Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost

Ukopali smo se, ušančili u borbeno suprotstavljene ideološke tabore. Kao vojske (meso za topove) dviju proždrljivosti kolonijalističkih težnji za preoblikovanjem zemljovida svijeta.

Kao budale se identitetski definiramo strogim ideološkim naputcima preko ničije zemlje koja bi zapravo trebala biti prostor pretakanja, iskustvenog obogaćivanja, spoznavanja sebe kroz druge, razumijevanja prema drugima koji uvijek u nečemu i kroz nešto pate.

Svjesno se kroz ideologiju lišavamo velikog dijela čovječanstva od kojeg se ograđujemo stavom: nisu naši, njihovi su. I draži nam je pokolj na bilo kojoj razini od pristajanja na slušanje, razumijevanje, temeljno, ljudsko milosrđe.

Jedino što opstaje jest kategorizacija temeljena na oštrom razdvajanju: mi i oni, mi pravedni i oni fašisti, mi mudri i oni budale.

Mrak, izdajništvo, glupost, zatucanost, nakaznost uvijek je na drugoj strani. I uvijek bez uviđanja značenja koje se krije iza pojma ”identitet” – identičnost, istovjetnost, svođenje svijeta na neboje, na crno i bijelo, ubijanje boja, palete, ubijanje jedinstvenosti, osobnosti, posebnosti.

Milosrđe i empatija ograničeni su na skupinu kojoj pripadamo, pa tako iluzijom postaje mogućnost da hrabrost kao ljudsku kategoriju uzdignemo iznad podjela.

Iluzornim se čini da će jednoga dana svi za sve bez ustručavanja ideološkim ogradama reći: bilo je hrabro ’41. ustati protiv fašizma i zlu temeljenom na rasnim zakonima, bilo je hrabro ’91. ustati protiv velikosrpske agresije, hrabro je boriti se za prava žena, za jednakost, pravednost, prava manjina, prava LGBT osoba, temeljna ljudska prava, ali i prava životinja.

Nijedno pravo, naime, ne bi trebalo biti manje važno od nekog drugog. Prava su prostor svekolikog kretanja pojedinca i zajednice, prostor koji ne bi trebao biti uzano omeđen neargumentima temeljenim na proizvoljnosti nekog političkog uređenja ili ideologije.

Kod nas žrtva nikad nije ”samo” žrtva. Uvijek je dijelom žrtva, uvijek je dijelom ”zaslužila” sudbinu. Ako je žrtva, primjerice zlostavljana žena, vjernica i (ne daj Bože!) članica neke stranke koja nije u lijevom spektru, onda ljevica šuti po principu: sama je tražila kad se druži s fašistima. Ako je žrtva lijevo orijentirana, onda je za one desne komunjarska kučka. Žrtve su uvijek samo napola dostojne potpore, empatije, pomoći i razumijevanja. Nikad u cijelosti.

Ono što razumijevanje dodatno čini nemogućim jest činjenica da su se i ljevica i desnica odavno, u idejnome oblaku odvojile od tla, od ljudskosti i praktičnosti. Smjestile su se u kontrolirane uvjete izmještene iz stvarnosti, zbilje onih kojima upućuju zapravo salonske pokliče.

Cijeli društveni i politički život zaglibio je u teoriji, u strogim kalupima za fašiste i komunjare, kako salonski ”borci za pravdu” nazivaju jedni druge. A život teče dalje, stvarni život koji se neće poboljšati na razini simbola, u okviru nekakvih partikularnih načela kojima se demagozi kite prividom humanosti koja po definiciji ne može i ne smije biti isključiva.

Ako čovjeku gori kuća, ljudi mu priskaču u pomoć. Točka. Ne pitaju ga prethodno za koga je glasao na parlamentarnim izborima.

Trebamo se boriti za prava i dostojanstvo svih žena, ni ne pomišljati u misao uobličiti monstruoznost: ali, ova ovdje je glupa vjernica, komunjarska kravetina, lezba, raspuštenica, stara cura, tamnoputa, bjeloputa, previše ružna/previše lijepa, debela, žgoljava…

Trebalo bi zaboraviti izuzeća isključivosti, determinizam prava na pripadanje ljudskom rodu i slobodi na misao i stav, opredjeljenja svih kategorija. U protivnom ćemo samo dublje boraviti u fašizmu koji se janjećom kožom krije kao farsom. Ili u gluposti, banalnoj gluposti koja gotovo šaljivu priprostost servira kao činjenicu, kamen smutnje.

Kakvoj gluposti? Pa recimo onoj koja se pribojava da bi ulaskom na Filozofski fakultet u Zagrebu, zbog novih, Rodnih studija cvijet naše mladosti mogao naprasno promijeniti spol ili seksualnu orijentaciju.

Treba reći ne, Filozofski u Zagrebu nije poput onog pudinga koji u Letećem cirkusu Montyja Pythona ljude pretvara u Škote, nego bi baš obratno trebao biti uzlet za bijeg iz Vučjaka.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko
    •  Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
    •  Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu

> Svi tekstovi ovog autora