Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

Postoje ljudi koji od svojega života načine prizor, čak cijelu priredbu.

Ima među njima i takvih u čijem ti je društvu neugodno biti, jer se njihovu postignuću zbog vlastitog neznanja ili taštine uvijek nedovoljno diviš, ili te, pak, njihovo postignuće oslovljava u onome za što smatraš da bi i sâm mogao postati – kada bi to okolnosti tražile, ili kada bi se oko toga samo malo jače potrudio – daleko bolji, možda čak i nenadmašan, pa ga takvom svojom mišlju umanjuješ i obezvrjeđuješ.

Elem, najgora ti je sorta onih koji bi u životu mogli sve, a nikada ne urade i ne postignu ništa.

Kad se zaputiš ohrndanom državnom cestom D57 iz središta Vukovara na jugoistok prema Orioliku, i kad niže od Negoslavaca zavrneš blago nadesno pa se opet izravnaš nalijevo, zdesna ti ostaje odvojak za Svinjarevce, a ti pođi njime.

Ravnica je to golema i nepregledna, a kad zađeš u samo mjesto – tamo gdje je limena autobusna stanica i omanje, gotovo improvizirano dječje igralište s klackalicama i vrtuljcima – put će ti se nalijevo odvajati prema Slakovcima, ali ti nemoj ondje zastati ni skrenuti, nego idi pravo ulicom koja se zove Crkvena.

Nalijevo ti stoji područni odjel vukovarske Osnovne škole Antuna Bauera, a nadesno župna crkva sv. Martina iz Toursa, prvoga kršćanskog sveca koji nije bio mučenik, pa mu je već time bilo suđeno postati zaštitnikom siromaha, alkoholičara i vojnika, ali jednako tako i vinara, vinogradara, gostioničara…

No ovo nije priča o Martinu iz Toursa, jer imaju danas Svinjarevci drugih i važnijih junaka od njega.

Ja znam da se njoj ovo neće svidjeti, ali ne mogu opisati kolika je moja sreća što me je u svijet trčanja uvela upravo ta nesebična i nasmijana djevojčica, koja je sigurno predodređena za velike stvari, i to samo zato što je – poput biblijskog Davida, ili još bolje: poslušavši savjet svoje majke – ostala skromna i u onom najmanjemu

I eto, tamo u tom slavonskom selu Svinjarevci, gdje gotovo da i nema ničeg drugog osim te crkve i područnog ureda osnovne škole za šačicu đaka, rasla je i stasala djevojčica (čije ime zasigurno ne znate i ne možete znati, kao što ne znate ništa drugo vezano uz nju i njezin život – gdje se ta djevojčica od rata skrivala i je li se, možda, poput druge djece plašila mraka), dakle, djevojčica ama baš kao i svaka druga, drukčija jedino po tome što joj je mati jednom rekla: ”Budi skromna u svojim željama i više će ti se ostvariti!”, a ona je poslušala. Jer velika je to stvar u željama ostati skroman i malen.

Negdje na rubu svih tih ”medijskih izdrkavanja” (sintagma je tibiefovska) o prepotentnim i nedoraslim vršiteljima javnih dužnosti, zajapurenih i od egoizma zarumenjelih ministarskih, premijerskih i predsjedničkih nosova, promakla je ispod radara vijest da je u Hrvatskoj održano prvo prvenstvo u vremenskom ultramaratonu, odnosno u disciplini trčanja na 12 sati.

(Inače, vremenske ultre postale su iznimno popularne diljem svijeta, a postoji čak pet različitih disciplina: 6 sati, 12 sati, 24 sata, 48 sati i 6 dana.)

Koliko je taj trkački svijet ultramaratona za nas obične smrtnike dalek i neshvatljiv, možda ponajbolje opisuje i komentar jedne moje prijateljice, koja je u našem razgovoru o toj temi provukla i vrlo šaljiv, ali ne i manje živopisan komentar: ”Čuj to, oni trče, a ne moraju!”

Nije nikakva tajna, ali je malo znana činjenica, da je Hrvatskoj od njezina osamostaljenja, a naročito u ženskoj dugoprugaškoj konkurenciji, ”poklonjeno” upravo nekoliko vrsnih trkačica ”koje trče, a ne moraju”. Kažem poklonjeno, jer to Hrvatska nije ničim zaslužila, naprosto joj je dano.

Primjerice, na Svjetskom prvenstvu u 100-kilometarskoj ultri, koje je 2016. održano u nizozemskom Winschotenu, hrvatska predstavnica Marija Vrajić donijela je Hrvatskoj prvu trkačku medalju sa svjetskih prvenstava, a tročlana reprezentacija, u kojoj su još bile Veronika Jurišić i Antonija Orlić, popela se te godine na brončano postolje europskih reprezentacija (ranije su u Dohi bile osvojile četvrto ekipno mjesto).

Nakon Branka Zorka iz Helsinkija 1994. godine, bila je to ujedno i prva trkačka medalja za Hrvatsku na nekom svjetskom ili europskom prvenstvu nakon više od dvadeset godina.

Te će iste godine na najcjenjenijoj europskoj ultramaratonskoj utrci, znamenitom ”100 km del Passatore”, Nikolina Šustić, Veronika Jurišić i Antonija Orlić pokoriti – trčeći preko talijanskih Apenina od Firence do Faenze – potući konkurenciju i osvojiti prva tri mjesta.

Uspjesi naših djevojaka nizali su se potom jedan za drugim, ali to već možete istraživati i sami – ovo nikako ne govorim zbog lijenosti, već stoga što uspjesi onih ”koji trče, a ne moraju” doista zavrjeđuju da se o njima više istražuje i piše. Svakako više no što je to uobičajeno.

Ipak, ono što me je potaknulo da se na taj začudni svijet trkača ovdje nakratko osvrnem – izuzev činjenice što sam neke od tih divnih ljudi-trkača imao priliku i osobno upoznati, od njih učiti i uz njih trčati u atletskom klubu ”Sljeme” – jest njihova izvanredna i izuzetna životna i ljudska skromnost, i to ona od najgore i najiritantnije vrste: koja proistječe iz vrhunskog, gotovo spartanskog odricanja, dugotrajnog i beskompromisnog rada i oranja po blatu vlastite nutrine.

A upravo među tim ljudima-trkačima, koji trče a ne moraju, zasjala je i meni u novome svjetlu ona duboka misao Predraga Fincija: ”Dok svoje ne nađe, čovjek još nema sebe”.

Ako bi se iz toga, naime, mogla složiti i izvući neka poučna i smislena metafora o trkačima – koja je zapravo oksimoron, ali koja ponajbolje opisuje i njihove osobnosti i njihove podvige – moglo bi se reći da trkač ili trkačica sebe nikada ne dotrči, sve dok sebe uvijek i u svemu ne pretrči.

Da tom procesu zapravo nikada nema kraja, potvrdila mi je protekle subote svojim primjerom i 77-godišnja Njemica Edda Bauer, koja je u Zagrebu istrčala fantastičnih 69.945 metara!

Koliko je taj trkački svijet ultramaratona za nas obične smrtnike dalek i neshvatljiv, možda ponajbolje opisuje i komentar jedne moje prijateljice, koja je u našem razgovoru o toj temi provukla i vrlo šaljiv, ali ne i manje živopisan komentar: ”Čuj to, oni trče, a ne moraju!”

A ja, kada bih trebao opisati tko su i kakvi su to zapravo ljudi-trkači, sjetim se samo one djevojčice iz Svinjarevaca (S.Š.), koja je nekoć htjela biti najbrža u svome selu, ali je – kako to i sama kaže! – ”uz dobre ljude na koje ju je život naveo”, prošle subote istrčala svoju prvu šestosatnu utrku ikad, postavivši pritom i novi državni rekord na 6 sati, koji sada iznosi 75 kilometara i 135 metara!

Ja znam da se njoj ovo neće svidjeti, ali ne mogu opisati kolika je moja sreća što me je u svijet trčanja uvela upravo ta nesebična i nasmijana djevojčica, koja je sigurno predodređena za velike stvari, i to samo zato što je – poput biblijskog Davida, ili još bolje: poslušavši savjet svoje majke – ostala skromna i u onom najmanjemu.

I ja opet mislim da to nikako nije i ne može biti slučajno, da je upravo u njezinu selu – tamo na najistočnijoj strani Hrvatske – 2017. godine u dvorištu župne crkve postavljena stopa sv. Martina iz Toursa.

Ta stopa, inače rad francuskog akademskog slikara Michela Audiarda, poveznica je razgranate mreže europskih gradova i mjesta s ”martinskom” tradicijom, koja je postala simbolom Europskoga kulturnog itinerara Vijeća Europe pod nazivom ”Sveti Martin, Europljanin, simbol dijeljenja s drugima”.

Mala je to skulptura velike simboličke vrijednosti: simbol je kretanja, putovanja i otkrića. I upravo tamo u Svinjarevcima, gdje je ta mala djevojčica sanjala svoj skromni san, najistočnija je točka te razgranate mreže europskog prijateljstva.

I još nešto, a možda od svega rečenoga i daleko najvažnije, jest da su ondje u Svinjarevcima, osim te kamene stope svetog Martina, negdje među ondašnjim klackalicama i vrtuljcima u beskrajnoj slavonskoj ravnici, usječeni i živi tragovi njezinih djevojačkih stopa.

Kažete mi da ne znate njezino ime?

To je vaš problem; a dok vi kliknete klikom, ona je već optrčala svoj počasni krug.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Savezništvo teologa u papru
    •  Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
    •  Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
    •  Opet ćemo zajedno gledati sunce
    •  Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
    •  Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
    •  Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
    •  Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
    •  Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
    •  Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista

> Svi tekstovi ovog autora