U našoj politici nema zaštite zlostavljanih i osiromašenih

Riječi brigadira Matka Raosa, na nedavnom skupu HOS-ovaca u Splitu, o tome kako ”današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo 10. travnja 1941. godine”, izazvale su, od strane Vlade RH, lavinu prividnog ograđivanja, budući da je ovaj brigadir tamo bio u funkciji izaslanika ministra branitelja.

Vlada je napomenula kako stavovi brigadira nisu i stavovi Vlade, iz jednostavnog razloga što se od brigadira očekivalo da događaju prisustvuje u tišini i da u tišini oda počast IX. bojnoj HOS-a, koja, usput budi rečeno, nosi ime Rafaela viteza Bobana.

Tko je bio Rafael Boban? Ustaški zločinac. Je li to Vlada RH znala? Jest. Što je očekivala od brigadira Raosa? Pa da šuti pred bojnom koja nosi Bobanovo ime i da se pravi kako Boban nema veze s tzv. NDH.

Nemojmo smetnuti s uma da se adoracija odvija upravo u tišini. Vlada je, po svoj prilici, htjela odati priznanje, između ostalog, i Rafaelu Bobanu, ali da se, zbog šutnje izaslanika, ne zna da je to odavanje priznanja Bobanu i tzv. NDH.

Moram priznati da nisam shvatio u čemu se sastoji razlika između odluke Vlade da pošalje svog izaslanika, koji će šutnjom priznati da je Rafael Boban zaslužan za suvremenu Hrvatsku, koje, razumije se, bez Rafaela Bobana ne bi bilo, jer da Vlada misli suprotno, onda ne bi slala svog izaslanika, i toga što je brigadir Raos to jasno i glasno izrekao. Vlada je, uostalom, sve rekla slanjem izaslanika na jedan takav događaj.

Stvarnost je takva kakva je i pred njom ne treba zatvarati oči, ali ni dokidati um. Mene ne brine to što Matko Raos nije šutio, ne brine me ni što predsjednik Zoran Milanović govorom, gestom, odlikovanjima, a i pjesmom sve više postaje glasnogovornik lažne povijesti.

Već smo se navikli na to da vraća oduzeta odlikovanja optuženicima za ratne zločine ili da optuženike za ratne zločine poziva na svečanosti na kojima im uručuje neka odlikovanja. Navikli smo se i na to da usnula ljevica u Hrvatskoj u Milanoviću vidi glavnu figuru i snagu socijaldemokracije u ovoj nesretnoj državi.

Takva ljevica, u grozničavoj želji da joj nitko ne ometa san i egzistencijalnu ugodu uslijed konzumiranja mnogih političkih privilegija, sve više šuti o onome o čemu treba vikati, a to nije u stanju jer se boji da ne postane meta suverenista s Pantovčaka, nadajući se da se ovaj suverenist samo strateški oplijenio likom pomahnitalog desničara kako bi desnici dao najbolniji udarac – onaj koji dolazi iznutra. Razumijem i njihov san.

Uostalom, zar ljudi nisu ograničena bića koja se vole uspavljivati kojekakvim pričama? Jesu, i to, ponavljam, razumijem. Ljudi su slabi, a najslabiji su oni čija je slabost uljuljkana u materijalno blagostanje koje im je omogućeno nekim političkim položajem. Govor blagostanja čovjeka najbrže uspava.

Mene brinu žrtve takvih politika, a to su svi oni koji su zbog politika ubijani, zlostavljani, osiromašeni i, u konačnici, osuđeni da trajno šute.

Tko takve žrtve zastupa? Nitko. Žrtve takvih politika ne zastupaju ni politike koje u Rafaelu Bobanu vide viteza, a ni Crkva koja u njegovom djelu vidi vrijednost koja obvezuje, u tolikoj mjeri da se Rafael Boban neprestano treba utjelovljavati u novim bojnama i u novim državama.

Kada se politika i duhovnost združe u veličini zločina, ljudski svijet se povlači, postaje svijetom žrtava kojima je onemogućeno da govore.

Teolog Karl Rahner je ovoga bio svjestan kada je rekao kako ”stvarnost želi doći do riječi”, i to stvarnost onih koji su zbog politika, duhovnosti, morala i mnogih nehumanih praksi ostali bez riječi.

Zločin i zločinci, na našu žalost, nemaju ovaj problem – njima je, u ovakvoj povijesti, osigurana riječ i pravo da uvijek dođu do izražaja. Stvarnost zločinaca i stvarnost žrtve nisu jedna te ista stvarnost, one su trajno odvojene.

Rafael Boban je bio zločinac i u humanoj državi ništa Bobanovo ne može uskrsnuti. Zadatak Katoličke Crkve u Hrvatskoj je da vjernike usmjerava prema uskrsu žrtve, a ne prema uskrsu zločinaca. Ako bismo najkraće željeli objasniti smisao Uskrsa, to je upravo potreba da napokon ”stvarnost žrtve dođe do riječi”.

Sve dok Katolička Crkva u Hrvatskoj nema problema s Rafaelom Bobanom, stvarnost žrtve ne dolazi do izražaja, oduzima joj se riječ i vidljivost u povijesti. Takva povijest nije ljudska povijest jer prešućuje ljudske žrtve.

Uskrsno vrijeme, neovisno o tome vjerujemo li ili pripadamo kulturi koja je bitno obilježena kršćanstvom, posvješćuje nam dvije stvarnosti koje se međusobno toliko razlikuju da se međusobno isključuju – stvarnost dobra i stvarnost zla.

Onaj tko čini dobro, nije zao, odnosno, onaj tko čini zlo, ne može biti dobar. Kada zlo biva prikazano kao dobro, onda ”stvarnost ne dolazi do riječi”. Tada je destruirana sama ideja Uskrsa kao nade ljudi u vremenu da će nepravda jednom biti kažnjena, a pravednost nagrađena.

Kršćanstvo je naracija o konačnom smislu stvarnosti, o tome da utjelovljeni Bog, što je iskazano Božićem, nije pokleknuo pred ljudskim zločinom, što je iskazano razapinjanjem i smrću na križu, nego je uskrsnuo na vječni život.

Uskrs je, u kulturološkom smislu, naracija nade da zločinci nemaju vlast nad žrtvama i nad ljudskom poviješću. Njihove uloge su surove i bestijalne, i zato ne mogu uskrsnuti.

Uskrs je, zapravo, etičko-antropološka kategorija koja nas upozorava da se ljudski život identificira s dobrotom. U zločincima i zločinu nema ničeg dobra.

Crkva koja veliča Rafaela Bobana nije Crkva koja razumije stvarnost Uskrsa, to je Crkva koja razapinje, osiromašuje druge i koja ne čuje bolne krikove mnogih patnika u ovoj nesretnoj povijesti. U takvoj povijesti oni koji su najveći, kako bi to rekao Jon Sobrino, ”najmanje postoje”, a to su žrtve.

Oni koji smatraju da sadašnje Hrvatske ne bi bilo bez 10. travnja 1941. godine su oni koji povijest vide kao priliku da druge razapinju, dok državu vide kao mjesto nesmetanog razapinjanja i veličanja onih koji druge razapinju.

Svi oni koji su 10. travnja 1941. godine razapeti bili su i jesu, u etičkom smislu, najveći i zato su, u očima zločinačkog režima, ”najmanje postojali”.

Iako govorljivi Matko Raos, šutljiva Vlada RH i štovatelji mnogih formi Rafaela Bobana tako ne misle, hrvatska država je nastala iz patnji žrtava tzv. NDH i Rafaela Bobana, a ne iz tzv. NDH i Rafaela Bobana.

Želim sretan Uskrs ”stvarnosti koja želi doći do riječi” i onima najvećima koji u povijesti ”najmanje postoje”!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora