autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti

AUTOR: Drago Pilsel / 07.06.2024.

(Opaska uredništva: Objavljujemo razgovor s pokojnim luteranskim teologom, Jürgenom Moltmannom, koji je preminuo u ponedjeljak 3. Lipnja, a koji je Drago Pilsel vodio u rujnu 2008. u povodu Moltmannova dolaska u Zagreb i u povodu objavljivanja njegove fundamentalne knjige ”Teologija nade” u izdanju riječkog Ex Librisa). 

Jürgen Moltmann je jedan od najznačajnijih i najplodnijih teologa našega vremena. Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja kao što su Karl Barth, Rudolf Bultmann, Paul Tillich i Dietrich Bonhoeffer, Moltmann je postao najutjecajniji lik u suvremenoj protestantskoj teologiji. Mnogi ga smatraju pretečom novog protestantizma.

Neumorno radi na približavanju teologije današnjoj kulturi i čovjeku i na njenoj obnovi. Što je jako važno, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka. U tome je ponudio tri ključa: teologiju nade, teologiju križa i teologiju revolucije.

Rođen je u Hamburgu 1926. i pripada evangeličkoj crkvi. Bio je mobilizirani njemački vojnik. Biva zarobljen. U logorima Belgije i Škotske počinje dublje razmišljati o vjeri i o kršćanstvu. Teško je ukratko opisati njegov izvanredan put. Znanstvena okruženja s kojima Moltmann dolazi u bliski dodir u svojem razmišljanju su: egzistencijalna i marksistička filozofija (posebice one istočnonjemačkog filozofa Ernesta Blocha koji je razradio filozofiju nade odnosno princip nade), židovska teologija, kritična teologija M. Horkheimera, negativna dijalektika Theodora Adorna, teologija oslobođenja i ekumenski pokret.

U Zagrebu će 11. rujna 2008. u 18,00 sati govoriti o svojoj teologiji nade ali i kritički se osvrnuti na neke stavove Pape Benedikta XVI. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (Kaptol 29). Zatim će biti promovirana njegova knjiga ”Teologija nade”, u izdanju izuzetne riječke kuće Ex Libris. On misli da je teologija uvjetovana politikom, da je u isto vrijeme odgovorna za politiku, te da se njome na neki način mora baviti. Moltmanna s pravom smatramo jako zaslužnim za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.

Poštovani profesore Moltmann, dokazali ste vašim radovima da nada nije samo teologalna ključna krepost već i važan, odnosno, fundamentalni teološki princip koji, kako pišete, daje snagu vjeri. Vjera, kako znamo, što je posebno naglašeno u protestantskoj teologiji, ima prednost. Vi dodajete da nada ipak ima primat. Da bez nje, povijesna praksa oslobođenja nema konzistentnost. Molim vas da nam ukratko predstavite sintezu onoga što bi se moglo nazvati  ”političko-etičku te oslobodilačku perspektivu nade”.

Ta oslobodilačka perspektiva, kako ju nazivate, počinje s povjerenjem ili vjerom, ali se u prvom redu tiče nade. Polazi od ljubavi, ali se tiče punine života. Ima kao polazište, za nas kršćane, posebno za nas teologe, Crkvu, ali govori o kraljevstvu nebeskom.

Uvijek postojimo na rubu naših mogućnosti. Te mogućnosti istražujemo s pomoću imaginacije a nada nam pomaže da ulovimo prilike za napredak i za dobro. Kao realni ljudi znamo da moramo imati osjećaj za stvarnost. Nada nas uči kako ćutjeti mogućnosti. Bez nade gubimo, to jest, uzaludno trošimo život. Bez nade smo u opasnosti da izdamo sami sebe.

Ja sam se naučio nadati dok sam bio mizeran ratni zarobljenik. Samo me nada spasila u tim očajnim okolnostima. Nema nade u društvu u kojem su najvažnija razonoda i zabava, u društvu u kojem samo važe bogati i lijepi.

Najčišća nada u oslobođenje se nalazi među siromašnima i obespravljenima. Među pogaženima. Oni se ne uzdaju u lažna božanstva bogatstva već u pravog Boga. U Boga koji je oslobodio narod kojem je bila ukinuta sloboda. To je Bog koji je uskrisio poniženog i razapetog Krista da bi nam obznanio kraljevstvo koje nam dolazi. Mislim da je svaka teologija koja se bavi socijalnom pravdom i ljubavlju prema stvorenjima, ekologijom, primjerice, teologija oslobođenja.

Oslobođenje pretpostavlja pravdu. Kako percipirate pitanje pravde u kontekstu društava u tranziciji, kao što je hrvatsko. Kao što znate, preuzimamo europsku legislativu ali smo još daleko od društvenih promjena koji bi stvorili staloženo i čvrsto civilno društvo. Mislim, pri tome, i na bremenit proces vraćanja digniteta žrtvama rata ali i na važan proces pomirenja i uspostave pravde.

Što se pak tiče hrvatskog slučaja i stvarnost vašega društva, valja imati na umu da europsko zakonodavstvo vuče korijene iz rimskoga prava. To pravo je unilateralno i kao takvo nije balansirano jer uzima u fokusu pažnje zločinca, a žrtve zločina ostavlja bez satisfakcije i bez pomoći.

Taj problem postoji i u kršćanskim crkvama. One stavljaju pod povećalom one koji pate nepravdu ili nasilje ali ne uvijek i sve žrtve grijeha. Istina je, grešnici bi se trebali pokajati i  dobiti oprost. No, nisu važnije one žrtve koje su ponižene, koje su u velikoj žalosti i koje su traumatizirane?

Ako se i osudi ubojica, jako se često događa da izađe na slobodu nakon petnaest godina zatvora, ponekad i prije. Ali treba znati da rane kod žrtava zločina nastavljaju boljeti možda i za uvijek. Hrvatska ne bi samo trebala preuzimati europsko zakonodavstvo već bi na temelju ratnog iskustva morala raditi i doprinijeti reformi krivičnog djela europskog zakonodavstva.

U knjizi ”Isključenje i zagrljaj – Teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja”, dr. Miroslav Volf svjedoči da ste ga u zimi 1993. prodrmali pitanjem: ”Možeš li zagrliti najopakijeg protivnika kojeg imaš među Srbima?” i da je on na to odgovorio da bi mu bilo teško ali da kao sljedbenik Isusa to mora moći učiniti. Koje mjestom ima služba pomirenja u ono što vi nazivate odgovornost za nadu?

Kao njemački ratni zarobljenik sam 1947. sudjelovao na prvoj međunarodnoj konferenciji Studentskog kršćanskog pokreta u Swanwicku, u Engleskoj. Jedna grupa nizozemskih studenata je željela razgovarati s nama. Pripovijedali su nam o njemačkom teroru u Nizozemskoj, o njihovim židovskim prijateljima koji su Nijemci ubili, o žalovanju i o tomu kako su se osjećali potpuno bespomoćnima. Ali su tada rekli: ”Krist je most preko kojeg dolazimo do vas”.

Tada sam shvatio da mi, bivši njemački vojnici, također možemo koristiti taj ”most” i da možemo priznati ili ispovjediti teško opisivu i teško podnošljivu krivnju našega njemačkoga naroda. To je bio princip pomirenja. Na koncu smo se i zagrlili. To je za mene bilo i ostalo nešto nezaboravno.

Tada sam naučio da žrtve imaju ključ pomirenja u svojim rukama te da krivci ovise o volji žrtava kako bi mogli živjeti s nadom. Žrtve uvijek imaju dugo sjećanje. Zločinci ili krivci imaju kratko sjećanje, ako ga uopće i imaju. Postoji ta odgovornost za nadu. Krivci i njihovi potomci moraju saslušati žrtve, priznati njihovu bol i patnju baš kao i vlastitu odgovornost za nedjela. Tada se žrtve mogu osloboditi stanja poniženja i učiniti važne korake u procesu pomirenja.

Oprostiti krivnju je samo prvi korak prema novoj zajednici u kojoj i krivci i žrtve stvaraju nove odnose. Pomirenje se tiče cjelokupnog procesa kojeg u Njemačkoj nazivamo ”Neuwerden”, to jest, činiti nešto novo i pretvoriti se u nešto novo.

Ali pomirenje košta. Pomirenje svijeta s Bogom je Isusa koštala život na križu. Pomirenje je ”skupocjena milost” kako je napisao i kazao Dietrich Bonhoeffer prije nego što su ga SS-ovci objesili.

Vi pišete o važnosti teologije križa za pravilno shvaćanje kršćanstva. Često se nalazim u situaciji da čitateljima ili poznanicima moram pojasniti koliko je važno percipirati Boga kao nekoga koji pati s nama da bih imali nadu.

Teologija križa nije važna da bi se kršćanstvo smatralo ili činilo važnim. Ona nam služi da bismo suživjeli s patnjama nevinih, kako bismo nosili tu, kako sam naveo, nepodnošljivu krivnju i kako bismo, unatoč toga, mogli ljubiti život.

Samo Bog koji pati može pomoći, napisao je Bonhoeffer u svojoj zatvorskoj ćeliji. Ako pred sobom imamo sliku Boga kao nebeskog Gospodina, apatičan i hladan, kojeg ne diraju ni potresaju ljudska patnja i ljudska krivnja, i mi ćemo se pretvoriti u apatične osobe, nećemo suosjećati ni s kime, dati ćemo dušu vragu i prestat ćemo živjeti pravim životom.

Bog tradicionalne metafizike jest biće koje je apatično i koji ne zna za bol. Bog Biblije, pak, je Bog s velikim emocijama. Kristova pasija nam priopćava Božju muku. Njegovu strast prema vlastitim stvorenjima i koliko Ga pogađaju čovjekova proturječja. Ako nas takav Bog dira, možda se i mi možemo pretvoriti u ljude koje će imati sposobnost ustrpljenja. Sućut nas pokreće, kako je kazao moj prijatelj Johan Baptist Metz.

Zanima me vaše mišljenje o tomu zašto se događa da kršćani nisu među najutjecajnijim intelektualcima u svijetu već su to ljudi poput Noama Chomskog, Umberto Eco ili Richard Dawkins, koji prodaje milijune knjiga propagirajući ateizam baziran u nemogućnosti da se vjeruje u Boga s obzirom na to da, kako tvrdi, religije i fanatizirani vjernici proizvode toliko zla?

Smatram Noama Chomskog, lingvistički i politički govoreći, relevantnim intelektualcem. Ne smatram važnim što je Umberto Eco nevjernik. Dawkins, pak, nema relevantnosti ili, bolje rečeno, irelevantan je, ma koliko ga se citiralo. Gotovo ništa od onoga što niječe ne shvaća pravilno. Nije se primio nužnoga posla čitanja Biblije niti se trudi shvatiti motive kršćanstva ili drugih religija. Ako je riječ o fundamentalizmu onda je Dawkins, kao ateist – fundamentalist. Baš kao što neki kršćani negiraju Darwina a da ga nisu čitali, tako Dawkins negira ono što nije pročitao ni razumio.

Svojim optužbama na račun svih religija on, nažalost, ignorira sve žrtve ateizma XX. stoljeća počevši od ateizma nacista. Koliko je ljudi samo takav ateizam pobio u koncentracijskim logorima i u logorima smrti?! Što pak reći o komunističkom ateizmu: koliko ih je pobijeno samo u gulazima? Zar nije istina da su nacisti i komunisti argumentirali svoje ideologije na način koji je bio apsolutno racionalan?

Jasno je da se ateisti ne moraju ispričavati ili opravdavati i da postoji nešto što se naziva ponos nevjerovanja. Sasvim je jasno i to, vjerujem, da ateisti mogu ići po svijetu uzdignute glave. Kako biste Vi definirali vjeru onih koji ne vjeruju? Drugim riječima, na koji način Bog ljubi one koji nemaju dar vjere?

Potpuno se slažem s vama u ono što ste rekli o ateistima u prvom djelu ovoga pitanja. O njihovom ponašanju i ponosu. Što reći o vjeri onih koji ne vjeruju? Nije sporno da mnogi u Boga ne vjeruju. Važno je istaknuti da Bog vjeruje u svako ljudsko biće i da ima povjerenje, u njega i u nju. Zbog toga sam i ja dužan poštivati to povjerenje koje Bog ima u sve ljude i neću odbaciti nekoga zbog činjenice da ne vjeruje u Boga.

Bog ljubi sve nas. Krist je za sve ljude položio svoj život. Duh Sveti je prisutan u svim ljudima. Zapravo, vjera nije za mene poseban dar, već mogućnost koja se pruža, na primjer, svoj djeci. To je pozivnica svima bez obzira na naše razlike. Zbog toga odbijam podjele čovječanstva na vjernike i nevjernike. Rekao bih da je to protiv pobožnosti. Tko kaže da časti Boga a odbacuje nevjernike nije konzistentan i griješi.

Mnogi se pitaju, a tim problemom se posebno pozabavio Karl Barth, je li moguć istinski humanizam bez milosti, bez božanske asistencije?

Mislim da još ima prostora za raspravu o tome što je istinski humanizam. I tako će biti dokle god bude bilo novih generacija. Svaka će na to odgovoriti na svoj način. Sada spekuliramo, pretpostavljamo i prihvaćamo nerazorivo i neotuđivo ljudsko dostojanstvo baš kako je opisano konstatiranjem temeljnih ljudskih prava 1948. godine.

Kršćanski je humanizam bio na temelju za takvu konstataciju, za takvo shvaćanje ljudskih prava. Ipak, kršćanski humanizam ide dalje od antropocentrizma jer kaže da ljudsko biće živi u zajednici sa svim drugim ljudskim bićima te da, osim toga, postoji ekološka dimenzija modernog humanizma.

Istinski kršćanski humanizam ne vidi ljudsko biće kao središnje mjesto stvaranja već kao obećanje, kao pravo i stvarno obećanje o budućnosti ljudskog bića. Još se nije dogodilo, još ne znamo, nismo vidjeli ono što ćemo biti i postati, piše apostol Pavao.

Kako se moglo dogoditi Benediktu XVI. da u enciklici o nadi ”Spe Salvi” ne napiše odlomak o spasenju stvorenja koji pate i o nadi u svijet u kojem će kraljevati pravda?

Kada se uspoređuje ta enciklika s pastoralnom konstitucijom Drugog vatikanskog sabora ”Gaudiem et spes” odmah primjećujemo da je poimanje nade onih koji vjeruju u Krista sada suženo. U Koncilu se govori o radosti i nade koje cijeli kršćanski svijet dijeli s cijelim čovječanstvom. Međutim, u svojoj enciklici, Papa sužava ili ograničava kršćansku nadu samo na vjernike,  bojim se da, štoviše, samo na katolike, a vjernike odvaja od onih u svijetu koji nemaju nadu, što je, ponavljam, protivno duhu i širinu Koncila, jer ono naglašava solidarnost Crkve s cjelokupnim čovječanstvom.

Tu bih dodao jednu vašu konstataciju iz jednog prethodnog stručnog komentara na račun navedene Papine enciklike, a u kojem naglašavate da kada Koncil sam sebe definira i kada govori o Crkvi u suvremenom svijetu, pastoralna konstitucija ”Gaudium et spes” odgovara na brige sadašnjeg svijeta te ističe važnost ljudskog dostojanstva i ljudskih prava isto kao i mir i razvoj međunarodne zajednice. Ništa od toga nema u Papinoj enciklici, a bavi se nadom. Ne zabrinjava li vas da se Benedikt XVI. ne bavi pitanjem solidarnosti kršćana sa svim ljudima te da, očito, ne smatra prioritetnim potaknuti razmišljanje na Boga nade?

Ta razlika u teologiji mog bivšeg kolege na Sveučilištu u Tübingenu, dr. Josepha Ratzingera, u smislu, ”mi imamo nadu – drugi je nemaju”, predstavlja odmak od Koncila. Odmak kojeg treba žaliti.

Ograničavajući nadu onima koji su blagoslovljeni jer će im duše uživati život vječni, Benedikt također napušta proročka obećanja Staroga zavjeta. Kršćanska nada tada postaje teška za razlikovati od neke gnostičke religije. Dosta toga nedostaje u Papinoj enciklici.

Istaknuo bih, među inim nedostatcima, pomanjkanje nade u Boga koji je sućutan, koji grli sav svijet i koji dolazi i čini sve novo. Katolička bi teologija trebala poštivati širinu Drugog vatikanskog sabora. Ponajprije, nadu u novi svijet u kojem će biti više pravde kao i, kako uočavate, spašenje za sva stvorenja koja se muče ili bivaju mučena.

Može li se biti kršćaninom i kritizirati napredak koji sa sobom, kako se događa, donosi velike ekološke štete?

Pravi progres postoji samo u okviru ekološke pravednosti. Sadašnji surovi kapitalizam nije znak napretka već organizirana nepravda protiv prirode i protiv čovječanstva. Važna nam je pravda u ime Boga koji je sam po sebi pravedan.

Imati nadu, po Vama, jest moći započeti iznova, u miru, i da je to pravo oslobođenje. Bojim se da ima mnogo ljudi koji ne vide tu šansu jer ne mogu izaći iz zatvorenog kruga teške nepravde i nepodnošljivog siromaštva. Što im poručujete, posebno ako mislite na takve koje žive u mojoj domovini?

Nada nije važna samo kada nam je dobro. Imati nadu možemo i kada nam je jako teško, kada umiremo. Bog nije Netko tko sve sređuje, nego Netko tko sve nosi. On s nama nosi sve breme života. Mogu vjerovati u takav Bog i osloboditi teret koji tišti moje slabe ruke.

Bog je jedan od onih koji nas čekaju. Bez obzira tko smo ili gdje smo. On nas čeka. Bog nije samo naša nada. Mi smo njegova nada. Zato ni u koga od nas ne gubi nadu. Sve, pa i ono što se smatra izgubljenim, ima nade u Bogu. To bi bila moja poruka svima, posebno onima kojima pišete u vašem mediju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
     Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
     35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada
     "Bleiburg" je sinonim ustaškog kolapsa i partizanske osvete
     UN neće proglasiti Srbe za počinioce genocida u Srebrenici
     Revizija ugovora s Vatikanom ostaje NE temom: HBK se slaže
     Pismo ljutim (neo)ustašama koji ne poznaju Evanđelje
     Jasenovac, NDH i pitanje hrvatske krivnje
     Predlažem da se smirite i razmislite o velikoj koaliciji
     U Buenos Airesu fra Josip Peranić na misi i dalje slavi NDH

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1