istini.

Crkva koja izgubi sposobnost razlikovati kritiku od neprijateljstva gubi sposobnost razlikovati istinu od vlastitoga samopotvrđivanja.

Slučaj sestre Miljenke Grgić završit će ovako ili onako. O tome će odlučivati oni koji za to imaju nadležnost. Ali pitanje koje je otvorio ostat će i nakon što ovaj slučaj ode s naslovnica. Hrvatska će prije ili poslije morati odgovoriti može li odluka donesena prema kanonskom pravu, tj. odlukom crkvenog poglavara, imati presudne posljedice za radnopravni položaj osobe zaposlene u ustanovi koju financira država, a da pritom ne postoji dovoljno jasna i učinkovita zaštita njezinih građanskih prava.

To nije pitanje protiv Crkve. To nije pitanje protiv države. To je pitanje u kakvoj demokraciji želimo živjeti. Jer snaga jedne institucije ne mjeri se time koliko uspješno ušutkava pitanja, nego koliko ih je spremna saslušati. A pravna država svoju zrelost pokazuje samo i onda kada štiti čovjeka koji se našao između dvaju sustava moći.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila
    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve

> Svi tekstovi ovog autora