Kako je Bozanić uvrijedio Papu

Hrvatske katolike muči, to je očito, koliko će se morati čekati dok papa (tko god on bio) odluči potpisati dekret o proglašenju zagrebačkog nadbiskupa blaženog Alojzija kardinala Stepinca svecem. Hoće li to biti papa Franjo, njegov nasljednik, koji pak po redu, hoće li se čekati još mnogo godina?

Odluka pape Franje da udobrovolji željama Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koja je izrazila negodovanje zbog najave koje su sredinom 2014. sugerirale brzu Stepinčevu kanonizaciju, te ishod komunikacije između Svete Stolice i patrijaršije u Beogradu – formiranje mješovite katoličko-pravoslavne komisije koja bi trebala donijeti inače ”nikad stvoreni izbalansirani historijski sud o Stepincu”, odnosno pozabaviti se ”ličnošću kardinala Stepinca i njegovom djelatnošću za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i u vremenu koje je ratu prethodilo i za ratom uslijedilo” – izazvale su konfuziju među hrvatskim katoličkim vjernicima, ali osobito među članovima hrvatskog klera i episkopata.

U posjedu sam pisma koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao Državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću, u kojem se jasno vidi da toga navodnoga zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću

Štoviše, kako je nedavno (25. listopada, članak ”Zašto zaprijeke kanonizaciji blaženoga Aloizija Stepinca?”) u Glasa Koncila lamentirao profesor moralne teologije dr. Stjepan Baloban (vrlo blizak kardinalu Josipu Bozaniću,koji je, uostalom, izdavač toga katoličkog tjednika), dogodilo se (navodno) da se ”o veoma osjetljivoj temi proglašenja svetim Aloizija Stepinca raspravljalo bez bitne strane, tj. Katoličke crkve u Hrvatskoj”. Baloban nije samo ustvrdio da je Kaptol u potpunosti zaobiđen u tijeku komunikacije Svete Stolice i Svetog sinoda SPC-a već je za nered u komunikaciji optužio donedavnog apostolskog nuncija u Republici Srbiji mons. Orlanda Antoninija i vatikansku diplomaciju! Balobanov tekst je uvreda Pape i vatikanske diplomacije. I tko imalo pozna odnose na Kaptolu zna da se takav tekst ne objavljuje mimo znanja i volje izdavača, kardinala Josipa Bozanića! Drugim riječima, ako prof. Baloban i uredništvo Glasa Koncila obmanjuju javnost i vrijeđaju vatikansku diplomaciju, to osobno Bozanić Papu vrijeđa jer zna da ono što Baloban piše nije istinito. Ni manje ni više.

Kako sam u prošloj kolumni prenio što sam napisao za Jutarnji list (2. siječnja 2016.), naime, o pismima patrijarha Irineja papi Franji, tako danas prenosim što sam napisao za tjednik Nacional (4. siječnja 2016.) koji je došao u posjed pisma koje je u Vatikanu 8. travnja 2015. potpisao državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolin (Broj: 3342/14/RS), a upućeno je predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije zadarskome nadbiskupu mons. Želimiru Puljiću. Zamoljen sam da pogledam to pismo, da provjerim je li autentično (je!) i da ga analiziram.

Što sam otkrio? U tom pismu državnog tajnika Svete Stolice se jasno vidi da toga navodnoga zaobilaženja Zagreba nije bilo, dapače, da su hrvatski (nad)biskupi manipulirali ne samo svojim vjernicima već cijelom javnošću. Dakle, riječ je o pismu koje otkriva da je Kaptol punu godinu dana obmanjivao javnost i vjernike o kanonizaciji Alojzija Stepinca. Štoviše, pismo pokazuje da je zagrebački nadbiskup Josip Bozanić (koji je i kardinal!) zapravo (osobno ali i preko Glasa Koncila, lista kojem je izdavač) uvrijedio papu Franju i vatikansku diplomaciju, osobito skrivajući od javnosti kakvi su planovi pape Franje za normalizaciju i unapređenje odnosa među katolika i pravoslavaca, koji bi možda ubrzanim ritmom trebali krenuti upravo kroz zajedničko djelovanje uoči predviđene kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Da je situacija bila ili trebala biti prikazana ”dramatičnom” i da se želio ostaviti dojam kako, eto, kardinal Josip Bozanić mora spašavati ugled pape Franje i vatikanske diplomacije, govori propovijed zagrebačkog nadbiskupa održanoj u svetištu na Trsatu u Rijeci 30. kolovoza 2015. prilikom slavlja 300. obljetnice krunjenja čudotvorne slike Majke Božje Trsatske kada je Bozanić iznio kronologiju Stepinčeve beatifikacije i dovršetka procesa kanonizacije, kazao da je Papina gesta stavljanja Stepinčeve kanonizacije na čekanje ”bez presedana”, ali dodao je da je ”ekumenska”.

Međutim, pismo kardinala Parolina otkriva da razlozi za dramu nisu postojali, da su članovi episkopata poštivali interes javnosti i da su se, još jednom, odlučili za stvaranje kuloarske javnosti, odnosno da nisu odmah, što je jasnije moguće, pojasnili svima što se događa.

Možda će ovo što je u subotu 2. siječnja 2016. objavio Jutarnji list – pisma patrijarha Irineja papi Franji u vezi Stepinčeve kanonizacije i najavljene mješovite komisije, iz mojega pera, pak s jasnim razlozima zašto se SPC protivi kanonizaciji, te pismo koje ovdje prepričavam i citiram, a donio Nacional, iz mojega pera 4. siječnja 2016. – pomoći vodstvu Katoličke crkve u RH da shvati kako se ubuduće, a naročito kada je riječ o tako važnim temama kao Stepinac ili odnosi Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, mora odgovornije i otvorenije ponašati.

Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali, iako se želi da se to dogodi ”brzo”, to se mora zbiti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”!

U pismu nadbiskupu Puljiću kardinal Parolin otkriva, među inim stvarima, da je kardinalu Bozaniću još u listopadu 2014., kada je bio na Biskupskoj sinodi u Vatikanu, pojašnjeno koji su Papini koraci i motivi te da se od hrvatskih (nad)biskupa očekuje potpuna i uvjerena podrška inicijativi pape Franje za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

”To će sudjelovanje u Komisiji”, napisao je Parolin Puljiću, ”biti znak dobre volje koje će pridonijeti budućim koracima na ekumenskome putu”. Kardinal Parolin, naravno, potvrđuje da će jednoga dana (nitko zaista ne zna kada će to biti niti u kojem pontifikatu) doći do kanonizacije blaženog nadbiskupa Stepinca, ali, iako se želi da se to dogodi ”brzo”, to se mora zbiti ”u klimi što je više moguće bez tenzija i polemika”!

Kardinal Parolin, što je jako važno istaknuti, 8. travnja 2015. pojašnjava nadbiskupu Puljiću što se točno dogodilo između vatikanske diplomacije i patrijaršije, o čemu je 24. veljače u Beogradu kardinal Kurt Koch, predsjednik Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana, govorio sa patrijarhom Irinejem (te mu je predao Papino pismo datirano 19. veljače 2015., op. D. P.) te moli predsjednika HBK da obavijesti ostale članove episkopata o sadržaju komunikacije i da svi (nad)biskupi prihvate Papinu inicijativu.

Zašto je nastala drama? Zašto je trebalo čekati početak 2016. da Jutarnji list i Nacional pojasne pozadinu cijelog slučaja? Čemu inače služe katolički mediji poput Glasa Koncila, Informativna katolička agencija i Hrvatski katolički radio? Kakva je pak profesionalna razina ili savjest ”katoličkih novinara” koji rade vjerski program na HTV-u ili HR? Zar je moguće da sam ispao sposobniji od cijele te bulumente (uključujući i nacionalistički raspoloženog huškača Darka Pavičića u Večernjem listu, o čemu ću se pak izjasniti u idućoj kolumni budem li živ i zdrav)? Ma ne, nije moguće, to ja samo izmišljam.

Zašto kardinal Bozanić ili nadbiskup Puljić nisu izbrifirali bilo pojedinca bilo grupu novinara i na vrijeme, sine irae et studio, iznijeli sve što znaju? Ili, što bi bilo poštenije i odgovornije, zašto nisu pravodobno objavili cjelovito priopćenje ili organizirali konferenciju za novinare u sjedištu HBK na zagrebačkom Ksaveru? Zašto sekretizam? Zašto manipulacija osjećajima vjernika više konfesija, ne samo katolika?

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ”nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…”

Jer jedno je sasvim sigurno, ako su se iz svih snaga trudili ”pojasniti” da Papa i Sveta Stolica ne odustaju od Stepinčeve kanonizacije, onda su katolički (nad)biskupi i njihovi urednici (od Ivana Miklenića na dalje), jer to nalaže etika dobre komunikacije i dobrog pastorala, trebali isto tako, u znak poštovanja kako vlastitih vjernika tako i drugih vjernika i naroda i etničkih manjina (Židovi, Romi…) pojasniti urbi et orbi, ali na vrijeme, bez da se manipulacijama hrane antisrpska raspoloženja, što je sve izneseno i s koje je strane bilo što izneseno.

Kardinal Koch je, piše kardinal Parolin nadbiskupu Puljiću, ostavio dokument Questione della canonizzazione del Beato Card. Alojzije Stepinac nel contesto dei raporti reciproci fra la Chiesa cattolica e la Chiesa serbo ortodossa (Pitanja u vezi kanonizacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca u kontekstu međusobnih odnosa Katoličke crkve i Srpska pravoslavne crkve), dokument koji uzima u obzir opažanja patrijarha Irineja u pismu (prvo) poslano papi Franji. Taj se dokument na talijanskom jeziku (koji također posjedujem) dostavlja i nadbiskupu Puljiću (da se vidi točno kako Sveta Stolica informira patrijaršiju u Beogradu, pa se i tu vidi da Zagreb nije bio mimoiđen, kako je ustvrdio prof. Baloban!).

Ono se tiče kronologije procesa beatifikacije, nadbiskupijskog procesa koji se odvijao od 1981. do 1983., kada je ispitano 74 svjedoka, te procesa koji je počeo 1995., a u kojem se ispitivalo Stepinčevo mučeništvo, kada je saslušano 12 svjedoka i konzultirano 126 arhiva (među kojima i arhiv Komunističke partije Hrvatske u Zagrebu). Spominje se i zaključak iz 1997. kojim se priznaje Stepinčevo mučeništvo, sam čin beatifikacije koju je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. predvodio papa Sveti Ivan Pavao II., čin priznavanja čudnog izlječenja po zagovoru blaženog Stepinca (liječnička komisija u Vatikanu, 21. ožujka 2013.) te završna odluka teoloških sudaca u Kongregaciji za kauze svetaca (3. lipnja 2014.).

Sve je dakle nabrojano, cijeli proces beatifikacije do zaključenja procesa pred sam čin kanonizacije, kako to inače čini pedantna vatikanska diplomacija (koju Kaptol nepotrebno u Glasu Koncila optužuje za komunikacijski nered), ali se dodaje ono što je ključno i što je trebalo biti komunicirano cijeloj zainteresiranoj javnosti: budući da je slika i uloga nadbiskupa Stepinca bila ”predmet polemika, ali i instrumentalizacija”, čini se da je potrebno ponovo, ali objektivno povijesno čitanje kako likova tako događaja prošlosti kako bi ”dijalog i suradnja među katolicima i pravoslavnima u ime Gospodnje mogli biti inspirirani Božjim milosrđem”.

Papinska diplomacija, suprotno optužbama Kaptola, na vrijeme je pojasnila HBK da (piše Parolin Puljiću), kako proizlazi iz pisma patrijarha Irineja papi Franji, ”čini se prijeko potrebnim provesti objektivno čitanje bolne povijesti međukonfesionalnih i međuetničkih odnosa ove regije”.

I zbog toga Papa predlaže formiranje ”radne grupe” (komisije) sastavljene od povjesničara, kako katoličkih, tako pravoslavnih, ali sa zadatkom da, što posebno treba naglasiti, ”zajedno ponovo čitaju povijest odnosa među Hrvata i Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata”. Sveta Stolica, što je konstanta otkako je Ivan Pavao II. pripremao Crkvu za jubilej 2000., i ovoj prilikom želi i očekuje da taj proces doprinese ”čišćenju memorije” (kako kod katolika, tako kod pravoslavaca, kako kod Hrvata, tako kod Srba, i drugih), što se smatra ključnim u željenom napredovanju odnosa obje crkve (ali i Vatikana sa cijelim pravoslavnim svijetom).

Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakvima je želio da budu pokojni kardinal Franjo Kuharić: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici

Kako je objavio Jutarnji list 2. siječnja donoseći ekskluzivno dva pisma patrijarha Irineja papi Franji (prvo od 30. travnja 2014. te drugo od 10. srpnja 2015.), SPC je izrazila negodovanje jer je (kako stoji u prvome pismu) ”kardinal Stepinac svesrdno podržao stvaranje Nezavisne Države Hrvatske, obasuo je pohvalama njeno vođstvo i višestruko učestvovao u stvaranju atmosfere netolerancije koja je carevala u toj državi, kopiji Hitlerove Nemačke i Musolinijeve Italije. Dok danas sve civilizovane nacije i istorijska nauka daju visok značaj puču kojim se 27. marta 1941. godine Jugoslavija otrgla iz Trojnog pakta, kardinal Stepinac je isti puč proglasio izdajom za koju je optužio Pravoslavnu crkvu. Pravoslavlje je proglasio za ‘najveće prokletstvo Evrope’ i upravo te reči zabeležio u svom dnevniku odmah posle kobnih događaja koji će uvesti Jugoslaviju u rat, dovesti do njenog pada i do stvaranja Nezavisne (sic!) Države Hrvatske.”

SPC najviše smeta (i boli) što, nažalost, kardinal Stepinac ”nije protestovao nego je ćutao i kada se znalo da je nacistički ustaški režim na najužasniji način poslao u smrt tri pravoslavna episkopa, više stotina pravoslavnih sveštenika i monaha i više stotina hiljada pravoslavnih vernika, njegovih sugrađana. Nije protestovao nego je ćutao i kada su hrvatske ustaše, između ostalih, mučili i ubijali i one pravoslavne Srbe (…) Nije protestovao nego je ćutao i pred činjenicom da su u ‘njegovoj’ državi hladnokrvno, planski i sistematski ubijana i deca ‘nepoćudnih’ građana te države – Srba, Jevreja, Cigana…”.

Ukratko, SPC ne može prijeći preko enciklike pape Pija XI Non abbiamo bisogno, kojom je hrabro i pravovremeno osuđena državolatrija fašističkog režima, a koja je (enciklika) izgubila vrijednost u NDH samo zato što se krvavi ustaški režim izdavao za rimokatolički, ali da se zbog toga kardinalu Stepincu treba posvetiti trezveno i mudro razmatranje ”njegovog mesta u istoriji, pogotovu ako je ono obremenjeno Jadovnom i Jasenovcem, vaskolikim simbolom stradanja više od milion pravoslavnih Srba i Jevreja u Drugom svetskom ratu, u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i, šire, u Jugoslaviji”.

SPC upozorava papu Franju na neke primjere, najblaže rečeno, ambivalentnosti u ponašanju kardinala Stepinca. Recimo, ne samo da ničim nije dovodio u pitanje postojanje zakonâ i mjerâ protiv Židova i Srba nego se zalagao za poštovanje njihovog ”dostojanstva” u trenutku kada je itekako dobro znao da spomenute ”mjere” znače skoro isključivo jezivu smrt desetina hiljada ljudi u Jadovnu, a potom mnogo više u Jasenovcu i širom NDH. ”Ako se ne radi o cinizmu”, piše patrijarh Irinej Papi, ”sigurno je riječ o stravičnom kompromisu kakvih je na žalost bilo mnogo u odnosima Stepinca i njegovog klera sa Nezavisnom Državom Hrvatskom”.

Zašto je nastala drama? Zašto je trebalo čekati početak 2016. da Jutarnji list i Nacional pojasne pozadinu cijelog slučaja? Čemu inače služe katolički mediji poput Glasa Koncila, Informativna katolička agencija i Hrvatski katolički radio? Kakva je pak profesionalna razina ili savjest ”katoličkih novinara” koji rade vjerski program na HTV-u ili HR? Zar je moguće da sam ispao sposobniji od cijele te bulumente (uključujući i nacionalistički raspoloženog huškača Darka Pavičića u Večernjem listu, o čemu ću se pak izjasniti u idućoj kolumni budem li živ i zdrav)? Ma ne, nije moguće, to ja samo izmišljam

Papa Franjo nije mogao, jednostavno nije mogao prijeći preko toga. Papa Franjo nije smio i nije mogao preskočiti činjenicu da Alojzije Stepinac ne osporava 1941. rasne zakone kao takve a iz konkretne ekumenske perspektive pred Katoličkom crkvom nije mogao prijeći preko činjenice da Stepinac omalovažava u cjelosti pravoslavlje koje, ponovimo (objavio sam to ovdje prije tjedan dana):  proglašava za ”najveće prokletstvo Evrope”.

Zaključno, u drugom pismu patrijarh Irinej pozdravlja prijedlog osnivanja komisije, moli da njen rad budu obogaćen i objektiviziran doprinosom i trećih, međunarodnih stručnjaka, obavještava papu Franji da je o cijeloj stvari Sveti sinod pisao drugim autokefalnim crkvama moleći za duhovni doprinos cijelom procesu, jer je, kao i Vatikanu, i SPC-u stalo do promocije ekumenizma i mirotvorstva.

Da, točno je, patrijarh je zamolio papu Franju da se Stepinčeva kanonizacija ”skine sa dnevnog reda i prepusti nepogrešivom Sudu Božjem”. Da, točno je, argumenti SPC su bili toliko uvjerljivi da ih papa Franjo nije mogao ignorirati.

Do kanonizacije će doći, ponavljamo: tko zna kada, ali znat ćemo da je ona blizu kada odnosi Hrvata i Srba, pravoslavaca i katolika, budu bratski i srdačni, bez fige u džepu, bez međusobnih optuživanja, bez obostranih prozivanja za stvaranje zavjera, onakvi kakvima je želio da budu pokojni kardinal Franjo Kuharić: tako da neće svaka strana najprije tražiti krivicu u drugoj, već u vlastitoj zajednici.

Jer nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem (citiram Hrvatsku biskupsku konferenciju u pismu od 1. svibnja 1995. napisano povodom 50. godišnjice završetka II. svjetskog rata): ”Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

To bi, poštovani čitatelji, bio plod predložene komisije o Stepincu. Ništa više, ali ništa manje od toga.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora