Plenković i Milanović su sigurni: Hrvati su dementni narod

Viktor Šimunić nije izolirani slučaj prekomjernog institucionalnog granatiranja, on je još dobro prošao. Ja bih predložio da na zastavu naše države umjesto grba stavimo stilizirani prikaz kuće obitelji Šimunić. Nema vjernijeg prikaza što Hrvatska danas jest od te kuće na koju još nije postavljena fasada.

Ni naša država nema fasadu. Ne znam ništa o Šimuniću, on, neka se ne uvrijedi, da nije bio izložen institucionalnom teroru, nikada ne bi bio u domeni moga interesa, ali zato dobro znam tko je i što je Andrej Plenković i zašto je na čelo DORH-a postavio Ivana Turudića: postavio ga je da se obračunava s oporbom i građanima koji na bilo koji način ugrožavaju Plenkovića ili, u slučaju zaboravljenog tokara, Plenković umišlja da ga netko i nešto (tokar i njegove besmislice) ugrožava.

Plenkovićevi posilni iz pravosudnog sustava tokara su pretvorili u ruskog generala iza kojeg stoje trupe formirane samo da napakoste tjelesnom integritetu našeg paranoidnog premijera.

Koliko jadno su izgledala vozila, kako se to kaže, tijela progona i represivnog aparata ispred nedovršene kuće obitelji Šimunić, toliko jadno je izgledao premijer Plenković ispred tokara u sudnici. O sucu koji je snishodljivo Plenkoviću bez osobne iskaznice identitet utvrdio metodom adoriranja njegovog lika, ne treba trošiti riječi. Ako u ovoj državi djeluje neki kauzalni lanac, to je kauzalni lanac jada i bijede. On je bio prisutan u spomenutoj sudnici, ali i ispred Šimunićeve nedovršene kuće.

Svjestan sam toga da su ljudska bića, uslijed evolucijske zakonitosti ili, da se vjernici ne naljute, božanskog stvoriteljskog zahvata kojim je tim bićima, zbog božje nesmotrenosti, pridana sloboda, tako bolno nedovršeni stvorovi i da se imaju potrebu u nečem dovršiti, ali mi je, to ne skrivam, gadljivo promatrati u što su se to dovršile osobe koje smo, njihovom podatnošću i našom slabošću, izabrali da obnašaju neku političku ili javnu funkciju.

Milanović se dovršio u samodostatni, neosjetljivi i neodgovorni hedonizam. On ima najveći izborni legitimitet, ali ga hedonizam sprječava da taj legitimitet iskoristi za mijenjanje društvene klime.

On bi to mogao napraviti, ali ne želi jer taktizira – sad mu je dobro, a ako poželi da mu, na nekoj drugoj poziciji, i dalje bude dobro i ugodno, pokrenut će sebeljubni mehanizam. Misli da će ga zauvijek podržavati oni koji ga sada podržavaju.

Možda je u pravu. Jasno mi je da taktizira s namjerom da u prigodnom trenutku, nakon što se opozicija potpuno uvalja u blato nesposobnosti u odnosu na Plenkovića i HDZ, a taj dojam sustavno kreiraju kojekakvi magovi plemenskog PR-a, pojavi kao spasitelj voljenog naroda.

Rijeke pravde su dobro počele, ali su neslavno završile jer su ih omeli, metaforički rečeno, dabrovi iz Ustavnog suda. Ti dabrovi ionako služe da pobacaju prepreke svima onima koji ometaju tzv. državotvornu stranku. Vidjelo smo to i u njihovim odlukama u predmetima vezanim za prošle lokalne izbore – dok je ustavnih dabrova, Plenković je siguran.

Ustavni suci su se uistinu pretvorili u dabrove koji su izgrizli Ustav pretvorivši ga u građu koja vodu (izborne rezultate) odvode na mlin stranke koja ih je u Ustavni sud postavila da je brane. Oni su taj zadatak do sada uspješno i krajnje besramno u potpunosti izvršili, a dementni hrvatski narod je sve to zaboravio.

Hrvati imaju sjećanje koje nema potencijal preživljavanja u sutrašnjem danu. Smiješne su mi teze o budućnosti našeg naroda. O kakvoj budućnosti mi to govorimo kada se ne umijemo sjećati? Bez kontinuiteta sjećanja, nema ni budućnosti, zora budućnosti nema bez svijesti o prošlosti.

Je li budućnost imala grupa ljudi, a svi odreda su bili bivši komunisti, kada je, pod budnim okom Titovog lika s fotografije, osnivala HDZ?

Nije, jer se danas ti ljudi odriču prošlosti tvrdeći da su nekada bili nešto drugo od onoga što su bili. Možda su, kada bolje razmislim, ipak u pravu. Hajdemo im povjerovati da nikada ništa nisu bili i da su danas upravo to – ništa. Njihova jedina budućnost, tada a i sada, je sramota.

