U našim temeljima je i čestitost odvjetnice Dafinke Večerine

Da me odvjetnica Zvjezdana Znidarčić nije preporučila Ivanu Zvonimiru Čičku (poznavali su se kao sudionici Hrvatskog proljeća, ali i kao katolici (gospođa Zvjezdana je gostovala u mojoj emisiji ”In medias res” na OTV-u 1992. i stekla je, valjda, dobar utisak o mladom novinaru, katoliku i studentu teologije na Kaptolu, Hrvatu iz Argentine bez dlake na jeziku), možda se Dafinka Večerina i ja ne bismo susreli kao utemeljitelji Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, ali bi nas život u određenoj situaciji ipak doveo da nam se životne putanje susretnu.

Elem, od 1993. iz tih prvih sjednica pripreme (HHO smo utemeljili 1. travnja 1993., a ja sam tada imenovan prvim tajnikom HHO-a), preko zajedničkih napetih ili emotivno zahtjevnih situacija kroz koje smo Dafinka i ja prošli: recimo naš ulazak u Vukovar zahvaljujući generalu Kleinu (HHO je bila prva hrvatska institucija kojoj je odobren ulazak u potpuno uništeni grad tijekom procesa mirne reintegracije) ili trenutak mog nestatutarnog isključenja 1997. godine nakon gotovo jednogodišnjeg spora s Ivanom Zvonimirom Čičkom (zbog čega, revoltirana procedurom, Dafinka Večerina, kao tadašnja tajnica HHO-a, podnosi ostavku na funkciju i članstvo jer je mislila, među brojnim temama oko kojih smo se Čičak i ja sporili, da je skandalozno da se osam članova Čičkove uže i šire obitelj koristilo financijskim sredstvima Odbora) pa sve do petka 25. kolovoza navečer kada mi je njena sestra Jagoda Večerina javila da je Dafinka preminula (negdje oko 21:25 sati su joj javili iz doma gdje je Dafinka živjela nekoliko posljednjih mjeseci), srećom bez da se patila, znao sam da imam pored sebe, makar na telefonu preko kojega smo satima raspravljali o društvu, filozofiji i politici, i mentoricu i odvjetnicu i drugaricu, ali prije svega osobu koja mi služi kao orijentir.

Ova kolumna nije in memoriam. Moje je srce uzburkano. K tomu ću govoriti u srijedu 30. kolovoza na ispraćaju na zagrebačkom krematoriju (u 12:40 sati), i ne pamtim kada mi je bilo toliko teško se za takvu vrstu govora pripremiti. Tako da mislim da ću biti spreman u ovoj kolumni o Dafinki progovoriti in extenso kasnije, za koji tjedan.

Dafinka je i sama bila aktivna sudionica Hrvatskog proljeća (kako joj je to priznala Savka Dabčević-Kučar), nacionalnog i demokratskog pokreta protiv unitarizma u bivšoj Jugoslaviji, ”a u kojem je vidjela mogućnost za liberalizaciju društva” (in memoriam u Večernjem listu). Bila je 1975. i sama uhićena i četiri je mjeseca provela u zatvoru (od čega dva mjeseca u samici!). Branila je četrdesetak studenata i intelektualaca, proljećara u sudskim procesima protiv njih, a među prvima Ivana Zvonimira Čička, Antu Glibotu i Ivana Milasa. Deset je godina bila obrađivana od UDBE, od toga devet je godina bila bez putovnice (sve do 1985.).

Živjela je za ljudska prava, bila je u punom smislu te riječi braniteljica ili zagovarateljica ljudskih prava, osobito pripadnika manjina i slabih (zato kažem da bi nas život ionako tu negdje spojio) i ostat će zapamćena i po angažmanu na strani ugroženih žena, još 1988. kada se pokreće SOS telefon za žrtve obiteljskog nasilja, i po toj ljudskopravaškoj vokaciji (HHO), ali i kao osoba koja je drugima pomagala jer su bili politički optuženici odnosno zatvorenici (o čemu je govorila u intervju kolegici Mirjani Dugandžiji 26. studenog 1990. (čini mi se za Večernji list), ali i kolegici Elizabeti Gojan u jednom prelijepom izdanju njene emisije ”Damin gambit” na HTV-u, pak, ne smijemo zaboraviti da je živjela za demokraciju, ne samo za vladavinu prava, te je tako promptno prihvatila poziv Slavka Goldsteina i bila među prvih pet članova naše prve političke stranke – HSLS (čak su se i neke pripremne sjednice održavale u njenom stanu i uredu u Vramčevoj na Šalati).

Pamtit ćemo je i kao uglednu i hvaljenu stručnjakinju obiteljskog prava, kao izuzetnu pedagoginju i vrlo dragu i požrtvovnu osobu (što savršeno znaju svi pripravnici i pripravnice koje je uvela u odvjetničko zanimanje), kao uzornu građanku koju je resila strast za istinom, kao nadasve skromnu ženu koja se nije obogatila od odvjetničke prakse (ne jer nije znala, nego jer nije htjela pa su joj bili dovoljni kancelarija i dnevni boravak u istoj sobi malena stana!), kao osoba čvrsta u svojim uvjerenjima i opredjeljenjima (pa je zato bila aktivna i u udruzi ireligioznih osoba Protagora).

Bila je samosvjesna osoba (Božo Kovačević, suosnivač i prvi tajnik HSLS-a mi to reče), svjesna okolnosti, spremna uvijek preuzeti rizik za ono što bi radila sa strankama, ili u sudnici ili u javnom životu, hrabra nadasve.

Kažem, nije ovo in memoriam, nije mi sada moguće se sabrati i rekonstruirati 30 godina druženja i prijateljevanja. Bit će prilike za to.

Hoću vas pozvati na refleksiju oko njene osobe i njenog lema. Životni moto bila joj je latinska izreka uklesana na jednoj kući u Šibeniku Recte faciendo neminem timeas, što u prijevodu znači: Čineći ispravno ne trebaš se nikoga bojati! (kolega Dušan Miljuš na to podsjeća u osvrtu u Jutarnjem listu).

Želim da znate da imamo uzornu građanku koja ostaje model i sucima (bila je sutkinja u Samoboru prije nego je 1971. otvorila odvjetnički ured) i odvjetnicima (bila je pripravnica u Vrbovcu i u Samoboru, a umirovila se je prije tri ljeta, u 85. godini nakon 62 godina ukupnoga pravničkog staža), živjela je domoljublje i antifašizam i ja mogu reći da ulazi i ostaje u mojoj galeriji kućnih velikana jer kada bih malaksao znao sam da imam tu i Dafinku koja je kao majčino mlijeko posisala strast za pravdom, poštenjem i zdravim patriotizmom.

Dafinka Večerina zaslužuje, u najmanju ruku, ulicu ako ne u Rijeci (Sušaku), gdje se rodila i koju je toliko voljela, onda u Zagrebu koji je toliko bolje mjesto za život koliko se Dafinka kao osoba za druge trošila i darivala.

Žena Dafinka bi ženama i svima nama možda sada rekla (zamišljam si da to ona govori): ako želimo stvoriti bolji, ravnopravniji i ujednačeni svijet u kojem će svaka žena, svaki muškarac i svako dijete moći izraziti čitav spektar svojih emocionalnih i intelektualnih sposobnosti, neovisno o spolu, rasi, vjeri i naciji, onda nam je potrebna ženska škola solidarnosti. Potreban nam je svijet koji uključuje svih u odluke o njegovom opstanku.

U globaliziranom svijetu ljudi se počinju organizirati na nove i drugačije načine, tako da se svi dijelovi povezanog svijeta jednako razvijaju, da ljudi budu odgovorni jedni drugima, i da sva međusobno povezana područja života budu u skladu.

Odbacimo, zato, dominaciju i političke ambicije čija je prvenstvena briga moć i profit. Iako su muškarci možda najvidljiviji u tom organiziranju, ipak su žene, kao i uvijek, kičma mirovnih i alternativnih politika. Njima, zato, svaka čast.

Investirajmo, stoga, u pravdu, u blagostanje, u brigu za svakoga od nas. A ne u oružje i u ubijanje. Zašto bi militarizam i oružje bili prioritetni? Zašto to ne bi bili obrazovanje, zdravstvo, održivi razvoj, zdrav okoliš?

Primite, dakle, ispriku za svaki oblik nasilja koje ste doživjele i doživljavate od muškaraca i povedite nas u humanije sutra. Naučite nas da budemo solidarni. Spasimo, zajedno, ovaj naš jadan ali jedinstven svijet.

I, za kraj ovog prvog teksta nakon Dafinkina odlaska: znam da se može biti jako duhovna osoba, a da se istodobno ne bude pobožan, ili čak ni vjernik/ca. Uvjeren sam, primjerice, da je moja dugogodišnja prijateljica, odvjetnica Dafinka Večerina, koja nije vjerovala u Boga, i koja je taj stav javno branila i zastupala, izuzetno duhovna osoba i u mnogo čemu, meni, kao vjerniku kršćaninu, uzorna osoba.

Toliko sam od nje dobio, toliko me toga naučila, toliko mi imponira njen životni stav, njeni odabiri i njeno putanje, da što god da napišem i kažem mene ostavlja nedorečenim.

Ali istina, istina mora izaći van, osobito istina o nama.

Vidimo se u srijedu na Krematoriju. Čitajmo se na Autografu čija je jedna od prvih savjetnica bila Dafinka.

Ako redovno čitate Autograf, ako nas cijenite, sve nas autorice i autore, znajte da je u temeljima našeg portala (ali i u temeljima moderne Hrvatske) ugrađena i čestitost odvjetnice Večerine.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora