Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu

Zanima me tzv. poruka ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost. Mislim da je ona odaslana.

Poruka poslana preko Nobelove nagrade Bobu Dylanu interesantnija mi je danas nego 2016., kad mu je dodijeljena. Do tada nisam obraćala pažnju na američki folk song, specifičnu poetsku tradiciju, koji, doduše, nije modernizirao baš samo Dylan. Nagrada Dylanu bila je jako neobična, ali politički jasna. Bob Dylanova protestna muzika, poezija i pop pojava slijepljena je s američkim građanskim pokretom.

Iste godine kad je Donald Trump postao predsjednik, Odbor za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije pokazao je koja mu je tradicija, slika, kultura koja dolazi iz Amerike draža.

Nema vremena za objašnjavanja da Slobodan Milošević nije bio progresist, kao ni Karadzić ili Mladić. Handkeov entuzijazam za Miloševića bio je skandalozan 2006. kad su mu oduzeli Heineovu nagradu u Njemačkoj, ali je sad već ublažen svime što je došlo i prošlo, pa se nagrada može tumačiti i kao nešto u vezi s nekim socijalizmom, iako je u stvarnosti imalo veze s etničkim čišćenjima, a u Srebrenici i genocidom

Tu i tamo Nobela su dobivali i autori koji nisu imali poseban spisateljski dar, ali su na drugi način bili važni. Primjerice, 1950. analitički filozof i popularizator znanosti Bertrand Russel dobio je Nobela za “promoviranje ideala ljudskosti i slobode mišljenja”, a složit ćemo se da nije literarni velikan.

Tvrdnja da je Nobelova nagrada za književnost zapravo nagrada za književnost samu jednostavno nije točna.

Imam baš u kući i Churchillove “Memoare“, čitala sam ih nedavno, tražila nešto o odnosu UK-a i Europe. Svašta se može iz njih saznati, zabavni su, to je odličan žurnalistički stil, ali da je velika književnost, nije. U objašnjenju zašto je Churchill dobio nagradu 1953. Nobelov odbor Švedske akademije napisao je da to i zbog obrane ljudskih prava.

Nagrada za književnost funkcionirala je i kao utješna nagrada za Nobela za mir, barem u tom slučaju. Churchill je žarko želio Nobela za mir, dugo lobirao da ju dobije, ali kad je dobio za književnost, bio je zadovoljan.

Godine 1958. Nobela je dobio divni ruski pjesnik i pisac Boris Pasternak, a CK KP SSSR-a ga je natjerao da nagradu odbije. Noć prije dodjele molio je Boga da ga preskoče u korist Alberta Moravije, jer se bojao posljedica i za sebe i za svoju obitelj. Kad je dobitnik objavljen, protiv Pasternaka su bile organizirane tzv. spontane demonstracije i izbačen je iz Društva književnika. On se jadan branio: Ma nisam ja dobar, pojma nemam što vide u meni na Zapadu, niti ja puno, a niti tako dobro pišem! Još dvije godine živio je u strahu i umro.

Kad su nakon Hladnog rata deklasificirani dosjei, Amerikanci su priznali da su lobirali kod Nobelovog komiteta za nagradu “Doktoru Živagu“ i prokrijumčarili Pasternakov rukopis na Zapad jer su smatrali da bi Nobel tom romanu bila moćno oružje.

Tolika je bila moć Nobelove nagrade i tolika je njena političnost.

Godine 1970. laureat je bio Aleksandar Solženjicin. Kao i Pasternakova, i Solženjicinova nagrada je zaslužena, jer je on veliki pisac svog žanra, ali je bila i politički šamar Sovjetskom Savezu zbog gušenja sloboda pisanja, kritike i objavljivanja. Aleksandar Solženjicin ju je primio tek 1974., kad je protjeran iz SSSR-a, a prije nego što se nastanio u Americi.

Godine 1980. nagrađen je – s punim pravom – Czesław Miłosz i djela tog disidenta počela su se, polako i vrlo ograničeno, tiskati u Poljskoj.

Ponovo je odabir bio i literaran i politički.

Osim nekoliko dobitnika, čistih eteričnih esteta tipa Saint-John Persea ili još ranije T. S. Eliota te kasnije Wisławe Szymborske, koju je na hrvatski prelijepo prepjevala Đurđica Čilić, nisu mi poznati primjeri da se Nobelovom nagradom za književnost nagrađivala čista, životom, politikom nedotaknuta književnost, književnost koja lebdi iznad ovog našeg kontroverznog svijeta.

Mnogi veliki pisci bili su zaobiđeni jer se nisu uspjeli probiti do prvog mjesta ili su prerano umrli. Neki nagradu nisu dobili jer su ispali iz sustava vrijednosti koji je vladao u poslijeratnoj Europi. Najočitiji primjeri su Ezra Pound, pjesnik “Cantosa“ (kod nas ih je preveo Marko Grčić) i francuski pisac Louis-Ferdinand Céline. Obojica su bili antisemiti (Céline je doduše mrzio svakog i na svakog strani, a sve je opisivao kroz grozni, moćni cinični cerek).

Iste godine kad je Donald Trump postao predsjednik, Odbor za dodjelu Nobelove nagrade Švedske akademije pokazao je koja mu je tradicija, slika, kultura koja dolazi iz Amerike draža

Ezra Pound, pak, obožavatelj fašizma, bio je u svojim političkim stavovima toliko odiozan da je nakon Drugog svjetskog rata bio strpan u zatvor, u samicu, u ludnicu, pa iz ludnice nije htio izaći jer si je tamo uredio radnu sobu i pisao. A onda je ipak pristao, pa se s tri žene preselio u Italiju i čim je sletio u Rim, digao je ruku na fašistički pozdrav, družio se s apologetima Hitlera, Mussolinija, s ljudima bliskim Ku Klux Klanu; nikad kraja.

Bio je genijalan pjesnik i očigledni ekstremist. Njegova duboka, kozmička poezija vezana za taj smrdljivi, odurni svakodnevni lik fašista dovela je do toga da je živio na društvenoj margini. Štitili su ga i iz blata vadili kolege pjesnici i književnici, jer je ono što je napisao bilo izvan kategorija, ali društveno priznanje nije dolazilo u obzir.

Kad bolje pogledam, ni Peter Handke mi se ne čini mnogo drugačijim od Ezre Pounda. Volim Handkea pjesnika, nekad sam voljela i njegovu prozu, opet ću ga čitati da vidim što je još ostalo.

Kao i Pound, i Handke u svojim društvenim vezama i kontaktima te svojim političkim odabirima, od kojih mi je posebno simbolična, uz eulogiju nad Miloševićevim grobom, izmjena zbirki poezije s Radovanom Karadžićem ili razumijevanje (“Pa što, pustio je žene i djecu”) koje je pokazao prema Ratku Mladiću u intervju za Neu Zuricher Zeitung kad je upitan o Srebrenici.

Mnogi od nas su bili barem marginalno svjesni kako je Handke bio poludio za krivim Srbima (ne za Borom Ćosićem, Mirkom Kovačem ili Borkom Pavičević, Bogdanom Bogdanovićem, ma stotinama njih sličnih, a prisutnih u javnosti), ali smo najvjerojatnije rekli – poludio, šteta. Tko ga je shvaćao ozbiljno? Nitko.

Ipak, jest. Nobelov odbor i objašnjava: Handke chose the maternal, Slovenic line of heritage, a significant reason for his anti-nationalistic myth of his own Balkan origins. Although he has, at times, caused controversy he cannot be considered an engaged writer in the sense of Sartre, and he gives us no political programs.

Nobelov odbor, čini se, bira svaku riječ, ali dosta je nejasno što zapravo želi u vezi s antinacionalističkim mitom. Valjda su toliko editirali rečenicu, da je ovo najmanji zajednički nazivnik oko kojeg su se mogli složiti: da je Handke jugoslavenski antinacionalist!

Priznaju da je ponekad izazivao kontroverze, ali kako nema politički program, u tom smislu nije angažiran pisac. Spomenuli su i Sartrea, pa je nejasno smatraju li Handkea piscem ljevice? At times, he caused controversy. Ali nije imao politički program.

Naslućuje se da se vodila debata iza zatvorenih vrata, no kontroverze nisu bile dovoljno jake da bi ga diskreditirale.

U tekstu na svom blogu East Ethnia, balkanolog, politolog Eric Gordy pretpostavlja da na svijetu ima nekoliko stotina izvanredno dobrih autora koji bi mogli biti uzeti u obzir za Nobelovu nagradu. Dobar tekst u kojem autor nije dovoljno fasciniran Handkeom da bi zaboravio njegovo javno djelovanje.

I mene najviše zanima kako to da su nagradu dali baš Peteru Handkeu i da ih nije smetalo ono što ih je ranijih godina smetalo kod drugih, pa i većih, Pounda ili Célinea. Očigledno, nije.

U redu, godine 2008. Nobela je dobio Harold Pinter, koji je bio član Međunardnog društva za obranu Slobodana Miloševića. Pinterova antiamerička, antiimperijalistička uvjerenja bila su jednako postojana od mladosti do smrti. Pinter je uvijek birao stranu nasuprot bilo kojoj američkoj politici, pa je tako ustao protiv NATO bombardiranja Beograda i kasnije protiv hapšenja Miloševića.

Imam baš u kući i Churchillove “Memoare“, čitala sam ih nedavno, tražila nešto o odnosu UK-a i Europe. Svašta se može iz njih saznati, zabavni su, to je odličan žurnalistički stil, ali da je velika književnost, nije. U objašnjenju zašto je Churchill dobio nagradu 1953. Nobelov odbor Švedske akademije napisao je da to i zbog obrane ljudskih prava

No, nije imao handkeovsku fascinaciju balkanskim barbarogenijem Miloševića, tim smradom krvi, nasiljem by proxy. Izmijenio je knjigu poezije s jednim Karadžićem. (Koja li je to potraga za očinskom figurom kod Handkea nakon šoka da mu je pravi, biološki otac bio SS oficir imenom Erich Schoenemann. Lijepi Erich. Šteta da ne mogu dalje o tome, nije tema).

Konačno, Noam Chomsky također je plesao i pleše po rubu apologije za Miloševićev Beograd u ratovima 90-ih, što se vidi i iz njegove knjige “Yugoslavia – Peace, War and Dissolution“.

Chomsky je u jednom intervjuu u Guardianu izrekao, ali poslije demantirao, podršku i negatorima genocida u Srebrenici. Internet je pun tih tekstova; tko želi, lako će ih naći. Ovo su i zločnici i žrtve naše generacije, horiznotalno govoreći, pa su valjda i u Stockholmu čuli o tome.

Sad razmišljam što je to, dakle, toliko privuklo Švedsku akademiju upravu Peteru Handkeu, a ne nekima drugima, stotinama drugih, barem desetinama jednako kvalitetnih pisaca koji nisu zaneseni jednim notornim zločincem ove naše epohe.

Zanemarivši preporuke da nađu sretne dobitnike u drugim kulturnim sredinama – Kini, Indiji, Africi (takvih je na popisu premalo) – poslije Boba Dylana, poslije seks skandala odlučili su se vratiti korijenima, Europi (za 2018. dodijelili su nagradu Olgi Tokarczuk, koju tek trebam i hoću čitati). Dakle Poljakinja i Austrijanac slovenskog porijekla s “antinacionalističkim mitom”.

Ni inače nisam sigurna je li uopće više moguće da Nobela dobije netko tko je jasno, nedvosmisleno velik pisac, kao što je bio Thomas Mann, na primjer. Ima velikih pisaca, ali ovo više nije svijet gromada, nego fragmenata; nema blokova, nego posvuda meandri.

Svijet više nije jasan u svojim konturama, muško i žensko više nisu jasno razgraničeni, art više nije takav, valjda ni književnost.

Normalno da su u Švedskoj akademiji u jednoj konfuziji. Svaka čast Bobu Dylanu, ali nije on ipak bio materijal za Nobela, osim kao iznenađenje iz šešira.

Vjerojatno su ovim izborom htjeli vratiti čvrsto tlo pod nogama.

Kad pregledavam spisak europskih dobitnika te književne nagrade, vidim da ima Skandinavaca, Britanaca, Francuza, Nijemaca, Talijana, Španjolaca, Grka, Poljaka, Čeha, Rusa, Austrijanaca, iz Rumunjske je dobitnica iz njemačke manjine. Jugoslavenski pisac dobio je nagradu 1961., kad je Titova zvijezda jasno sjala, a zemlja se etablirala kao geopolitički važna. Lopta je okrugla, dalje nije bilo sreće za naše dobitnike iako smo imali sjajnih autora i pjesnika.

Ako se pokušam uživjeti u te nepoznate ljude iz odbora za Nobel, ako gledam njihovim očima, vidim posve drugačiju kartu Europe. Bruxelles je dolje na jugu, tisuću i petsto kilometara daleko. A onda još tisuću i petsto kilometara dalje granice postaju nejasne, područje nedovoljno poznato, ali ipak iritantno, nedovoljno egzotično i drugačije, dakle frustrirajuće neodređeno.

Ima nešto u tome da se naša regije sa Zapada i iz velikih zemalja promatra orijentalistički (E. Said), balkanistički (Todorova). Ton koji se drugdje ne tolerira prolazi kad je upućen na donju, balkansku adresu.

Osim nekoliko dobitnika, čistih eteričnih esteta tipa Saint–John Persea ili još ranije T. S. Eliota te kasnije Wisławe Szymborske, koju je na hrvatski prelijepo prepjevala Đurđica Čilić, nisu mi poznati primjeri da se Nobelovom nagradom za književnost nagrađivala čista, životom, politikom nedotaknuta književnost, književnost koja lebdi iznad ovog našeg kontroverznog svijeta

Da je s istim oduševljenjem Handke govorio o lideru filofašističkog Vlaams Belanga ili o Marine Le Pen, sigurno ne bi dobio nagradu. Mislim da je ne bi dobio ni da je Orbanov trabant, a ipak ti političari, koliko god repulzivni, nisu ni izdaleka kalibra Karadžića, Mladića ni Miloševića.

Očigledno, kad je riječ o njima, nema veze.

Ezru Pounda nisu pripuštali u bolja društva, a Handkeova podrška najgorem režimu svedena je na ekscentričnost jednog pjesnika, a možda i na obranu slobode govora.

Kako je to najednom postalo dopušteno Švedskoj akademiji?

Nije baš posve, jer je europskim medijima prošao val kritika na tu odluku – no tim ljudima, koji su mogli razmisliti, učinilo se prihvatljivo.

Ako smo konačno riješili da Handke nije samo bjeloputi estet koji osluškuje muziku sfera nego da je dobro zagazio u blato, odnosno da nije dobio nagradu “samo” za književnost, kao što je nisu ni drugi dobivali za “samo” književnost, zašto ju je onda dobio?

Što ako se tom odlukom pokušalo, na tragu antimerikanizma i antiimperijalizma, koji se artikuliraju kao važan element progresivnosti u Europi, donekle ekskulpirati Miloševića i njegovu politiku?

Ne kažem da su to tako u Švedskoj akademiji sebi rekli – idemo skinuti stigmu s Miloševića – ali je moguće da je to visjelo u zraku i učinilo im se zgodno. Sloboda govora.

Kritika Harolda Pintara i zauzimanje za obranu Miloševića oslanjala se na to da je Milošević bio taj koji je stajao sam protiv zapadnih imperijalista. Noam Chomsky argumentirao je slično.

Američka i zapadnoeuropska osuda Miloševića, njegova smrt na Haškom sudu, a pogotovo bombardiranje Srbije, ponekad se promatra u paketu s ratovima za Irak, Siriju, Libiju i druge neželjene ratne destinacije. Ratovi na Balkanu za članove Švedske akademije su geografski, vremenski i vrijednosno daleki i fragmentarni u sjećanju.

Balkan je danas miran. Izbjeglice iz ratova i današnji migranti s Balkana integriraju se u njihova društva, oni nisu izazov.

Ruku na srce, ratovi u Iraku i Siriji imali su mnogo jači utjecaj na život zapadne Europe od onog kod nas.

Izmijenio je knjigu poezije s jednim Karadžićem. (Koja li je to potraga za očinskom figurom kod Handkea nakon šoka da mu je pravi, biološki otac bio SS oficir imenom Erich Schoenemann. Lijepi Erich. Šteta da ne mogu dalje o tome, nije tema)

Nove su teme nahrupile i zamijenile stare. Ideologije žele svoje argumente izvesti do kraja. (Evo, dio radikalno progresivne inteligencije u Belgiji i Francuskoj smatra da je u Erdoganovoj kampanji na Kurde pravda na strani Erdogana zato jer su Kurdi najviše prozapadni u toj regiji, a kako je Zapad imperijalistički, onda je jedino stvarno antiimperijalistički i radikalno kritički biti za Erdogana.)

Nema vremena za objašnjavanja da Slobodan Milošević nije bio progresist, kao ni Karadzić ili Mladić. Handkeov entuzijazam za Miloševića bio je skandalozan 2006. kad su mu oduzeli Heineovu nagradu u Njemačkoj, ali je sad već ublažen svime što je došlo i prošlo, pa se nagrada može tumačiti i kao nešto u vezi s nekim socijalizmom, iako je u stvarnosti imalo veze s etničkim čišćenjima, a u Srebrenici i genocidom. Pa i kod nas, na društvenim mrežama, iznesene su i snažno branjene tvrdnje da Handke “nije podržavao Miloševića, nego jednu socijalističku ideju”. Kako da ne.

Tako je Nobel Handkeu jedan značajan korak prema whitewash

Slobodana Miloševića i revizionizmu rata na Balkanu 90-ih.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Za Slavka Goldsteina Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države
    •  Mark Tompson: Najveći grijeh Danila Kiša

> Svi tekstovi ovog autora