autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

“Kapetan Phillips” plovi u zemlju Punt

AUTOR: Vladimir Cvetković Sever / 10.11.2013.

Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti.

 

Bit će tu, znao sam, obilje iz ruke snimanih kadrova kakvi su proslavili Greengrassa nakon što ih je primijenio na žanr akcijskoga trilera u svoja dva nastavka serijala o Jasonu Bourneu. Bit će tu suvislo ispričana priča o brodu Maersk Alabama i njegovu kapetanu. Neće pak biti onoga što je Greengrass tako upečatljivo donio svojim prvijencem Krvava nedjelja – neće biti kontroverze koja bi zaista mogla ostaviti traga na tumačenje prikazanih događaja. Napokon, Krvava nedjelja dovela je do parlamentarne istrage i isprike premijera Camerona sjevernoirskim žrtvama: bio je to film snimljen u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se takva reakcija može očekivati, pa se Greengrass i usudio izazvati je svojim filmom.

 

Otkad je prešao na rad u Sjedinjene Države, doduše, Greengrassu ne pada na pamet dovoditi status quo u pitanje. Njegova Zelena zona, film o potrazi za navodnim oružjem masovnog uništenja u Iraku, nipošto nije imala volje razobličiti laž koja je dovela do pokolja neusporedivo većih razmjera od onoga u irskome Derryju; kao triler na razmeđi Bournea i dokumentaristike, to je i dalje Greengrassov najnedorečeniji film.

 

Čudan je osjećaj otići u kino prvi put pogledati film i s potpunom izvjesnošću znati što ćete vidjeti. U slučaju Kapetana Phillipsa, najnovijega kvazidokumentarca engleskog redatelja Paula Greengrassa, nisam imao naročite dvojbe ni o vizualnom stilu, ni o radnji, a ni o razmjernoj dubini uvida u tematiku koju će mi film donijeti

 

Kapetan Phillips, pak, najsličniji je filmu United 93, rekonstrukciji zbivanja na četvrtom otetom letu onoga tako kobnog 11. rujna 2001., gdje se Greengrass iskazao u baratanju tenzijama između otmičara i otetih, te željom da sve likove ocrta bar donekle plastično i trodimenzionalno, pa makar i lišene širega konteksta povoda i motivacije. Taj pristup zvučao mi je kao posve primjenjiv i na slučaj Richarda Phillipsa; dapače, dok smo kroz medije uživo pratili njegovu otmicu i spašavanje, sve mi je izgledalo kao slučaj u kojemu život ne piše humoreske, već scenarije za Greengrassa.

 

Naravno, Phillipsova otmica i spašavanje u travnju 2009. bili su značajni ne toliko sami po sebi (samo tog tjedna šest je brodova bilo oteto u vodama oko Somalije) nego zbog činjenice da se radilo o prvoj otmici broda registriranoga pod američkom zastavom nakon gotovo puna dva stoljeća. Zato je združena moć američke vojne sile odlučila po svaku cijenu stati na kraj piratima – četvorici tinejdžera oboružanih kalašnjikovima i noževima. Dotična je cijena pritom uključila jedan razarač, jednu fregatu, nosač zrakoplova, bespilotnu letjelicu i tim najboljih specijalaca na svijetu, mornaričkih SEAL-ova. A kad su nakon višednevnog natezanja doista i spasili otetoga kapetana živoga i zdravoga, mediji su dobili priču koja im je nedostajala još otkako su američki specijalci drugih boja mnogo neslavnije prošli u istoj toj Somaliji davne 1993. – u strateški izgubljenoj Bitci za Mogadishu, tek donekle iskupljenoj filmom Pad Crnog jastreba Ridleyja Scotta iz 2001.

 

Kažem, znao sam sve ovo prije ulaska u kino.

Nakon izlaska iz kina shrvala me slutnja da svemu tome neću moći bogzna što dodati.

 

Da, Greengrass doista upečatljivo predočava i tijek same otmice i emocionalna stanja svojih protagonista. Naime, dvojica su. Tu je naslovni kapetan – kojemu je u tumačenju Toma Hanksa bilo suđeno postati protagonist priče, premda je u događajima, koliko se iz onodobnoga medijskog praćenja sjećamo, imao ključnu ulogu samo zato što je dopustio da bude zarobljen prilikom razmjene zarobljenika, jer je njegova goloruka posada vrlo brzo u kronologiji zbivanja uspjela oteti piratskoga zapovjednika. Kapetan Phillips zatim je proveo nekoliko dana u skučenom čamčiću za spašavanje dok su mediji bez daha pratili što će se s njime dogoditi. Hanks njegovu muku predočava onom izravnom emotivnošću zbog koje je već desetljećima miljenik publike: njegov Richard Phillips mogao bi biti svatko od nas, normalan profesionalac bačen u izvanredne okolnosti, prisiljen čuvati pribranost dovoljno dugo da izvuče živu glavu.

 

Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli

 

S takvim se glavnim likom poistovjetiti može doslovce svaki stanovnik zapadnoga svijeta, stručan za svoj posao i siguran u civilizaciju koja mu ga omogućuje. Razvoj Greengrassove radnje, napokon, vraća vjeru u ustaljeni svjetski poredak, pa makar ga nosila tek stručna brutalnost SEAL-ova umjesto iole zanimljivije promućurnosti operativaca kakvi (očito) postoje samo na stranicama knjiga Toma Clancyja, i makar su stvarnoga kapetana Phillipsa ubrzo nakon objavljivanja autobiografske knjige na kojoj je ovaj film zasnovan drugi članovi posade (parnično) optužili za teško falsificiranje svoje uloge. Sada kad tu ulogu ima Tom Hanks, nije moguće osjećati ništa do potpunog poistovjećivanja s Phillipsom kao žrtvom, što god da se doista zbilo.

 

Kao ni u filmu United 93, Greengrass ni u ovom filmu ne daje širi kontekst zbivanjima: dapače, cilja na našu upućenost iz svježeg sjećanja kako bi mogao poći od teze da prikazuje sve ono što mediji nisu mogli. Iz filma ne doznajemo ništa podrobnije o građanskom ratu koji potresa Somaliju, a ni o Puntlandu, tvorevini na samome Rogu Afrike koja je prije petnaestak godina proglasila samostalnost, premda je rijetko tko priznaje. Doduše, ime Puntland se u filmu spominje, što je već presedan u masovnim medijima: Greengrass je barem prekinuo kolektivno ignoriranje zemlje smještene u jednom od najnesretnijih krajeva svijeta koja ipak vuče emotivno ako već ne i historiografsko utemeljenje ne iz razmjerno nedavnoga stoljeća sedmog, nego iz jedne od najstarijih povijesno zabilježenih država – iz mitske zemlje Punt, kamo su plovili faraoni. (A još nije priznata. Baš me zanima kakve budnice pjevaju tamošnji pirati – u Kapetanu Phillipsu nema ni jedne.)

 

Na sreću za Greengrassa, nesklona pripovijedanju o bilo čemu izvan aktualne radnje filma, njegova glavnog otmičara Abduwalija Musu glumi Barkhad Abdi, Somalac školovan u SAD-u, čija će ispijena, tamnoputa pojavnost na prvi pogled zapadnjaku djelovati zastrašujuće, sve dok ne shvati da gleda u čovjeka čiji profil frapantno nalikuje na i danas poznati lik Ramzesa II. Motivacijske sitnice u predočivanju Musina lika – od naredbe mjesnog ratnog vođe da ode u piratstvo, do obrazlaganja dotičnoga kao realnosti somalske svakidašnjice nastale zato što zapadne korporacije uništavaju lokalno ribarstvo – daju Greengrassu bar neko pravo na tvrdnju da objektivno prikazuje stanje, što ga čuva od one nelagode koju je svojedobno stvorio Scott prikazom bjesomučna zatiranja tisuća somalskih crnaca u nastojanju da se spasi nekolicina bijelaca.

 

Za Kapetana Phillipsa nešto je lakše navijati nego za Pad Crnog jastreba, dakle. Navija se, napokon, za jednog čovjeka koji je radio nešto što mu je šef naredio dok ga u tome nije omeo drugi čovjek koji je radio nešto što mu je šef naredio. U tome leži glavna vrijednost Greengrassova kvazidokumentarca. Svejedno, koliko god da bih htio vjerovati u Greengrassovu težnju da u filmu kaže nešto više, nisam to vidio – pa se ne mogu oteti dojmu da se u Kapetanu Phillipsu navija prije svega za golemu vojnu silu današnje Amerike, tu konjicu koja će na kraju svake priče doći glave svim Indijancima koji su se usudili zaprijetiti nekom građaninu SAD-a.

 

Iako dotični nikoga nisu ubili i iako su se ponašali krajnje suzdržano s obzirom na sve. Greengrass u Kapetanu Phillipsu tvori priču u kojoj je metak u zatiljak pirata i terorista ne samo jedini mogući nego i jedini željeni ishod.

 

A na to kao vojni veteran zemlje članice NATO-a mogu reći samo: Jej! Ili ipak: Joj.

Još tekstova ovog autora:

     Preveliki da propadnu
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Exsultate justi
     Sila se nudi
     Za Lisu
     Exsultate justi
     Uzurpiranje revolucije
     Kralj. Blijedi Kralj.
     Važno je imati žicu
     Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija