autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Živjeti u prošlosti

AUTOR: Željko Ivanković / 09.06.2023.

Željko Ivanković

Svjedoci smo kako se na našim prostorima neprestano živi u nekoj, nostalgijom ili konfliktima obojenoj prošlosti. Žestoko ideološki profiliranoj prošlosti kao zamjeni za zrelu i odgovornu sadašnjost i koliko-toliko perspektivnu budućnost.

Danas je zbog svoje agresivnosti prezentnija prošlost iz ratova iz devedesetih godina prošloga stoljeća, ali je jednako živa i ona pola stoljeća ranija (1941. – 1991.), koja nikako da se umirovi i preseli u vječna historiografska lovišta. U nasljeđe ništa manje relevantno od onih prethodnih koja su dobrano oblikovala naš recentni kulturno-civilizacijski prostor.

A obje te prošlosti, po volji manipulatora, intenzivno žive na svim društvenim razinama i u svim generacijama, počev od onih najmlađih, od zarobljenika odgojnog i obrazovnog po svemu katastrofalnog (kvazi)sustava do onih najstarijih kategorija koje žive svoju tzv. treću životnu dob, tj. socijalno-mirovinsku stvarnost.

Visokotoksično društvo živi svoje nacionalne i vjerske laži, tugaljivo smiješne mitove i reducirano bolju prošlost u odavno zaprljanim ogledalima domaće proizvodnje, a sve to daleko od bilo kakvog kritičkog opserviranja bilo koga ili bilo čega.

Oni koji se, zajedno sa svojim plaćenim trabantima, vole vidjeti kao ”politička elita”, kreativno sterilni i impotentni, a kriminalno veoma verzirani, desetljećima svoja društva drže u talačkoj krizi, razvijajući kod svojih sunarodnika i suvjernika, vjersko-etničkih stada, kod svoje zaglupljene talačke mase, mase ideoloških podložnika i ekonomskih robova, stokholmski sindrom.

Budući da naša prošlost naša društva i dalje dramatično formatira, a svatko u toj prošlosti ima neku svoju početnu, nultu godinu, kako nas to uče i religijske paradigme (po Isusu ili po hidžri), tako i u ovoj svjetovnoj historiji svatko hoće imati datum od kojega (čisto interesno!) počinje brojati godine, svoju svetu nultu godinu i u tom se svjetlu snažno politički profilirati.

No, kako ništa nije samo po sebi početak bez konteksta u kojemu se zbiva, te kako nikad nismo znali razlikovati uzroke i posljedice, ili kako je sve, nesumnjivo, mnogo bremenitije od svega što nam politički manipulatori i simplifikatori imaju reći, hajdemo barem ponekad vidjeti kako izgledamo u očima onih koji nisu samoljubivi mi, mi u našoj najboljoj (i, dakako, jedinoj pravoj!) vjeri, u našoj zemlji (oni vole reći domovini), u našem nacionalnom krdu…

Hajdemo u povijesni kontekst, a zarad razumijevanja i skorije prošlosti, jednako kao i sadašnjosti, pa i kakve-takve budućnosti, unijeti pokoju zraku svjetla i na ono što je dobrano odredilo naš sociokulturni, psihosocijalni, antropološki, civilizacijski milje. Što je bitno utjecalo na paradigmu svijeta u kojemu obitavamo, odredilo naš, u najširem smislu riječi, materijalni i duhovni prostor.

Ne, ne mislim da igdje mimo nas postoje odgovori, ali vrijedi razmisliti o tome i kako su nas vidjeli neki od onih koji su izvana dolazili u naš svijet još davno, prije 150 godina, kad smo prvi put bili dotaknuti tom famoznom Europom.

Onom Europom za koju samoljubivo mislimo da smo njezin dio, i koliko to uistinu mentalitetno jesmo, te kako nas, danas gotovo ništa bolje nego tada, vide oni koji nam kao diplomati trećepozivci ovamo dolaze i nakon toga nam se po europskim salonima izruguju.

Čak i da ništa od toga što bilo tko o nama misli ili kaže, nije istina!? Dobro je to znati i u tom svjetlu kušati graditi vlastiti, manje bahat, manje politički i kulturološki samodopadan autoportret.

Jednom je davno (1875.) engleski putopisac Arthur J. Evans ušao u Bosnu i napisao ”prešli smo Rubikon, izašli na tursku obalu i našli se usred jedne grupe ljudi pod turbanima”. Da, baš Rubikon, jer o ”onoj drugoj strani preko Save čak i Bosanci govore kao ‘o Europi’, i zaista su u pravu. Putujete samo pet minuta i već prelazite u Aziju. Putnici koji su vidjeli turske provincije: Siriju, Armeniju i Egipat, čim stupe u Bosnu, odmah se iznenade srodnošću azijskih i afričkih predjela s ovim u europskoj Turskoj”.

I taman kad pomislite da je to vrhunac Evansova svjedočenja, kvalifikacije jednog prostora, shvatite da cijela stvar tek počinje: ”Bosna je ostala izabrana zemlja muslimanskog konzervatizma, gošen vjernika”, gdje se pod gošen trebaju razumjeti vjernici udaljeni od svoje matice, posebno religiozni i fanatični.

Jedan drugi putopisac začuđeno svjedoči kako ”blizina kršćanskog svijeta nema nikakvog utjecaja na običaje, ponašanje, navike i vjerovanja Turaka”.

A onda Robert Hamilton Lang 1879. godine o Zenici, kao tada zadnjoj bosanskoj željezničkoj postaji i brzini kojom je Austro-Ugarska, kroz bosansku divljinu gradila tada jedino moguću brzogradivu uskotračnu prugu, bilježi: ”Putovali smo veoma neudobno, zbog loših vagona, ali inače prijatno, oko 18 sati. Kad se odbiju zaustavljanja, prevalili smo 197 kilometara za 15 sati…”. I onda još gore: ”Proveo sam neugodnu noć u jednom vrlo prljavom hotelu u Zenici”, uz zapis da se kraj željezničke postaje gradi hotel ”Orijent” sa štalom. Sa štalom!

Ovo jest 150 godina daleko od našeg vremena, ali stvar se nije bitno promijenila, jer s BiH ni danas stvar komunikacijski nije bolja. Dakako, gledano komparativno. Ni željeznička ni cestovna. A o hotelima i štalama…

Dvadeset pet godina nakon rata, a to bi u Titovoj Jugoslaviji bila 1970. godina, mi nemamo autocestu, a željeznički promet ni po BiH ne funkcionira, a kamoli da bi postojala veza s bližim Pločama ili jednako dalekim Zagrebom i Beogradom (kao mjestima izlaska u Europu), na već izgrađenim, postojećim prugama. Mi za 25 godina nismo razradili ni postojeće pruge, a kamoli izgradili, primjerice, kilometar kakve nove željezničke trase. Ni kilometar!

Mentalitet prosječnog političara Bosanca i Hercegovca očito nije bitno drukčiji, dapače je isti ili gori s obzirom na vremenski odmak, od onog kad je neki od Gavrana ili Gavrankapetanovića na vijest o gradnji pruge Metković – Mostar (građena od 1884. do 1885.), odbijao i čuti da se gradi kroz Počitelj, jer će ”donijeti buku, srklet, stranu nakvu čeljad” i jer bi pomela ustaljene životne navade. I zato je odbrusio: ”Neka je tamo. Neka je s one strane rijeke!”

Biva, neka napretka, ali daleko mu bila lijepa kuća od mene. Ili, po saudijski ili iranski, može mercedes, može mobitel, ali nemoj mi skidati zar sa žene i nemoj da mi ona vozi auto i sama bez muške pratnje izlazi iz kuće…

Samo ne talasaj, ne mijenjaj navike, svejedno dolazile promjene iz Stambola u liku i djelu sultanova izaslanika Omer-paše Latasa ili po direktivi Franje Josipa, pa sve do danas u liku i djelu nekakvih predstavnika Europske unije, MMF-a, Svjetske banke. Nemoj ti meni o Europi. Jer, kad smo ikad mi bili Europa?!

No, ima tomu i jedan drugi, bit će još važniji razlog. Prepoznajemo ga, doduše, danas kao malo modificiranog. Kad engleski konzul piše svome veleposlanstvu u Beč kako je ”Bosna puna hajdučije”, te kad zapisuje: ”U ovoj zemlji hajduci se ne smatraju razbojnicima, nego junacima i rodoljubima koji su digli oružje protiv tlačenja svog naroda”, on kao da govori, o našem vremenu. Sveprisutna hajdučija i pljačka je rodoljubni čin. Jednako ratna kao i mirnodopska.

Čuj, naša vlast nas pljačka?! Pa, šta ako i jest? A što to briga Europu? Samo vi šaljite novac. Jer od ranije je, odavno, oduvijek to s pljačkom tako! Preduga je povijest otimanja ovdje, a i mi smo navikli. Zašto to sad mijenjati?!

A pišu ti zapadni putopisci, spomenuli smo samo nekolicinu, i o čudesno lijepoj zemlji Bosni. Čudesnoj, ali i prljavoj i zaostaloj. Kako tada, tako i dan-danas. A fino nas je tada sve opominjao jedan stari Bošnjak musliman: ”Učite da budete obrazovani ljudi, a ne učite da iz nauke crpite materijalnu korist”.

No, ništa nisu naučili čak ni oni iz tzv. ”političke elite”, a kamoli njihovi feudalni izmećari ili, pogotovo, podanici. Ne samo da nisu učili da bi bili obrazovani, nego nisu učili ni zarad materijalne koristi.

Ljudi su naprosto vidjeli da sve može i bez učenja, pa su išli u hajdučiju kupovanja svjedodžbi i diploma. Da se ima, da se njima kite, da se hvale pred jednim od najnepismenijih naroda u Europi, ili pred zapadnim svijetom, pa i onim diplomatskim trećepozivcima koji nam ovamo dolaze.

I sad, zamislite, ne samo da ti naši političari nisu nigdje prispjeli, da ih nitko ne cijeni, ne samo da ih se vulgarno na sve strane ismijava, nego Zapad, ta Europa, koja ”neće da nas primi” u svoje okrilje, odbija i ozbiljno i odgovorno stečene diplome. Daleko se čulo za naše diplome, daleko. Kao i za naše pruge, ceste, univerzitete, političare, smećem zarasle obale rijeka…

”Nigdje nisam sreo toliko lažljivaca kao u bosanskohercegovačkoj politici”, napisao je ne tako davno o BiH jedan strani diplomat. Hoće li nam se to svidjeti, kao što nam se sad ne sviđa ono što je o nama pisao Evans, ili što su pisali svi ti francuski, njemački, austrijski, švedski putopisci.

Hoće li se našoj djeci sviđati ono što o nama sad pišu svojim vladama suvremeni diplomati? Hoćemo li opet biti, uz to što smo među najjadnijim zemljama svijeta, zemlja kriminala i korupcije, i zemlja konzervatizma, zemlja fanatičnih gošen vjernika svih vrsta…

I hoćemo li opet čitati kako ”blizina Europe nema nikakvog utjecaja na običaje, ponašanje, navike i uvjerenja u BiH”… Ni na vladavinu prava, ni na brzinu putovanja, ni na čistoću, ni na…

I hoćemo li se pravdati kako je to zato što nas mrze. Ili ćemo se konačno morati suočiti s istinama koje su nas civilizacijski odredile, a koje su prije nas i našeg suočenja s njima, ”otkrili” o nama stranci. Oni i onakvi koji nas nagovaraju na reforme, a mi ih odbijamo.

Zato što nema Latasa? Ima, itekako ima, samo se on danas zove nekako drukčije. Dolar, euro, MMF, Svjetska banka… I premda je veoma skup, nije kao Latas krvavo agresivan.

Pitajte uostalom Dodika i slične kako se Omer-paša Latas danas zove? A i sami se možete u to uvjeriti već na prvoj europskoj granici, ako vam sva bijeda vaših novčanika i toliko dopusti.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Ignorancija na hrvatski način
     Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
     Glupost i mi migranti
     Iz pogreške u pogrešku...
     Jednoumni u laži!
     Kloniranje zločinaca?!
     Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
     Virus političke nervoze
     Osmansko-feudalni software
     Mali podli psihopat! ŠČ!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija