Pismo budućem patrijarhu srpskom

Izbor novog poglavara Srpske pravoslavne crkve (SPC) održat će se u četvrtak 18. veljače u kripti Spomen hrama svetog Save na Vračaru s obzirom na to da, zbog pandemije, izborni Sabor SPC-a nije moguće održati u sjedištu patrijaršije.

Vladike će, iz praktičnih razloga, biti zajednički smješteni u zgradi patrijaršije, a ne, kako se pisalo, pa i u hrvatskim medijima, u jednom hotelu nedaleko hrama (što ne znači da će biti zamjereno ako netko od vladika zatraži smještaj u nekom od hotela).

Već duže vremena, osobito nakon smrti patrijarha Irineja, od mene traže da prognoziram, da se izjasnim tko bi mogao biti izabran za 46. patrijarha po redu, a 57. poglavara, jer su to prethodno bili arhiepiskopi počev od Svetog Save. Posljednjih dana odbijam mnoge redakcije koje su me pitale: da im sugeriram, barem to, imena mogućih kandidata među kojima bi mogla biti izabrana trojka čija se imena, u zasebnim kovertama koje se stavljaju u Sveto pismo iz kojeg se, nakon saziva Duha Svetog, posredstvom starijeg i uzornog monaha koji izvlači na slijepo jednu kovertu iz Biblije i predaje episkopu najstarijem po hirotoniji, saznaje tko postaje novim patrijarhom.

Znamo, inače: Sabor mora okupiti najmanje dvije trećine arhijereja (pravo glasa ih ima 47), svaki kandidat mora dobiti natpolovičnu većinu tajnih glasova, a kandidat može biti eparhijski arhijerej (na čelu eparhije pod upravom SPC-a) koji je to najmanje pet godina.

Koristim i ovu priliku, u posljednjoj kolumni koju pišem uoči izbora poglavara Srpske pravoslavne crkve, da zamolim kolegice i kolege, urednike i urednice da me: a) ostave na miru i b) da se okane ćorava posla gatanja.

Ne želim ni na koji način sudjelovati u raspravama i kalkulacijama. Taman posla da moje ime osvane u listu, portalu, radiju ili televiziji u kojem će se govoriti/objavljivati nebuloze poput ove: ”Tko god bude izabran, generalna politika SPC-a, neće se mijenjati” (Robert Bajruši, samoproglašeni ”stručnjak religiolog” Jutarnjeg lista u Zagrebu).

U prvom redu se traži čovjeka koji može imati stanovite intelektualne sposobnosti: neku užu teološku specijalizaciju ili prisutnost među teološkim autorima, pak poznavanje stranih jezika, neka opća znanja o geopolitici ili opće pravne, medijske ili političke kulture, ali koji, povrh svega, mora biti doživljen i prepoznat kao dobar čovjek

Ne želim, ne smijem i neću se baviti prognozama. Nedolično bi bilo od mene kao kršćanina i teologa da to učinim, i to iz više razloga. Navest ću jedan javan i jedan privatan.

Javan je razlog taj koji se tiče samog načina izbora patrijarha: zaista vjerujem u djelovanje Duha Svetoga i vjerujem da vladike žele najbolje Crkvi i društvima u kojima žive pa je neumjesno im se petljati u tako ozbiljnom i svečanom trenutku bilo kakvim ”lobiranjem” ili ”sugestijama”, jer se smatram ozbiljnim novinarom i savjesnim teologom koji duboko poštuje njihovu savjest i njihovu vjeru u Boga.

Privatan je razlog, premda poznat, ipak prije svega osobne naravi: ja sam, naime, već niz godina u bliskim odnosima s nekolicinom episkopa, dapače, s nekima gajim iskrene i meni vrlo važne prijateljske odnose.

Meni je danas po savjesti dopušteno da vam kažem što se očekuje od budućeg patrijarha odnosno što bi mogao biti sadržaj interne predizborne rasprave, a ona je u tijeku, slično kao što kardinali Katoličke crkve raspravljaju na konferencijama koje prethode njihovom zaključavanju u Sikstinskoj kapeli kada biraju novog rimskog biskupa – papu.

U prvom redu se traži čovjeka koji može imati stanovite intelektualne sposobnosti: neku užu teološku specijalizaciju ili prisutnost među teološkim autorima, pak poznavanje stranih jezika, neka opća znanja o geopolitici ili opće pravne, medijske ili političke kulture, ali koji, povrh svega, mora biti doživljen i prepoznat kao dobar čovjek.

Takav ”dobar čovjek”, ujedno, mora uživati autoritet onoga koji bi mogao ”ujediniti Sabor SPC-a”, držati episkope zajedno u duhu dijaloga i bratske suradnje. Riječju, mora biti poštovan od članova Sabora.

Nadalje, traži se čovjek koji će stati na čelo Crkve na način da neće niti ratovati s vlašću (bilo kojom), ali niti se prema njoj postavljati slijepo poslušan. Dakle, traži se miran, staložen, mudar i nezavisan pastir.

Postoji niz unutarcrkvenih tema s kojima se budući patrijarh, uz pomoć braće arhijereja, mora suočiti: poput, recimo, valja li održati postojeći broj bogoslovija (puno ih ima s malim brojem kandidata/polaznika), ne bi li neke trebalo pretvoriti u gimnazije…

Hoću kazati da i Srpska Pravoslavna Crkva ide u susret stanovitom procesu unutarnjeg restrukturiranja, a spomenuo sam samo jedan moment jer ovo nije analiza stanja SPC-a. O tome ću pisati drugom prilikom.

Moguće je kazati da će se na Saboru birati prema dva moguća rješenja: ili da se traži nešto mlađeg nadpastira koji bi imao, recimo, šezdesetak godina, i dovoljno energije za provedbu potrebnih reformi, ili da se traži nešto starijeg kandidata, kažimo da bi takav imao sedamdesetak ili više godina, a koji bi garantirao stanovitu mirnu plovidbu, bez neželjenih ”ljuljanja”, bez ”lomova”.

Čini se da su vladike i za jednu i za drugu opciju, što ne znači da su neodlučni već da su im važne i stabilnost i reformski duh koji bi jamčio izabrani.

Jasno je, ako se gleda SPC sa strane, a ja imam sposobnost da Crkvu gledam i iznutra, jer ju volim i poštujem, jer joj želim dobro, jer je za mene biti pravoslavcem isto toliko važno koliko je biti katolikom ili biti protestantom (ja sam naime član Kristove crkve!) i izvana jer nisam kršten kao pravoslavac, da će biti važno je li kandidat (ili kandidati) takav da će imati konstruktivan odnos prema drugim crkvama, hoće li to biti čovjek koji ”gradi mostove” povjerenja i pomirenja.

I to je meni daleko važnije nego bilo kakva karakteristika koja bi nekim nestručnim osobama mogla sada biti ”zanimljivija”, a u vezi bratskog dijaloga koji traje i koji je prethodio izbornom Saboru.

Za kraj, vladikama i onomu koji milošću Božjom postane patrijarhom želim uputiti osobnu poruku.

”Samo evangeliziran s radošću evangelizira”, govorio nam je u Argentini meni i kolegama prof. Jorge Bergoglio, papa Franjo.

Ja te molim da budeš otvoren i da voliš ljude. Ja te molim da (p)ostaneš moj prijatelj, kako je bio i pokojni patrijarh Irinej. Želim ti pomoći, želim ti biti na usluzi da Crkva, naša Kristova Crkva, bude prepoznata kao bratska zajednica gdje vladaju istinsko zajedništvo i solidarnost

Stoga evangelizacijska praksa polazi od pitanja: Kako osobno trebam biti evangeliziran? Je li mi istinski važno da u meni kao vjerniku odjekuje Radosna vijest? Koji je sadržaj presudan za suvremenog čovjeka da zaželi stupiti na evangelizacijski put, da to kuša i uvjeri se?

Mnogo je znakova u svijetu i Crkvi koji doslovno pritišću kršćane! S jedne strane, osjećaju da moraju odustati od svoga pasivnog slušanja evanđelja i samozadovoljstva svojom vjerom bez zdrave kritičnosti, a s druge strane im opet manjka duhovne snage za izlazak iz te nemoći, da uđu u pravo stvaralačko življenje s Bogom Isusa iz Nazareta.

Ti, brate u Kristu, koji ćeš postati patrijarhom srpskim, prvi među jednakima, dopusti da ti pošaljem ovo otvoreno pismo: Ne zaboravi da pravi, ako ne i jedini, lijek za tegobu suvremene krize u Crkvi jest vjerničko iskustvo Božje prisutnosti, iskustvo živoga Boga, u neposrednom susretu.

Ja te molim da budeš otvoren i da voliš ljude. Ja te molim da (p)ostaneš moj prijatelj, kako je bio i pokojni patrijarh Irinej. Želim ti pomoći, želim ti biti na usluzi da Crkva, naša Kristova Crkva, bude prepoznata kao bratska zajednica gdje vladaju istinsko zajedništvo i solidarnost.

Preuzimam riječi iz obrazloženja teme moje planirane doktorske dizertacije na Pravoslavnom teološkom fakultetu u Beogradu: Vjerujem da se između ovih redaka nazire koliko je nova evangelizacija složena stvarnost od koje nitko tko se smatra vjernikom nije izuzet. Iz evangelizacijske zbilje rastu plodovi novoga zajedništva, pravednosti i slobode koju ne može dati ni crkvena ni svjetovna vlast.

Jedina sila koja ne sili, već se očitovala u čudesnoj nježnosti, sila koja ne prisiljava već oslobađa čovjeka, snaga je utjelovljene Radosne vijesti – Isusa Krista! Sila odozgor koja čupa čovjeka iz besmisla, potvrđujući ga u svom čovještvu i vječnom identitetu djeteta Božjega.

***

Brate, budući arhiepiskope pećki, mitropolite beogradsko-karlovački i patrijarše srpski, neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti podari!

Amen.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora