Lefebvristi i njihovi saveznici protiv Koncila

Postoji trenutak kada religija prestaje biti put prema Bogu i počinje služiti samoj sebi. To se ne događa onda kada ljudi izgube vjeru, nego kada povjeruju da su jedino oni ostali njezini autentični čuvari.

Povijest Crkve poznaje mnoge takve zablude. Donatisti su vjerovali da brane svetost Crkve, arijanci da čuvaju istinu o Kristu, jansenisti ozbiljnost kršćanskoga života. Nitko od njih nije mislio da se udaljava od Krista. Naprotiv, svi su bili uvjereni da ga upravo oni najvjernije slijede. A ipak, završili su izvan zajedništva koje su željeli sačuvati.

Zbog toga događaji od 1. srpnja 2026. u švicarskom Écôneu nadilaze pitanje četvorice novozaređenih biskupa (istomišljenika biskupa Marcela Lefebvrea (1905. – 1991.) koji je otpao zbog neprihvaćanja Koncila). Biskupska ređenja bez papinskoga mandata nisu samo kanonski prijestup niti još jedna epizoda u dugotrajnom sukobu između Rima i Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. (osnovanog 1970.)

Ona otkrivaju mnogo dublji problem: što se događa kada se liturgija od izvora i znaka crkvenoga zajedništva pretvori u oznaku ideološke pripadnosti, a Predaja u sredstvo podjele. 

Zanimljivo je da papa Lav XIV. uoči tih ređenja, u pismu upućenom Bratstvu, nije najprije govorio o kaznama ni o sankcijama. Pozvao ih je na jedinstvo te upozorio da razdiranje Kristove nešivene haljine predstavlja grijeh osobite težine. Riječ je o duboko biblijskoj slici. Evanđelist Ivan pripovijeda kako vojnici pod križem nisu razderali Isusovu haljinu jer je bila satkana u jednome komadu (Iv 19, 23–24). Crkveni su oci od najranijih stoljeća u toj haljini prepoznavali simbol jedinstva Crkve. Zato pitanje Écônea nije pitanje liturgijskoga ukusa, nego pitanje same naravi Crkve.  

Zajedništvo je jedna od temeljnih riječi Drugoga vatikanskoga sabora. Dogmatska konstitucija Lumen gentium podsjeća da biskupi svoju službu vrše samo u hijerarhijskom zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom i cijelim biskupskim zborom (LG 23). Apostolsko nasljedstvo zato nije tek povijesni slijed biskupskih ređenja. Ono je vidljivi znak jedinstva Crkve u vjeri, sakramentima i zajedništvu. Zbog toga biskupska ređenja bez papinskoga poslanja zadiru u samo srce katoličkoga poimanja Crkve. 

Predaja kao izgovor za podjelu

Rasprava o Écôneu nije, stoga, rasprava o latinskoj misi i starom obredu. To je zabluda koju podjednako prihvaćaju i protivnici i pristaše lefebvrizma. Srž prijepora nije liturgijska, nego ekleziološka. Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. desetljećima osporava autoritet ključnih dokumenata Drugoga vatikanskoga sabora, osobito nauk o vjerskoj slobodi iz Dignitatis humanae, ekumenizmu iz Unitatis redintegratio i odnosu Crkve prema drugim religijama iz Nostra aetate.

U njihovu tumačenju Koncil označava početak duboke krize Katoličke Crkve, a ne obnovu u kontinuitetu s njezinom Predajom. Takvo stajalište ne predstavlja tek drukčiji teološki naglasak. Ono zadire u samo razumijevanje katoličkoga učiteljstva.

Ako se opći sabor Katoličke Crkve može proglasiti ozbiljnom pogreškom, tada se ne postavlja pitanje samo pojedinih koncilskih dokumenata, nego i autoriteta Crkve da vjerodostojno tumači Objavu. Tko, naime, u konačnici određuje što pripada katoličkoj vjeri: učiteljstvo Crkve ili skupina koja za sebe tvrdi da je jedina ostala vjerna Predaji?

Dogmatska konstitucija Dei Verbum naglašava da su Sveto pismo, Predaja i Učiteljstvo ”tako međusobno povezani i sjedinjeni da jedno bez drugoga ne može opstati” (DV 10). Predaja nije povratak u neko idealizirano razdoblje prošlosti niti zbirka običaja zamrznutih u vremenu. Ona je živi prijenos apostolske vjere pod vodstvom Duha Svetoga. Zato pozivati se na Predaju, a odbacivati opći sabor Katoličke Crkve, znači upasti u proturječje. U ime obrane Predaje dovodi se u pitanje ono učiteljstvo kojemu je Crkva povjerila njezino autentično tumačenje.

Paradoks je u tome što lefebvrizam danas više nije ograničen na Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. Ideje koje su desetljećima bile karakteristične za taj pokret pronašle su prostor i u dijelu suvremenoga konzervativnog katolicizma. To najbolje pokazuju reakcije na događaje u Écôneu.

Umjesto da se biskupska ređenja bez papinskoga mandata prepoznaju kao ozbiljan udar na crkveno zajedništvo, ona se u pojedinim konzervativnim krugovima Katoličke Crkve predstavljaju kao hrabra obrana Predaje. Ti krugovi formalno prihvaćaju Drugi vatikanski sabor, ali ga u praksi često promatraju i prikazuju kao početak krize, a ne kao obnovu Crkve u skladu s Tradicijom.

Koncilski se dokumenti čitaju gotovo isključivo kroz prizmu njihovih navodnih pogrešaka, dok se njihova unutarnja povezanost i cjelovitost zanemaruju. Posljedica je da liturgija prestaje biti povlašteno mjesto susreta s Kristom i postaje oznaka ideološke pripadnosti te jedno od glavnih bojišta kulturnoga rata.

Lefebvristi, također, kao društveni ideal zagovaraju konfesionalnu katoličku državu u kojoj bi građansko zakonodavstvo bilo podređeno katoličkom moralnom nauku. Liberalnu demokraciju, društveni pluralizam i koncilski nauk o vjerskoj slobodi smatraju plodovima modernističke zablude. Takvo stajalište nije tek političko opredjeljenje. Ono proizlazi iz drukčijega razumijevanja odnosa između Crkve, države i suvremenoga društva te iz odbacivanja ključnih naglasaka Drugoga vatikanskoga sabora. 

Liturgijski obred ili predstava 

Dogmatska konstitucija Sacrosanctum Concilium liturgiju naziva ”vrhuncem kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno izvorom iz kojega proizlazi sva njezina snaga” (SC 10). Koncil nije ukinuo latinski jezik ni gregorijanski koral; naprotiv, izričito je potvrdio njihovo mjesto u rimskom obredu (SC 36; SC 116). Problem, dakle, nikada nije bio tradicionalni misal. Problem nastaje onda kada liturgijski oblik postane mjerilo pravovjernosti i kriterij za razlikovanje ”pravih” i ”manje pravih” katolika.

Na to je godinama upozoravao i Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI. Premda je kritizirao pojedina ishitrena i površna tumačenja liturgijske reforme, jednako je odlučno odbacivao pretvaranje liturgije u ideološki projekt. Liturgija se, pisao je, ne proizvodi prema našim ukusima niti služi potvrđivanju naših identiteta; ona se prima kao dar Crkve. Čim postane sredstvo dokazivanja vlastite nadmoći, prestaje čovjeka voditi Bogu i počinje hraniti njegov ego.

Na isto upozorava i talijanski liturgičar Andrea Grillo. Osvrćući se na događaje u Écôneu, piše da je najveća opasnost suvremenoga liturgijskog fundamentalizma pretvaranje obreda u predstavu. Obred čovjeka mijenja jer ga izvodi iz njega samoga i uvodi u Kristovo vazmeno otajstvo. Predstava ga, naprotiv, vraća njemu samome: njegovoj ulozi, njegovoj sigurnosti i osjećaju pripadnosti odabranoj skupini.

Granica između autentične liturgije i liturgijske scenografije, tj. predstave je iznenađujuće tanka. Ondje gdje se bogoslužje više ne slavi radi Boga, nego radi potvrđivanja vlastitoga identiteta, liturgija prestaje biti sakramentalni događaj i postaje estetski performans.

Zato problem nije u čipkastoj liturgijskoj odjeći, latinskome jeziku, gregorijanskom koralu ili starom rimskom obredu. Sve to pripada bogatoj liturgijskoj baštini Katoličke Crkve. Problem nastaje onda kada vanjski oblik postane važniji od onoga što bi trebao izražavati, kada ”čipka” prekrije i sakrije Evanđelje.

Religijski fundamentalizam ne počinje odbacivanjem vjere, nego njezinim sužavanjem. Evanđelje se postupno zamjenjuje identitetom, a pripadnost određenoj skupini postaje važnija od nasljedovanja Krista. Takav obrazac nije teško prepoznati ni u dijelu suvremenoga konzervativnog katolicizma.

Liturgijske rubrike, čipka, položaj oltara, način primanja pričesti ili izbor misala nerijetko postaju središnje teme crkvenih rasprava, dok pitanja koja danas određuju život milijuna ljudi ostaju na njihovim rubovima.

Ratovi, prisilne migracije, rastuće siromaštvo, kriza obitelji, usamljenost, dramatičan porast psihičkih poteškoća među mladima te etički izazovi koje otvara razvoj umjetne inteligencije rijetko izazivaju jednaku razinu zanimanja.

Papa Lav XIV. je brigu za mentalno zdravlje označio jednom od velikih pastoralnih zadaća Crkve našega vremena. Teško je, stoga, ne primijetiti da u dijelu konzervativnih katoličkih medija, kao i među pojedinim kardinalima, biskupima i svećenicima, koji oblače čipkaste haljine, rasprave o liturgijskim oblicima izazivaju mnogo više pozornosti nego pitanja koja izravno dotiču ljudsko dostojanstvo i svakodnevni život vjernika.

To nije slučajnost. Ondje gdje vjera postane prije svega oznaka identiteta, estetika počinje potiskivati etiku, a obrana liturgijskog oblika postaje važnija od življenja Evanđelja. U tom je kontekstu don Ivica Huljev u tekstu Grijeh iznimne težine, osvrćući se na događaje u Écôneu, otvorio jedno od najvažnijih pitanja za Crkvu u Hrvatskoj: kakvi ljudi danas ulaze u sjemeništa i zbog čega ulaze. To pitanje nije nastalo u praznini.

Posljednjih godina svjedočimo pojavi da pojedini mladi svećenici, nerijetko uz prešutno ili otvoreno odobravanje svojih biskupa, uklanjaju koncilske oltare, vraćaju slavljenje mise prema apsidi (ad orientem) i liturgijskim promjenama daju gotovo programatsko značenje.

Sama činjenica da netko slavi misu na latinskome jeziku ili prema starijem obliku rimskoga obreda nije problem. Problem postaje onda kada se liturgija slavi na jeziku koji slavitelj ne poznaje dovoljno da bi ga mogao moliti kao vlastitu molitvu, a vjernici ga ne razumiju kako bi mogli svjesno i djelatno sudjelovati u bogoslužju, na što poziva Drugi vatikanski sabor (SC, 14).

No najveća opasnost nastaje kada liturgijski izbor postane glavni izraz svećeničkoga identiteta, umjesto da bude plod dubokoga duhovnog života i sredstvo izgradnje crkvenoga zajedništva.

Zato Huljevljevo pitanje nije pitanje psihološkoga testiranja ni administrativne procedure. To je pitanje budućnosti Crkve. Jer svećeništvo nije utočište za ljude koji bježe od života. Ono nije prostor u kojem će netko liječiti vlastite nesigurnosti, nadoknađivati emocionalne praznine ili pronaći društveni status koji nije uspio ostvariti drugdje. Kada se to dogodi, liturgija lako postaje sredstvo psihološke kompenzacije.

Vanjska ceremonija počinje prikrivati unutarnju prazninu, savršeno uvježbane geste zamjenjuju autentičan duhovni život, čipkasta odjeća postaje važnija od poniznosti, autoritet zamjenjuje služenje, a klerikalni identitet potiskuje kršćanski identitet.

Najopasniji oblik klerikalizma

Posljednjih godina protiv više članova Svećeničkoga bratstva svetoga Pija X. vođeni su civilni kazneni postupci zbog seksualnoga zlostavljanja maloljetnika. U pojedinim slučajevima tijekom sudskih postupaka iznesene su tvrdnje da su nadređeni godinama bili upozoravani na ponašanje počinitelja, ali nisu poduzeli pravodobne i primjerene mjere.

Te činjenice nipošto ne dopuštaju zaključak da je cijelo Bratstvo zlostavljačka zajednica ili da svaki njegov član snosi odgovornost za zločine pojedinaca. Takva bi generalizacija bila nepravedna. Ali jednako bi bilo nepravedno i moralno nepošteno ne postaviti pitanje koje se nameće samo od sebe. Kako je moguće da zajednica može godinama voditi žestoke rasprave o širini čipke na liturgijskoj odjeći, broju poklecanja tijekom mise ili jeziku na kojem se izgovara rimski kanon, a da pritom ne pokaže jednaku osjetljivost i odlučnost kada treba zaštititi dijete?

Kako je moguće da se tolika energija ulaže u obranu liturgijske čistoće, a ne pokaže ista revnost u obrani ljudskoga dostojanstva?

Nažalost, taj obrazac nije ograničen samo na lefebvrizam. I u širem dijelu konzervativnoga katolicizma posljednjih se godina prečesto mogla vidjeti spremnost da se relativiziraju, prešućuju ili umanjuju zlostavljanja kada su počinitelji pripadali ”pravovjernoj strani”. Obrana institucije postajala je važnija od obrane žrtve. Ugled zajednice važniji od istine. A ondje gdje ugled Crkve postane važniji od čovjeka, Crkva ne gubi samo svoju vjerodostojnost. Ona gubi moralni autoritet naviještati Evanđelje.

Bilo bi pogrešno svu odgovornost svaliti isključivo na konzervativni katolicizam. I progresivni katolici mogu upasti u ideološku zamku kada Evanđelje podrede političkim, kulturnim ili društvenim projektima. No odgovornost konzervativnog pokreta tim je veća zato što se predstavlja kao čuvar nepromjenjive katoličke Predaje.

Upravo zato ne može vjerodostojno braniti svetost oltara, a istodobno zatvarati oči pred ranjenim čovjekom. Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da je liturgija Kristovo djelo i djelo njegove Crkve (KKC 1070–1071). Njezina je svrha čovjeka suobličiti Kristu, a ne učvrstiti ga u uvjerenju o vlastitoj nadmoći. Ako nakon mise izlazimo iz crkve manje sposobni ljubiti, praštati i služiti, problem nije u obredu, problem je u nama.

Povijest Crkve pokazuje da njezine najveće obnove nikada nisu dolazile od onih koji su najglasnije zazivali povratak prošlosti. Dolazile su od svetaca koji su se vraćali Kristu.

Sveti Franjo Asiški nije obnovio Crkvu restauracijom liturgijskih oblika svoga vremena, nego radikalnim življenjem Evanđelja. Sveti Dominik nije pobijedio krivovjerja nostalgijom, nego propovijedanjem istine. Sveti Ignacije Lojolski nije odgovorio na krizu zatvaranjem u prošlost, nego odgojem ljudi sposobnih razlučivati znakove vremena.

Svetost nikada nije bila povratak u prošlost. Uvijek je bila hrabrost živjeti Evanđelje u sadašnjosti. Zato pitanje Écônea daleko nadilazi jedan kanonski spor. Ono pred svakoga katolika postavlja pitanje kakvu Crkvu želimo ostaviti budućim naraštajima. Crkvu koja će se prepoznavati po raskoši svojih ceremonija ili po dubini svoje ljubavi? Crkvu koja će energiju trošiti na kulturne ratove ili onu koja će liječiti rane svijeta? Crkvu koja će pravovjernost mjeriti duljinom čipke ili snagom milosrđa?

Krist svoju Crkvu nije ustanovio kao muzej savršeno očuvanih obreda, nego kao živo tijelo koje će u svakom vremenu naviještati Radosnu vijest siromašnima, liječiti ranjene, štititi najmanje i okupljati, a ne razdvajati.

Zato će svaka liturgija, bila slavljena na latinskome ili narodnom jeziku, prema starijem ili novijem obliku rimskoga obreda, biti autentična samo ako nakon posljednjega blagoslova pošalje vjernike natrag u svijet da nastave ono što su slavili: ljubiti, služiti, praštati, nositi terete jedni drugih i lomiti vlastiti život za druge.

Jer liturgija nije cilj Crkve, ona je put prema Kristu. Sve drugo, ma koliko bilo estetski dojmljivo, ostaje tek lijepo režirana predstava. A Crkva koja više brine o čipki nego o čovjeku ne izdaje samo Evanđelje, ona prestaje nalikovati Kristu.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Evo zašto je Slavenka Drakulić bila tako blizu kršćanstvu
    •  Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje
    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica

> Svi tekstovi ovog autora