novinarstvo s potpisom
Dostavljače hrane i njihove čudne četvrtaste ruksake – čuvare temperature onoga što se u njih stavi – počeo sam primjećivati kratko prije nego što će naići epidemija koronavirusa. Tada su to bili domaći mladići u dvadesetim i ranim tridesetim, te poneki stariji. Naokolo su jurili na biciklima i mopedima, po pločniku, biciklističkoj stazi i kolovozu, […]
Bje i Giga Gračan. U prizemnom stanu, gotovo u podrumu, tamo negdje oko Medveščaka, ugodno zamračenom i ušuškanom, kao u uterusu, u Nojevoj arki, ili u snu, među mnoštvom sitnih i tajanstvenih predmeta, u kući ni staroj ni novoj, nego onakvoj kakva je većina zagrebačkih kuća, živjela je.
Svaki veliki projekt arhitektonske preobrazbe Zagreba u ovome stoljeću započinjao je zoološkim prispodobama. Najznamenitija je ona iz siječnja 2007, kada su prostori stare Vjesnikove tiskare i rodne kuće pjesnika Vladimira Vidrića, zajedno s unutarnjim dvorištima prema Gundulićevoj ulici, nazivani štakornjacima.
Jugoslavija je pripadala ”istočnom djelu polutke” i socrealizmu u umjetnosti – no Krleža je već 1929. kritizirao ždanizam i inzistirao na pravu umjetnosti i kulturnjaka na individualne i vlastite puteve, na regionalne i lokalno divergentne tradicije i eksperimente sa stvarnošću.
Ne da ih ima, nego i nisu više predmet čuđenja, oni koji su iz svojih stanova izbacili televizor. Još ih je više koji su, ostavili mali ekran dnevnom boravku da ih tek katkad pokuša vratit u doba kad je recimo nogomet bio lijep, a film umjetnost.