Svjetlo Saše Britvića

Nebo se oblacima nježno prislonilo na mirogojske brežuljke maglovito prigušujući plamen jeseni u krošnjama. Kiša je čas nečujno sipila, a čas pljuskom spuštala šušteću zavjesu nad riječi i glazbu kojom smo se oproštali od Saše Britvića.

Pišem ovaj tekst zajedno s mnogima koji su ga poznavali, čije je živote dotaknuo i oplemenio i koje je ostavio zaprepaštene, tužne i nijeme svojim preranim, nenadanim i tragičnim odlaskom. Svatko od nas je jedno krhko stakalce u velikom vitražu od tisuća komadića kroz koje u jednako toliko raznobojnih odbljesaka prosijavaju Britvićev glazbenički talent, umjetnička strast i životna energija koja nije nestala, nego je na način za sve nas nedokučiv i zauvijek tajanstven, promijenila oblik i dimenziju postojanja.

Pišemo ovaj oproštajni tekst ja i mnogi koji nismo dio one “javnosti” kojoj je Saša Britvić bio poznat iz neke afere, “javnosti” čiju pažnju dirigenti privlače samo u crnim kronikama, “javnosti” koja ne zna ni na trenutak zastati nad čovjekovim djelom, obzirno iskazati sućut i poštovanje i zašutjeti kada ne zna i nema što reći.

Nijedan ugašeni život ne zaslužuje da mu ostatke razvlače neznalice i bezobzirni strvinari tuđih nesreća. Ponajmanje ugašeni zemaljski život Saše Britvića.

Pišem ovaj tekst zajedno s mnogima koji su ga poznavali, čije je živote dotaknuo i oplemenio i koje je ostavio zaprepaštene, tužne i nijeme svojim preranim, nenadanim i tragičnim odlaskom. Svatko od nas je jedno krhko stakalce u velikom vitražu od tisuća komadića kroz koje u jednako toliko raznobojnih odbljesaka prosijavaju Britvićev glazbenički talent, umjetnička strast i životna energija koja nije nestala, nego je na način za sve nas nedokučiv i zauvijek tajanstven, promijenila oblik i dimenziju postojanja

Takvoj “javnosti” u ovakvim se trenucima nije prilično suprotstaviti bukom i bijesom, nego dostojnim sjećanjem i zahvalnim hvalospjevom životu i djelu umrloga. Zadužio je kulturu i umjetnost kojoj je služio i koju je sretnim tisućama otkrivao i približavao.

Zato sam u pomoć pozvao one koji o tome nešto znaju, zato ovaj tekst pišemo ja i mnogi, svi kao stakalca u vitražu kroz koji prosijavaju život i djelo Saše Britvića koji je u 51. godini života otišao tragom jednako upamćenog i dragog osmjeha svog velikog oca i pjesnika Drage.

“Saša je Goranovac. Svi njegovi umjetnički uspjesi i dostignuća koja je postigao velikim trudom, privrženošću i posvećenošću glazbenoj umjetnosti ne mogu zasjeniti njegov identitet Goranovca”, piše Andro Krstulović Opara, ne kao istaknuti kulturni djelatnik i trenutno savjetnik na najvišoj adresi, nego u prvom redu kao bivši član Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić koji je Saša Britvić vodio četrnaest godina.

“Tek sa Sašom sam u potpunosti shvatio, razumio i zavolio svaku šesnaestinku u partituri. Blagog pogleda i s vječnim arhajskim osmijehom, on je poput tibetanskog monaha koji tjednima pognut prosipa zrnca pijeska stvarajući mandalu, po nama prosipao note glazbenih velikana i očaravao nas tom glazbenom ljepotom”, sjeća se Andro. I dodaje predivnu sliku, upamćenu u Parizu, kada su Goranovci pod Sašinim vodstvom sudjelovali u izvedbi Mozartova Requiema kojom je Théâtre des Champs Elysées obilježavao 200. godišnjicu smrti glazbenoga genija.

“Sutradan smo na nedjeljnoj mis u pariškoj Notre-Dame pjevali Händelovog Mesiju. Unatoč dobrim preporukama, našem nastupu je prethodila audicija pred suhonjavim katedralnim rektorom koji se uz šuštanje svoje crne halje pojavio i strogim pogledom prostrijelio Sašu prije nego li je uzeo partituru i popeo se pred nas. Saša nije sklonio pogled pred njim, nego je odlučno ispružio ruku i predao mu dirigentski štapić po kojemu je u tome trenutku bljesnula zraka sunca kroz vitraže iza kojih se stoljećima prije smucao Quasimodo. U toj gesti se jasno vidjelo da je Saša bio itekako siguran u nas i u svoj rad. Par trenutaka kasnije, unutrašnjošću Notre Dame zagrmila je Händelova Aleluja. Audicija je trajala vrlo kratko. Uvjeren sam da smo tada nadmašili sebe, a Sašu učinili ponosnim. Gestu koju je taj strogi sijedi rektor pariške katedrale potom učinio pamtit ću cijeli život: vratio je Saši njegov štapić s velikim poštovanjem i naklonom.”

“Papandopulova Hrvatska misa, Beethovenova Missa solemnis, Dvořakov Stabat mater, Mozartova Misa u c-molu i Bachova u h-molu, Johannesspassion, Mahlerove Druga i Osma simfonija, Aida, Bohemi, Hoffmannove priče te Verdijev, Brahmsov, Berliozov i Mozartov Requiem neka te prate na ovom zadnjem putu”, izrekao je nad mirogojskim odrom Tomislav Flegar, dugogodišnji predsjednik Goranovaca kojima se pridružio 1987., kad i mladi dirigent Britvić

Po iskrenom djetinjem osmijehu, koji bi zablistao na Sašinom licu nakon osobito lijepo ispjevanih glazbenih rečenica, svoje goranovske dane pamti i Katarina Cviljak.

“Zahvaljujući Saši, glazbu osjećamo, s glazbom dišemo, s glazbom živimo”, svjedoči profesorica životom i profesijom posvećena i knjigama.

Osim putovanja od jedne do druge velike europske pozornice, Iva Juras – svojedobno Sašina asistentica u zboru, a potom dugogodišnja članica Zbora Opere HNK – pamti i jedan veliki pljesak kojim su operni pjevači svom zborovođi iskazali zahvalnost i divljenje nakon pokusa za premijeru Wagnerova Lohengrina.

Saša ga je pripremao kao asistent maestra Nikše Bareze. Iskustvo i erudicija, znatiželja, vladanje raznim disciplinama i tajanstvenim područjima ljudskog duha, kao i stranim jezicima, sve su to odlike koje u svojim sjećanjima navode Sašini pjevači i suradnici.

Generacije mladih ljudi željeli su “znati koliko i Saša”, napisao je muzikolog Davor Merkaš, prisjećajući se Britvićevog “nevjerojatnog znanja o gotičkim katedralama, vodorigama, starim orguljama i orguljašima, Paracelsusu, baroknoj glazbi, ekonomiji i menadžmentu, partiturama, pjesništvu, prevođenju…”.

“Papandopulova Hrvatska misa, Beethovenova Missa solemnis, Dvořakov Stabat mater, Mozartova Misa u c-molu i Bachova u h-molu, Johannesspassion, Mahlerove Druga i Osma simfonija, Aida, Bohemi, Hoffmannove priče te Verdijev, Brahmsov, Berliozov i Mozartov Requiem neka te prate na ovom zadnjem putu”, izrekao je nad mirogojskim odrom Tomislav Flegar, dugogodišnji predsjednik Goranovaca kojima se pridružio 1987., kad i mladi dirigent Britvić.

Uz podsjećanje na velike uspjehe i zajednički ispjevane veličanstvene partiture, dodao je i jednu vrlo osobnu poruku: “Znaš, onaj ‘Dona eis’ iz Lacrymose, koji je na probama dolazio iz smjera basa, a na koji si se uvijek nasmijao, mi Goranovci i tvoji prijatelji darujemo ti vječno. A kad se smjestiš u svom kutku neba, pogrbljen iznad klavira, tražeći olovku i gumicu po torbi i naprežući se da vidiš note, u košulji koja napola viri ispod veste, uživaj u proučavanju i izvođenju baroka. Do viđenja, dragi Saša! Zbogom, Maestro!”

Povrh svega, glasovi Goranovaca izgradili su kroz kišu, maglu i suze most prema vječnosti. Ispjevani liturgijski i biblijski stihovi Mokranjčevog “Tebe pojem”, Odakovog “Svrši stopi moje” i Faureovog “In paradisum” bili su savršena molitva zbog koje se postaje i ostaje vjernik u ljepotu, božanstvenu čovječnost, smisao, glazbu i Ljubav iz koje sve izvire i u koju sve uvire

Uz šum kiše, žive i mrtve na Mirogoju pomilovali su gudači Sašinog Hrvatskog baroknog ansambla bezvremenskim Bachovim Airom, a koncertna majstorica Laura Vadjon izrekla je pozdrav koji je istodobno i zavjet da se započeta djela nastave, onako kako je Saša Britvić uvećavao talente i bogatstvo naslijeđeno od svojih prethodnika i učitelja.

Povrh svega, glasovi Goranovaca izgradili su kroz kišu, maglu i suze most prema vječnosti. Ispjevani liturgijski i biblijski stihovi Mokranjčevog “Tebe pojem”, Odakovog “Svrši stopi moje” i Faureovog “In paradisum” bili su savršena molitva zbog koje se postaje i ostaje vjernik u ljepotu, božanstvenu čovječnost, smisao, glazbu i Ljubav iz koje sve izvire i u koju sve uvire.

A sve to pod dirigentskom rukom i osmijehom maestra Saše Britvića, zauvijek obasjanima zrakom svjetla kroz vitraže katedrale Notre-Dame i kroz stakalca naših zahvalnih sjećanja.

(Prenosimo iz Večernjeg lista)

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora