Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji

Dok je bitka za Britaniju bila u punom jeku, u trenutku kad je trebalo obraniti gole živote, jedan je ministar u britanskoj vladi Churchillu predložio neka se sredstva namijenjena kulturi preusmjere na obranu. Churchillov jezgrovit odgovor u sebi sadrži sve: ”A što ćemo onda braniti?” Doista: Što je narod bez kulture? Što?

U Hrvatskoj se prije tridesetak godina kulturnjake počelo prikazivati kao parazite (bez napomene kako ”parazitiraju” na manje od 1 posto državnog proračuna!) i započeo je povratak ”drevnim” vrijednostima.

Započelo je prostituiranje tamburice i klapske pjesme, brendiranje države prehrambenim proizvodima i lako pamtljivim simbolima. Temeljna likovnost se svela na reprodukcije slika dolaska Hrvata na more. Ruralizacija se, malo-pomalo, zavukla u sve pore. Kultura izvan tog prostora je postala suvišak i breme.

Tomu se pridružio posve nov pristup obrazovanju i odgoju. U obrazovnom sustavu se promoviralo rasterećivanje učenika, a u obiteljima odgoj bez odgajanja. U javnom prostoru zavladalo je blistavilo, površinski i nehajni pristup svemu, kratke, uglavnom ”zabavne” forme. Zavladala je tiranija sreće i vječnog ushita.

Postalo je važno ”voljeti” samoga sebe, dokumentirati to na društvenim mrežama koje su postale važnije od društva. Idolima su postali oni koji zrače najvećom srećom kao caklinom preko vječne mladosti i putenosti.

Ljudi koji su se nekoć užasavali vađenja krvi ili rezanja kurjeg oka, sad liježu na operacijske stolove kako bi kožu istegnuli u novu mladost, napučili si usne silikonom ili masnim tkivom iz trbuha ili stražnjice, kako bi si povećali grudi, stražnjicu, podignuli kapke, zategnuli trbuh, kožu na rukama, produžili penis, osvježili rodnicu.

Sve je globalno počelo ići u prilog tezi o parazitiranju kulturnjaka. Poglavito kod nas.

U ratu koji je poput turbulencije, pojedinci iz prijašnjeg taloga isplivali su na površinu i nametnuli se kao arbitri. Svoje skučene svjetonazore premetnuli su u uzore. U takvim okolnostima postalo je izlišno biti obrazovan. Pamet se izjednačila s pukim lukavstvom i gramzivošću. Čovjek više ne treba biti mudar da bi uspio. Treba samo biti umrežen.

Tome neki uče svoju djecu.

Trud je postao smijurija. Nekadašnja svjetska čuda, umjetnički vrhunci postali su pozadina za selfije kojima ljudi pred publikom dokazuju nekakav uspjeh.

Nekoć je folk (turbo-folk) bio glazbeno smeće koje slušaju zaostali, neuki i mentalno ruralni. Moglo ga se čuti samo u Lastinim autobusima kojima bismo putovali na Sajam knjiga u Beograd ili u posjet nekom od prijatelja koji je na području bivših jugoslavenskih republika služio vojni rok u JNA. Sad se ta ”glazba” ori sa svih strana. Poglavito iz automobila ljudi koji pokazuju najveću mržnju prema muslimanima, kojima nije jasno koliko je to paradoksalno.

No nije se to dogodilo preko noći. Ni revolucije se ne događaju preko noći. Dugo se grade, stasavaju do erupcije. Nismo odjednom skočili unatrag. Bio je to proces. Inercija, prepuštanje, potonuće, ali svejedno proces koji se možda mogao zaustaviti. Sad je prekasno.

Zagreb je neki dan dobio ”najveću kafanu na Balkanu”, klinci (ali i oni stariji) slušaju idiotske stihove o kalašnjikovima, aspirinima i mamurluku, neki mamlaz na koncertima mladež u zanosu mlati tenisicom po glavi. I to je cool, reći će oni koji predstavljaju našu budućnost, koji ne znaju piše li se ”voče” ili ”voće”, no koji tvrde kako to nije ni važno, budući da su uvjereni da bolje govore engleski.

Važna je euforija. Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u divovskoj kakofoniji u kojoj svi paradoksalno misle da misle te samim tim smatraju da znaju. I nitko nikog ne sluša dok se, jednako paradoksalno, uz idiotske stihove o kalašnjikovima, aspirinima i mamurluku, vraćamo u novi konzervativizam, s muškarcima koji kleče pokraj crkava ili na trgovima, koji ne mole za prestanak nasilja nad ženama i femicida, nego za ”žensku krepost”. Jer: žene uvijek dobiju što traže. Kažu skrušeni puritanci koji na gorke molitve nose jastučiće za klečanja.

Uskoro krećemo u novi krug oko Sunca i ponovo se nadamo nečem novom i boljem. A tonemo natrag. Poput antike koja je potonula u mrak srednjeg vijeka. Kao kitovo govno.

Misleći se uzajamno kolju oko davno upokojenih ideologija. Nacionalizam se vraća žešći nego prije. I gluplji, temeljen na simbolima i mitologiji, lišen bilo kakvog stvarnog identiteta. Ponavlja li se povijest? Ponavlja, ali ne istovjetno, nego uvijek žešće i krvavije.

A što krvavije, to bolje za izravni video-prijenos na društvenim mrežama. Dok ne dosadi. Rat, naime, dosadi ako predugo traje, a publika se privikne na mrtve. S rata se zato publika brzo prebacuje na brzu i laku zabavu, ode u ”najveću kafanu na Balkanu” i svijet postane pjesma.

I nije to nikakav fenomen. To je jednostavno tako.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Divljaštvo
    •  Čudovišna empatija prema zlostavljačima
    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
    •  Da je zakon pisat' lako, zakon bi pis'o sva'ko

> Svi tekstovi ovog autora