Kad živimo grubo ni riči ne mogu bit lipe

Kada sam početkom devedesetih na Radio Splitu u eter sočno opsovao niko, ali baš niko, mi to nije uzeja za zlo, budući je slušatelj u programu uživo ispričao do zla boga tužnu priču.

Ukratko, taj pegulani slušatelj se po duši izjadao šta mu se dogodilo u samo jednom danu. Najranije ujutro je od likara saznao da ima neizlječiv tumor. Onako shrvan je doša doma, a u poštanskom sandučiću ga je čekala plava kuverta i kad ju je otvorija sazna je kako mu je novi gazda dao otkaz. Nedugo nakon toga zvao ga je advokat i poručio mu kako mu je žena podnijela zahtjev za rastavu braka jer njegov, na ratištu zarađeni, PTSP ne može više trpit. Za žuntu je dodao kako je prije obida od susida iz sela u Dalmatinskoj zagori, saznao da mu je starina opljačkana i zapaljena.

Kako se emisija zvala ”Program za dušu” onda sam, na tragu njenog imena, na pitanje:

– Vedrane, recite mi šta mislite kako sam se osjećao tog dana?

Onako na prvu i iz duše sam rekao:

– Nema druge, nego u debelon kurcu!

Je li to bilo nepristojno, blasfemično, prostački, neprimjereno, nekulturno, nedopustivo, primitivno? Možda. Je li bilo iskreno? Apsolutno.

Ne bih sad tija da ispadne kako u javnom prostoru zagovaram psovke, ali istini za volju draže su mi one milijun puta više od hinjenja emocija. Naime, da sam kojim slučajem bio bešćutni hladni profesionalac trebao sam po pravilima službe, valjda, reći:

– Štovani gospodine, uvelike suosjećam s bremenitošću, složenosti i tegobnosti vaše zastrašujuće zle kobi.

Mogao sam sukladno imenu emisije pristojno, a ne prostaklukom ovu žalopojku komentirati:

– Bio bih u pretilom nježniku, spolovilu, falusu, penisu itd.

Mogao sam isto tako na tragu poželjne hrvatske uljudbe reći:

– Osobnom emotivnošću svekoliko se ne mogu oteti dojmu kako vam je život besramno okrenuo leđa.

Mogao sam, ali nisam. Zašto? Zato što bi ta neprimjerena hladnoća bila krajnje neljudska prema sudbini ovog, tad već pomalo beživotnog, nesretnika.

U ovoj priči, makar po mom mišljenju, psovka je nezamjenjiva budući bilo koji drugi ”primjereniji” pridjev može reakciju odvući u teatralnost, a ona je sama po sebi suha, falša, pomalo emotivno trula. Stoga mi je sočna psovka, koja nije poštapalica, jedini iskreni pokazatelj emocija naspram životnih sumornih istina, jedina, s ljudske strane gledano, poštena.

Inače u Dalmaciji, koju rese najsočnije psovke, one nikada i nipošto ne podrazumijevaju prostakluk već iskrenu nepatvorenu emociju koju se upravo radi toga drži ljudskom poštenom iskazivanju stanja duha, duše svejedno.

Kada se, makar, u Splitu kumpanju kaže: – Popizdija san za njon, to se ne da zamijeniti sa: – Sve u dilj sam neuravnotežen zbog nje ili zacijelo sam zbog nje bez pola svoje osobnosti jer to naprosto nije ono pravo.

A ni ona mu neće nimalo zamirit. Pače, još žešće će ga volit, jer u onim ”finčukastim” izjavama nema strasti, nema šuga, a život bez njega je suv, suhoparan, neživotan nasuprot ljubavi koja životom vrvi.

Kada se u mom gradu nekoga, onako usputno, pita što misli o bilo kojoj domaćoj političkoj vrhušci onda je svima posve razumljiv odgovor tipa:

– Sve je to, moj kume, goli kurac ili dopizdili su više i Bogu i čoviku ili koga oni više jebu u zdrav mozak!

Nepristojno možda, ali iskreno posve jer kada bi neko odgovorio:

– Svi su oni nagi nježnik oskudan stidnim dlačicama ili dozlogrdili su i svevišnjem kao i običnim grješnicima ili do kad će oni seksualno općiti s našom ionako oboljelom moždanom sivom tvari!

I da ne bude zabune taj grubi i sirovo primitivni kurac je hrvatska književna riječ, a standard se respektirat mora. Do zabune bi itekako došlo da je odgovor glasio:

– Nipošto nisam zadovoljan s izabranim političarima koji nas predstavljaju ili ne mogu se oteti dojmu kako smo ponovo izabrali krive ili, pak, izabrana gospoda ne odražavaju volju biračkog tijela kao ni naše interese već štite svoje partikularne.

Sad bez zajebancije ovakvi izvještačeni prijevodi stanja našeg duha zvuče kao da ih je preveo Google prevoditelj, a ne neko misaono, emocijama protkano ljudsko stvorenje.

Stoga naš narodski goli kurac je po svemu in medias res za razliku od ovih u finjaka iskazanih lamentacija-floskula koje promašuju metu.

Uostalom, zar nije suludo očekivati da pučani u javnom diskursu budu uljuđeni u isto vrijeme kada nam se glavni političari skoro svakodnevno časte najsočnijim psovkama ili kada pročitaju kako je mlađahni vele, ej, velečasni namlatio časnu sestru respektabilnih godina i umalo ubio Boga u njoj. I aj’ ti sad budi fin. Ne ide to, kume! Ne ide i to nikako!

Zar odavno nije prošlo vrijeme za strpljivost, kulturno obraćanje raznoraznim papcima i skorojevićima na vlasti koji nama kroje kratke rukave ne bi li sebi skrojili bunde, vile, jahte, bijesna auta itd.

A papci ka papci će i dalje jahati u sedlu moći sve dok im ne pokažemo zube, a oni se ni u kojoj kulturi ne iskazuju jezičnim eufemizmima. Pa upravo ti papci jezik psovke ponajbolje razumiju i njih se itekako boje skoro podjednako kao i sprdnje na njihov račun.

Ovu sveprisutnu bipolarnost pod istim domovinskim nebom koja razara ovo društvo valja prepoznati i po njoj udarit svom snagom. Snaga psovke se pokazala djelotvornom jer, kako sami kažu, ona njima, onako bešćutnima, proizvodi zastrašujuće duševne boli. Da nije tomu tako ne bi bilo toliko astronomskih tužbi za povredu bezvrijednih časti i ugleda.

Stoga, živile psovke, jer kao što je, parafraziram, rekao pokojni Šunje, poznatiji kao Miljenko Smoje:

– Kurac, piška i jebavanje nisu beštimje već najlipje riči na svitu. Grube su riči: pljačka, laž, silovanje, nepoštenje, rivolver, prevara, rat i ubijanje.

Stoga se s pravom pitam, zar ne bi bilo posve logično da tim krojačima naših sudbina na njihove tlapnje i verbalne akrobacije odgovorimo grubom, surovom i sirovom istinom. A psovka za tu vrstu komunikacije kao da je bogom dana. Kad živimo grubo ni riči ne mogu bit lipe.

Možda psovanje i nije primjereno, ali u mom slučaju ono itekako pomaže budući se nakon svake izgovorene osjećam mnogo lakše, a u ovim teškim vremenima to nikako nije mala stvar.

Crno će se svima nama pisat kad zamre psovka jer nakon toga se rađa muk puno opasniji od psovke same, a do toga nije daleko. Rekli bi Dalmatinci:

– Pametnome i kurcu…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Webe, webe ko te jebe
    •  Mrzim mržnju
    •  Oj luđačka zemljo mila
    •  Dokoni penzić na godišnjem
    •  Što veći, bučniji, histeričniji Hrvat to veća lopina
    •  Ko tu koga…
    •  Trebinje, Trebinje, ako me dogodine ne vidiš, jebi me!
    •  Armija sretnoga svita jedina je garancija trajnog mira
    •  Narod puši farsu od slobode izbora i što veću falšu drame
    •  Oko za oko, stolicu za stolicu

> Svi tekstovi ovog autora