Strašna glad u Africi, a Crkva šuti

Dok plamte svijeće na oltarima baroknih crkava širom Europe, dok se zlato i kadionice ljuljaju u ritmu svečanih procesija, na drugom kraju svijeta, u Africi, životne prilike ne obećavaju ni izdaleka takvu raskoš. Tamo, gdje zemlja puca od suše, a glad guta posljednje snage iz iscrpljenih tijela, krikovi potrebitih često odjekuju u tišini.

Tišina je, naime, jedina reakcija koju Crkva, ta institucija koja svoje bogatstvo mjeri u neprocjenjivim umjetninama, imanjima i povijesnim relikvijama, nudi na stvarne potrebe onih koje naziva svojom ”braćom i sestrama”.

I dok se propovijedi vrte oko poziva na solidarnost, ljubav i milosrđe, djela su im daleko od tih plemenitih ideala.

Ovogodišnja suša u južnoj i srednjoj Africi, opisana kao najgora u posljednjih 100 godina, još je jedan tužan podsjetnik na taj paradoks. Tisuće ljudi ostale su bez hrane, vode i osnovnih uvjeta za život, a crkvene vođe sa zapada ostale su dosljedne u svom vječnom ritualu – propovijedima koje nalikuju na već dobro naučene fraze, dok se konkretna pomoć iz njihovih prepunih blagajni, ne nazire.

Da ironija bude veća, Crkva potiče vjernike na milostinju, da od svojih skromnih primanja izdvajaju za potrebite, dok se njeni vlastiti resursi koriste za očuvanje sjaja i raskoši.

Pomislili biste da bi organizacija koja se ponosi time što je ”majka svih vjernika” mogla barem povremeno posegnuti u svoje kovčege, ne bi li pomogla onima koji se nalaze na rubu egzistencije. No, ne. Umjesto toga, dok glad i žeđ uzimaju svoj danak, Crkva nastavlja svoju plesnu koreografiju praznih riječi. Njezini vođe, sa sigurnošću starom nekoliko stoljeća, zadržavaju svoj status quo. Svi smo već navikli na tu igru.

Održi se propovijed o važnosti dijeljenja, o Kristovoj ljubavi prema bližnjemu, i onda, kada je trenutak da se ta ljubav i pokaže, zavlada tišina. Kao da su te iste riječi, ispražnjene od svakog smisla, postale samo obavezan dio programa – nešto što se mora izgovoriti jer se to očekuje, ali bez ikakve namjere da se te riječi pretoče u konkretno djelovanje.

Čini se da su se oni koji vode Crkvu pomirili s idejom da vjernici trebaju biti ti koji će ispravljati nepravde svijeta, dok oni sami ostaju u svojim palačama, zadovoljni u svojoj ulozi promatrača.

Ne, oni nisu odgovorni, kažu. Njihova je odgovornost duhovna, a ne materijalna. A što je duhovnost bez konkretne ljubavi prema bližnjemu, bez stvarnog angažmana u svijetu koji ih okružuje?

Zar to nije samo još jedna manifestacija taštine, uljepšana svetim riječima koje ne nose nikakvu stvarnu težinu?

Vjerujemo li doista da su crkveni vođe nesvjesni ovih kontradikcija?

Teško. Prije će biti da je ovo svjesni izbor – izbor da se održi blještava vanjština na račun stvarne solidarnosti. Jer, dok se u siromašnim dijelovima svijeta vode bitke za opstanak, dok su oskudica i glad svakodnevica, Crkva nastavlja svoju tradiciju očuvanja bogatstva i moći.

Ova situacija postavlja pitanje koje je jednako staro kao i sama Crkva: čija je to zapravo zadaća? Jesu li to ljudi, pojedinci, idealisti, koji trebaju preuzeti odgovornost za patnje svojih bližnjih? Ako je tako, čemu onda služe svi ti blagoslovi i sakramenti, sve te molitve za mir i pravednost?

Jesu li to samo simboli, rituali koji su izgubili svoju poveznicu sa stvarnošću?

Odgovor se čini očiglednim kada promatramo reakciju Crkve na krize poput ove u južnoj i srednjoj Africi, ali i mnogih drugih kriza diljem svijeta. Nema organiziranog napora, nema velikodušnih donacija iz vatikanskih riznica. Ono što imamo su pozivi na molitvu, na suosjećanje, na ”dijeljenje boli”, ali sve ostaje na riječima. Kao da su zaboravljene one Isusove riječi: ”Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”

Pa možda se, u nekoj mjeri, Crkva drži toga – jer uistinu, što god činila, činila je to sebi, za svoj vlastiti interes.

Ipak, u ovom trenutku, kad su milijuni na rubu propasti, možda bi bilo vrijeme da se sjetimo kako su kršćanske vrijednosti više od ceremonije i prazne retorike. Možda je vrijeme da se Crkva, bogata i moćna kakva jest, napokon suoči sa svojom odgovornošću prema onima koji su zaista u potrebi. Dok vjernici prikupljaju sitniš i šalju ga onima koji su pogođeni sušom, glađu, neimaštinom… Crkva ostaje u svojoj udobnoj izolaciji, promatrajući, ali ne i sudjelujući.

Ironija je u tome što su njezine poruke, koje pozivaju na brigu i suosjećanje, postale puko sredstvo održavanja statusa quo, a ne pokretač stvarne promjene. Jer, na kraju dana, nije dovoljno govoriti o ljubavi i suosjećanju – potrebno je djelovati.

Na sve to, još dodatno, dolazi i odgovornost bogatog svijeta, koji ne samo da zatvara oči pred patnjama siromašnih, već i aktivno pridonosi njihovom pogoršanju. Dok milijarde dolara odlaze na kupnju i proizvodnju oružja, na vojne proračune i sukobe koji donose smrt i uništenje, milijuni ljudi umiru od gladi i bolesti koje se lako mogu spriječiti.

Umjesto da se taj novac preusmjeri u humanitarne svrhe, u borbu protiv siromaštva i neimaštine, bogate nacije radije ulažu u oružje i ratove, ostavljajući najranjivije da se sami snalaze kako znaju i umiju.

Kada ćemo shvatiti da pravo bogatstvo leži u ljudskosti i brizi za druge, a ne u arsenalu oružja i zlatnim dvoranama?

Možda će tek onda, kada se bogati svijet i institucije poput Crkve suoče sa svojom odgovornošću prema onima koji nemaju ni osnovne uvjete za život, biti moguće napraviti istinski korak prema pravednijem svijetu.

Jer sve dok se novac troši na oružje umjesto na hranu, vodu i medicinsku skrb, sva naša govorancija o ljubavi i suosjećanju ostat će samo prazne riječi.

Nažalost, mnogi koji čekaju pomoć možda neće dočekati taj dan.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crkvene smjernice: fasada odgovornosti ili zataškavanje?
    •  Zašto Hrvatska nije sekularna država?
    •  Split se guši u vlastitoj mržnji
    •  Gospa d.o.o.: kad vjera i biznis nađu zajednički jezik
    •  Obnova starih tradicija: pamuk, relikvije i zbunjeni vjernici
    •  Mladi, katolička vjera i ustaška simbolika
    •  Nedostatak empatije prema žrtvama pedofilije u Crkvi
    •  Fenomen i psihoprofil svećenika pedofila
    •  Umjetnost izbjegavanja stvarnosti
    •  Velika Gospa ili Veliki problem?

> Svi tekstovi ovog autora