Ne zanima me što Vladimir Šeks kaže, sve njegove riječi su bez prošlosti, on je toliko izvan prošlosti da mu ni jetra ne pamti prošla iskustva, da pamti, budućnosti tu ne bi bilo.

Hrvati su poput Šeksove jetre, oni nemaju prošlost, zato se o njoj spore. O prošlosti se ne spore oni koji imaju prošlost, oni se prošlosti sjete. Ljudi bez prošlosti se, jasno vam je to, dovršavaju u sramotu. Oni se sebe srame.

Revizionizam je drugo ime za bića sramote, tako valjda racionaliziraju svoj položaj stvarajući privid da su veliki zato što sada nisu ono što su nekad bili. Nevolja je što već sutra neće biti ono što danas jesu. To je sudbina svih revizionista, oni boluju od bolesti sramote koju zbog demencije ne pamte. Desničari negirane komunističke prošlosti su dementna sramota smještena u otužno tijelo. Pustit ću ih na miru, neka se kreću i svijetom pronose sramotu.

Naše društvo u pokušaju se poima kao društvo sklono korupciji. Korupciju je pogrešno poimati kao političku kategoriju, ona to nije. Korupcija je na djelu u društvima u kojima su se policajci, istražitelji, suci i državni odvjetnici dovršili u korupciju.

Korupcije nema bez njih, oni ne mogu istovremeno biti policajci, istražitelji, suci i državni odvjetnici i poslušnici političkoj korupciji. Da su se dovršili u pravdu, korupcije ne bi bilo, budući da su se dovršili u korupciju (ne u korupciji nego u korupciju), živimo u korumpiranom društvu.

Korupcija nije došla po političarima, nego po njima. Suci, policajci, istražitelji i državni odvjetnici koji su se dovršili u pravdu, ne pristaju na korupciju, oni se bore protiv korupcije. Srećom, u ovoj nesretnoj državi, imamo i takvih.

Fasada jedne kuće razotkrila je tko se dovršio u korupciju, baš kao što nam je to dokazao i institucionalni tretman prema tokaru.Već sam pisao da su njegove nebuloze trebali proučavati psiholozi i antropolozi, a ne pravosuđe. Pravosuđe se trebalo pozabaviti onima koji nas ubijaju i pljačkaju, a deluzije jednog tokara valja prepustiti nekim drugim stručnjacima.

Andrej Plenković se dovršio u paranoju. To vidimo na svakom koraku – od sudnice u kojoj se susreće s izmrcvarenim tokarom, čovjekom bez antropološke fasade, do Markovog trga okruženog preprekama. Prepreke na Markovom trgu su spomenici Plenkovićevoj paranoji, tako ih treba poimati.

Plenkovića proganja Sanaderov lik, posebno sudbina tog lika, on toj sudbini pokušava pobjeći, zato radi sve ono što radi, ali – sudbina je sudbina. Njoj nitko nikada nije umakao ili, da to kažem njegovim riječima: svaka stranka je talac jednog čovjeka, onog koji je vodi, baš kao što je svaki čovjek talac vlastite sudbine. Sudbina ovisi o tome u što smo se kao ljudska bića dovršili.

Viktor Šimunić i tokar su se dovršili u tragične figure. Nikoga nije briga za njih, zbog toga što se hrvatski narod nije dovršio u ponos. Ponosni ljudi ne podnose korupciju, neistinu, sramotu, taktiziranje i paranoju, ali ponosnih ljudi nema mnogo, oni su usmjereni prema budućnosti, oni prošlost ne nose kao teret, oni teret prošlosti ne trebaju sakriti u drugu vreću, oni pamte i uče iz iskustva, oni znaju da ljudski život ima smisla samo ako je slobodan.

Sloboda nije čežnja, ona je imperativ i trajni zadatak. Slobodan čovjek je talac svoje slobode, slobodan čovjek se dovršio u slobodu, zato s podsmijehom gleda u sve one koji su se tako gordo, u konačnici, dovršili u jad i bijedu.

Taktiziranje, sramota, paranoja i korupcija su jad i bijeda na koje sloboda odgovara s podsmijehom. Prizor Plenkovića u sudnici (valjda je to bio on), bez osobne iskaznice (tretirajmo ga kao neidentificirani paranoidni objekt), zaslužuje podsmijeh. Taj podsmijeh mu je udijelio tokar, a trebao je sudac. Suca tada u sudnici nije bilo.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Račan i Milanović su bili njegovatelji HDZ-ove korupcije
    •  Hrvate, očito, ne zanima moralnost, već svetost korupcije
    •  Papa nudi alternativu suvremenom bezumlju
    •  Ubojstvo u Drnišu: oporbeni drijemež za Luku
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Hrvatski nacionalisti su glavni negatori hrvatske nacije
    •  Gospodo iz oporbe, teren vas zove
    •  Vrijeme je da započnemo s radikalnom kritikom oporbe
    •  Imperativ pape Franje je imperativ neumornog praštanja
    •  Ne može se istovremeno biti s Trumpom i s Isusom Kristom

> Svi tekstovi ovog autora