Tragedija Srebrenice nas poziva na novi model razmišljanja

Umjesto izjave iz vrha SPC-a, koja nažalost nije pravovremeno stigla, a mogla je, trebala je, u povodu 25. godišnjice masakra srebreničkih Bošnjaka (a takve su izjave moguće, eno kazali su svoje i njemački katolički biskupi prije nekoliko tjedana), donosim priču koju je na Facebooku objavio jedan zaista čestit Srbin, k tomu i vjernik, kulturni radnik i diplomat, ambasador Slobodan Šoja.

Činim to da pokažem kako prava, dubinska Bosna i Hercegovina zaista funkcionira, onkraj svih budalaština i negativnosti koji nam o njoj ili iz nje govore.

Prenosim:

Marta 1996. godine u selo Osijek kod Ilidže doselilo se mnogo izbjeglica, naročito iz srebreničkog kraja. Većina srpskih kuća napuštene su prvih dana marta, a do juče je tamo život vrio. Svijet se razbježao gdje je stigao, ostavivši ono što se ne može nositi osim u srcu jer cijeli život je u to bio utisnut i utkan. Svi koji su se uselili u napuštene srpske kuće bili su naravno samo privremeni stanari jer nisu bili vlasnici.

Kuću uz naše imanje neko vrijeme koristila je čestita mlada majka Fatima s dvoje male djece. Rođena oko 1970. godine, pojavila se pored nas s bolom u duši i brigom za djecu. Muž nije mogao doći jer je ubijen crnog jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset i pete. Poslije potucanja po Bosni, sudbina ju je dovela tamo gdje nije mogla ni sanjati da će doći. Mi smo joj bili najbliži.

Uzimajući u obzir neizrecivu patnju svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne samo onih iz Srebrenice o kojima sada intenzivno razmišljamo… Imajući pred sobom neodgodivu obavezu da stvaramo strukture pomirenja i povjerenja, imao sam potrebu da utvrdimo gradivo

Od prvog dana naša prva susjeda vrijedno je radila da što je moguće normalnije odgoji svoju djecu, jedino što joj je ostalo. Ništa joj nije bilo teško jer je znala za koga se bori. Iako joj je sudbina bila pretragična, djecu je odgajala uz osmijeh i nadu, da tragika i depresija, a naročito mržnja, ne postanu sastavni dio života njene djece. Uvijek je bila nasmijana, a samo ona zna koliku – za druge nevidljivu – bol je nosila.

Sasvim prirodno i spontano Fatima se odmah sprijateljila s mojom mamom, rođenom 1941. i mojom sestrom, njenom starijom vršnjakinjom, rođenom 1965. godine. Po svakoj logici ona joj je trebala biti bliža. Ali brzo se vidjelo da je Fatima svoje društvo i najbližeg sugovornika našla u mojoj mami, a ne u mojoj sestri i da su zapravo ona i mama bile dvije srodne duše koje se i razumiju i koje imaju jedna drugoj šta kazati ili se povjeriti.

Ostavši rano bez muža, naša mama je znala šta znači brinuti se sama o djeci u neimaštini i bolu. Kako je vrijeme prolazilo Fatima je uglavnom o životnim pitanjima razgovarala isključivo s našom mamom.

Posmatrajući ih kako razgovaraju i kako se razumiju, kao da sam osjetio jednu novu dimenziju ljudske tragedije. I zasta, možda jedna od dubokih dubina srebreničke tragedije počiva baš u tome što su djevojke između 20 i 30 godina s djecom preko noći postajale najmanje duplo starije i što im je život više sličio na zavjetnu obavezu nego zadovoljstvo.

Jednog dana, najbolje drugarice morale su se rastati. Zemlja i kuća bile su prodane i Fatima je prije dvadesetak godina otišla. Poslije novog lutanja vratila se u rodni kraj. Tamo se najljepše osjećala. Prerijetko navrati do Sarajeva, ali svaki put kad se pojavi posjeti našu kuću i s mamom se slatko ispriča, nasamo. Na rastanku se poljube rasplakane i srećnije.

Mnogo nam znače Fatimine posjete koje svjedoče da čestiti ljudi ne znaju mrziti i da mržnju prepuštaju onima koji su zatrovani ili onima koji od te zatrovanosti dobro žive.

Naša porodica svakog jedanaestog jula uvijek je u mislima s našom Fatimom i njenom sad odraslom djecom koje sve ovom prilikom i na ovaj dan posebno grlimo.

***

A prenosimo i gorku konstataciju kolege i dobrog druga, beogradskog novinara i dramaturga Rade Radovanovića:

Svi ratni zločinci… osuđeni i neosuđeni… koji su dirigovali izvođenjem genocida u Srebrenici – bivši oficiri JNA – bili su plaćani iz Beograda. Srbija je zločince izvršioce genocida pomogla materijalno i tehnički … autobusima, bagerima i kamionima… iz Užica, Loznice, Šapca… kao i konc-logorima Mitrovo Polje i Šljivovica…

Stradalnike Srebrenice koji su izbegli Mladićeve i Karadžićeve ubice … pa uspeli da pređu preko Drine u Srbiju … hvatali su i zarobljavali srpski vojnici pod komandom majora VJ Ljubiše Dikovića … Zarobljenike su najčešće vraćali sabraći preko Drine… a ovi su ih likvidirali po kratkom postupku…

Čitajte sećanja dragog mi Ćamila Durakovića, čoveka Srebreničanina. koji sve čini da ljudske i civilizacijske norme vrati u Podrinje istočne Bosne.

***

Objavio sam razmišljanja dvaju mojih drugova. Srbi su. I učinio sam to da se pokaže kako svi mi moramo dati osobni doprinos u onomu što je, kratko ali precizno, definirao predsjednik RH Zoran Milanović (u povodu ove obljetnice):

”Odgovornost sviju nas je da istina o Srebrenici bude prihvaćena i da žrtve počivaju u miru. Ali još je veća odgovornost pred nama da obitelji žrtava i preživjele prihvatimo sebi jednakima, da im damo vjeru u postojanje onih ljudskih i europskih vrijednosti i ne ostavimo ih u zatočeništvu prošlosti. Žrtva Srebrenice mora biti jedna od ključnih i dobro naučenih lekcija europske humanosti, vjerodostojnosti i iskrenosti.”

I o tome vam želim danas nešto reći, o našoj odgovornosti spram istini, pa time i spram miru.

Mnogo nam znače Fatimine posjete koje svjedoče da čestiti ljudi ne znaju mrziti i da mržnju prepuštaju onima koji su zatrovani ili onima koji od te zatrovanosti dobro žive. Naša porodica svakog jedanaestog jula uvijek je u mislima s našom Fatimom i njenom sad odraslom djecom koje sve ovom prilikom i na ovaj dan posebno grlimo

Ja pišem, kao i kolegice i kolege na Autografu, za sve one koji još imaju potrebu za istinom, za dobrim tekstom, za razgovijetnim obrazloženjem kriterija prema kojima nešto smatramo vrijednim.

A zašto to radimo? Zato jer se traži novi model razmišljanja.

Sasvim je prirodno da kvantitete personaliziramo, a odnose dramatiziramo. Ali je važno da dogovorimo konsenzus i stvorimo, formiramo stanovitu zajedničku volju. Ne imajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.

Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju.

To se ne događa niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.

Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje zamislivo vrijeme čitava ta nevidljiva okolina novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje politički kompromitiranog novinara postane svima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.

Izvan prilično uskog raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug.

O etici je dakle danas riječ. Kako definirati etiku našeg posla? Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju koja kaže da je novinarska etika ”ono što novinaru preostaje kada nema bolju priliku”.

Zašto? Zato što je dužnost novinara da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno informira, ali i oblikuje javnost, a to je temeljni dio novinarske profesionalne etike.

Najvažnije je povjerenje publike. To je, čini se, najvažniji razlog zašto Autograf, kao projekt, nastavlja rasti u kvaliteti ponuđenog i u čitanosti.

Svaki moralni kodeks mora pojmiti ljudsku psihologiju, materijalni svijet i tradicije na ovaj ili onaj način. Sastavljajući svoja javna mnijenja, svoj kodeks, mi moramo ne samo stvoriti sliku prostora većeg no što ga možemo osjetiti, već moramo opisati i prosuditi više ljudi, više akcija, više stvari no što bismo ikad mogli upoznati. Moramo rezimirati i generalizirati. Moramo izabrati uzorke i postupati s njima kao da su tipični.

Možda bih trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati struku i publiku na etičko i moralno djelovanje.

Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom.

U svojem najboljem obliku novinarstvo je sluga i čuvar institucija; u najgorem sredstvo pomoću kojeg nekolicina ljudi iskorištava socijalnu dezorganizaciju za vlastite ciljeve.

U mjeri u kojoj institucije ne funkcioniraju kako bi trebale beskrupulozan novinar može loviti u mutnome, a savjestan se mora kockati s neizvjesnostima. Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

Izvan prilično uskog raspona naše vlastite moguće pažnje socijalna kontrola ovisi o tome da se pronađu standardi življenja i metode provjeravanja pomoću kojih će se mjeriti naši postupci. Razrada takvih standarda gotovo da još nije ni počela. A posao je dug

Naša glavna nevolja je naš neuspjeh u trascendiranju našeg slučajnog iskustva i naših predrasuda time što bismo izumili, stvorili i organizirali neku mašineriju znanja.

Kako god bilo, nikada, ali nikada se ne bi smjelo zaboraviti da se moralni kriteriji dobrog novinarstva utemeljuju u istini i slobodi. Ispravno djelovanje i dobar život – mislim na uspjelo novinarstvo – poklapaju se u djelatnoj, ispravnoj i u istini utemeljenoj slobodi. Zato mislim da je novinarstvo praktična sloboda.

Dobro je novinarstvo uglavljeno u bezuvjetno priznanje istine svakog bitka. U tome pronalazi i etika novinarstva svoj temelj i svoje obrazloženje, slobodu kao izraz sveobuhvatnosti koja zahvaća život i svijet pojedinca da još i dalje prizna slobode kroz slobodu.

To što se zatiralo topovima, granatama i ubojstvima, istjerivanjima, silovanjima, premještanjima naroda, ”etničkim čišćenjima”, ljudskim neopisivim katastrofama kao što je srebrenička…, ukratko: novom nacionalnom ideologijom je – pamćenje. A ono što se na ruševinama gradi je nova istina, ta koja će jednog dana biti jedino pamćenje.

Zato vas pitam: Ima li među nama onih koji odbacuju svakoga tko ih nadvisuje obranom ideala ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li, pak, dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

Demokracija kao oblik vladavine i sustav samoregulacije jedne moderne političke zajednice, nezamisliva je, naime, bez aktivnog i informiranog građanina kao svoje pretpostavke.

Otuda je logično da se takvom građaninu u demokratskoj političkoj zajednici, koja takvom hoće i ostati, mora zajamčiti ne samo pravo na oblikovanje i javno izražavanje mišljenja, nego i pravo da bude informiran, odnosno da prima raznovrsne informacije, ideje i mišljenja drugih!

Ako se novinari teško dogovaraju kako to ostvariti za sebe, što tek čeka zapostavljenog građanina?

Iznimno je važno poticati solidarnost i međusobno uvažavanje. Bude li rastao duh snošljivosti i ugled novinara, smanjivat će se prostor za manipulaciju novinarima i informacijama. A doći će vrijeme kada će se političari, odnosno javni službenici itekako bojati našega suda, a ne obratno.

Za opstanak i funkcioniranje modernih demokracija sloboda izražavanja uživa najviši stupanj ustavno-zakonodavne i sudske zaštite. Pozivam vas da u vašoj sredini i državi oživite vašu ne samo informativnu, nego refleksivnu i kontrolnu ulogu.

Nevolje leže dublje nego što dopire svjetlo naše struke, a jednako tako i lijek.

”Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina”, napisao je Milan Kundera u ”Knjizi smijeha i zaborava”. ”Budućnost je”, nadalje tvrdi, ”samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost puna života, i njezino lice draži, zbunjuje, ranjava: stoga je želimo uništiti ili ponovno oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost…”.

Hrvatska književnica Dubravka Ugrešić, koja je ovu Kunderinu misao stavila na početak antipolitičkog eseja ”Kultura laži”, istoimene knjige objavljene u Zagrebu 1996. u izdanju Arkzina, smatra da su vremena ”velikih istina”, kakva su nastala početkom života Republike Hrvatske, obično duboko prožeta sveprisutnom kulturom laži. Laž je, kao i smrt, postala prirodnim stanjem, normom ponašanja, a lažljivci su normalni, dapače, uzorni građani.

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije koja će se pojaviti nakon razdoblja vladanja gospodara rata.

Za iskorak nam je nužna i potrebna nova etika odgovornosti. ”Što se unutar religijske zajednice manje govori o etici, odgovornosti, pravednosti, ta zajednica više zapada u dogmatizirano i institucionalizirano barbarstvo”, rekao je fra Drago Bojić. Nastupilo je doba u kojem učinci djelovanja pojedinaca nadilaze užu okolinu i protežu se na planet u cijelosti te na njegovu budućnost.

Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi kad pomislila da postoji potreba za boljim idejama i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala niti bi bila u stanju spriječiti manipuliranje novom tehnikom političke inteligencije koja će se pojaviti nakon razdoblja vladanja gospodara rata

Odgovornost ne dokida našu slobodu nego je utemeljuje i daruje joj investituru. Moramo odgovoriti, ali tek tada smo slobodni birati. Možemo birati i kazati ”da” nemoralu, bahatosti, netolerantnom i nacionalističkom ponašanju, itd., ali svemu lošem možemo reći i ”ne”.

Isusova smrt na križu, koji se predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Do kraja, i bez kraja, bez kalkulacija, bez kukavičluka, bez kunktatorstva, bez polovnih rješenja.

Kao što se Isus ponašao kada je ljubio na način da je želio zagrliti sve bez iznimke, tako i oni koji sebe nazivaju novinarima ne smiju izbjegavati istinu.

Budim se i spavam mirno jer znam da mi na Autografu to ne radimo. Mi sebe gledamo bez potrebe da mistificiramo i izvrćemo i takvi su naši tekstovi: iskreni, duboki, nedvojbeni, neporecivi, neoborivi.

Uzimajući u obzir neizrecivu patnju svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne samo onih iz Srebrenice o kojima sada intenzivno razmišljamo… Imajući pred sobom neodgodivu obavezu da stvaramo strukture pomirenja i povjerenja, imao sam potrebu da utvrdimo gradivo.

I da vas još jednom pozovem da nas podržite i ostanete vjerni javnoj koristi. Hvala.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora