1989. nam se nije desila (2)

U nastanku državâ koje njihovi narodi, zapravo, nisu htjeli treba tražiti uzrok trajne krize tih država. Takve države – kojih je karta svijeta prepuna – ostaju ”slabe“ ili ”polomljene“ od samog dana stjecanja nezavisnosti. Za njih često vrijedi ona gruba, ali ne i neistinita, latinska izreka (regula Catoniana): ”Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.

U europskim prilikama, taj nedostatak samopouzdanja i želje za suverenošću kao i višak straha od budućnosti vodio ih je u nove asocijacije. Izašle su iz Saveza (Sovjetskog ili Varšavskog) da bi ušle u Uniju (Europsku). Slično se dogodilo i jugoslavenskim narodima, za koje Sergej Flere u svom kratkom članku na portalu Političke misli tvrdi da čak ni 1990. nisu htjeli nezavisnost nego neku vrstu konfederacije ili ”asimetrične federacije“ – svi osim Slovenaca i Kosovara (Albanaca).

Izašli su iz Jugoslavije, da bi odmah potom počeli tvrditi da su premali i da sami ne mogu. I doista, neposredno nakon osamostaljivanja, glavne post-jugoslavenske države su se također raspale, na sličan način na koji se to dogodilo i samoj Jugoslaviji: po liniji etničkih podjela. Često se, naime, zaboravlja, da proces raspada Jugoslavije nije bio samo raspad te federacije, nego se ”spustio“ do samog dna društvene strukture.

Hrvatska je bila ”raspadnuta“ sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Bosna i Hercegovina ”sastavljena“ je vanjskom intervencijom, a u nju je potom uvedena međunarodna supervizija, koja je još uvijek čini nesuverenom državom. Srbija je izgubila Kosovo, a Kosovo – svoj sjever. Raspada se i Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Državna zajednica Srbije i Crne Gore. No, raspad se dogodio i na razini regija i gradova (npr. Hercegovina i Mostar). Raspale su se i mnoge obitelji – a, u identitetskom smislu – i mnogi ljudi, također

Raspale su se multietničke republike (s djelomičnom iznimkom Makedonije, u kojoj se nije dogodio sukob ali se društvo podijelilo na Makedonce i Albance), od kojih su to najdramatičnije osjetile Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija, te Kosovo.

Hrvatska je bila ”raspadnuta“ sve do Erdutskog sporazuma, odnosno njegove implementacije u drugom dijelu 1990-ih. Bosna i Hercegovina ”sastavljena“ je vanjskom intervencijom, a u nju je potom uvedena međunarodna supervizija, koja je još uvijek čini nesuverenom državom. Srbija je izgubila Kosovo, a Kosovo – svoj sjever.

Raspada se i Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Državna zajednica Srbije i Crne Gore. No, raspad se dogodio i na razini regija i gradova (npr. Hercegovina i Mostar). Raspale su se i mnoge obitelji – a, u identitetskom smislu – i mnogi ljudi, također.

Svi ti post-jugoslavenski raspadi, stvorili su dojam nemoći, slabosti i besperspektivnosti. Spas se tražio u nekoj novoj integraciji, ili u međunarodnim jamstvima i intervencijama. Ne u nekoj novoj Jugoslaviji, nego u Evropi, ili u sponzorsko-klijentelističkim odnosima sa SAD-om (ili Rusijom, u slučaju Srbije i Republike Srpske, te Turskom – u slučaju Bošnjaka). Evropa je, stoga, u imaginaciji mnogih bila i neka vrsta anti-Jugoslavije i neka vrsta alter-Jugoslavije.

Ona je bila i sigurnosni kišobran, i pokretač modernizacije, i spasitelj, i vrhovni arbitar, i ured za izdavanja potvrda da smo se ”normalizirali“, da smo ”konsolidirali demokraciju“ i da ”pripadamo Zapadu“. Uostalom, sve do ukrajinske krize (2014.) se činilo da Evropi nema alternative.

Pridruživanje Europskoj uniji bio je, stoga, samo na prvi pogled paradoksalan zahtjev. Na prvi pogled, nije jasno zašto bi netko tko za sebe tvrdi da je oduvijek htio nezavisnost i državnu samostalnost, čim je ostvario te ideale vlastite povijesti (tzv. ”tisućljetni san“, prema interpretacijama suverenista) htio ostati bez pune suverenosti te se pridružiti još većoj zajednici u kojoj će imati još manje utjecaja. Ali, ključ rješenja ovog paradoksa je u činjenici da se država jednostavno ”dogodila“, te je od početka bila neželjena, poput nekog vrućeg krumpira u rukama.

Možda upravo od te razdjelnice – koja države dijeli na one koje su doista htjele državnost i suverenost i one kojima su se državnost i suverenost ”dogodile“ – treba krenuti kad se analizira uspješnost ili neuspješnost te 1989.

Pridruživanje Europskoj uniji bio je, stoga, samo na prvi pogled paradoksalan zahtjev. Na prvi pogled, nije jasno zašto bi netko tko za sebe tvrdi da je oduvijek htio nezavisnost i državnu samostalnost, čim je ostvario te ideale vlastite povijesti (tzv. ”tisućljetni san“, prema interpretacijama suverenista) htio ostati bez pune suverenosti te se pridružiti još većoj zajednici u kojoj će imati još manje utjecaja. Ali, ključ rješenja ovog paradoksa je u činjenici da se država jednostavno ”dogodila“, te je od početka bila neželjena, poput nekog vrućeg krumpira u rukama

U državama koje su doista htjele promjene, koje su imale aktivan pokret otpora protiv socijalizma i sovjetizma, koje su imale organiziraniji nacionalizam i suverenizam, a slabiji i neutjecajniji socijalistički blok – u tim državama je 1989. doista bila godina pobjede i godina početka novog doba.

Poljaci, Mađari, Česi i Slovaci, možda i Rumunji i Bugari, pa čak možda i Slovenci (koje Flere ističe kao jedinu jugoslavensku naciju koja je 1990. htjela nezavisnost) doista imaju razloga da proslave 25-godišnjicu kraja Hladnog rata. Od tada su višestruko profitirali i u političkom i u ekonomskom pogledu. Ne samo da su – u slučaju svih ovih osim Slovenaca – oslobodili sovjetskog intervencionizma, nego su i radikalno transformirali društvo: neki više, neki manje. Sve su to ostvarili bez rata – međunarodnog ili unutarnjeg, inter-etničkog.

Današnja Poljska i ona iz 1981. ili 1989. – to su nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe, stoga, da je 1989. za Poljsku i za još jedan broj zemalja srednje i istočne Evrope, ključna godina. To je, za njih, doista bila godina oslobođenja, odnosno liberalizacije: u svakom smislu.

No, imaju li razloga za slavlje narodi post-sovjetskog prostora (osim, možda, pribaltičkih naroda), ili oni iz bivše Jugoslavije (osim, možda, Slovenije)? U onom smislu u kojem je 1989. danas predstavljena – kao pobjeda liberalne demokracije nad svim alternativama – ta se godina njima uopće nije ni dogodila. Štoviše, dogodio im se sveopći ”potop“, kako je to precizno iako slikovito nazvao sociolog Josip Županov. Dogodila im se je katastrofa, od koje je najveća – rat.

Taj rat odnio je samo u Bosni i Hercegovini oko 100 tisuća života, a u Hrvatskoj više od 20 tisuća. Učinio je mnoge ljude nesretnima – izbjeglicama, prognanicima, žrtvama, ljudima bez mirovine, bez prava, bez statusa, bez budućnosti. Uništio je mnoge mirne i sretne živote. Tragedija koja nam se dogodila u 1990-ima ne ostavlja prostora za slavlje. Još se uvijek nosimo s posljedicama 1989., godine koja nam se nije dogodila. Umjesto 1989, dogodila nam se 1991. – a ona je bila, u mnogočemu, upravo obrnuta 1989.

I, nažalost, nije trajala samo godinu dana: produžila se na cijelo desetljeće, sve do liberalno-demokratskih promjena iz 2000 (u Hrvatskoj i Srbiji – ne istodobno i u drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije). U tom smislu, dvjema glavnim post-jugoslavenskim zemljama se 1989. dogodila tek s 11 godina kašnjenja, kao neka zakašnjela ili ”druga“ tranzicija.

U ideologiziranom narativu koji je kasnije o njoj nastao, 1989. je bila godina u kojoj je započela neka nova era, razdoblje post-socijalizma, kojeg je taj narativ poistovjetio s demokracijom. I doista, demokracija je ušla na velika vrata. Ali, onaj drugi aspekt te promjene – koji se naglašavao od samog početka – a to je liberalizacija, nije se dogodila u svim zemljama nekadašnje Istočne Evrope jednako

Pa čak se i tada ta tranzicija dogodila u ograničenom obliku (mnogi elementi starog sistema preživjeli su do danas), i u okolnostima koje više nisu bile tako povoljne za liberalizaciju.

Naime, mi smo propustili ”zlatno doba“ liberalizacije, koje je u evropskom kontekstu trajalo od 1989. do 2001. Već s napadom na SAD i otpočinjanjem ”rata protiv terorizma“ liberalni koncept dolazi u pitanje te ga se istiskuje na margine. To se i događa s ekonomskom krizom (od 2007. nadalje), koja označava duboku krizu liberalnog koncepta. Zbog inicijalnog kašnjenja, mi smo krenuli u liberalizaciju u trenutku kad je liberalizam već bio u krizi.

Još je veći problem u tome što nam se ta 1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima. Rat nikako da postane prošlost. Govor mržnje nikako da nestane. Mnogi su i dalje nezadovoljni rezultatima prethodnih ratova (i onog iz 1990-ih i Drugog svjetskog, pa i starijih) te priželjkuju i spremaju se za neki novi ”sudnji dan“. Mnogi ga slave, umjesto da ga komemoriraju.

Malo ih je koji su spremni otvoreno i s pijetetom govoriti o njegovim uzrocima, tijeku i posljedicama. Krivci nisu došli ni na stub srama, a kamoli da su stvarno osuđeni. Žrtve nisu doživjele pravdu, ni satisfakciju. O ratu se mnogo govori, ali se još više šuti. To stvara nove frustracije, a time i nove strahove.

U ideologiziranom narativu koji je kasnije o njoj nastao, 1989. je bila godina u kojoj je započela neka nova era, razdoblje post-socijalizma, kojeg je taj narativ poistovjetio s demokracijom. I doista, demokracija je ušla na velika vrata. Ali, onaj drugi aspekt te promjene – koji se naglašavao od samog početka – a to je liberalizacija, nije se dogodila u svim zemljama nekadašnje Istočne Evrope jednako.

U većini zemalja, a svakako u post-jugoslavenskim i post-sovjetskim zemljama, demokracija je bila majoritarna, a ne liberalna. Bila je reducirana na utvrđivanje većine i manjine, bez razumijevanja za specifične strahove novonastalih manjina. Čak i oni instrumenti i načini zaštite manjina koji su postojali u socijalizmu – a naročito oni koji su se pojavili u doba liberalizacije socijalizma, krajem osamdesetih godina 20. stoljeća – nestali su nakon 1989.

Ne samo da Jugoslavija nije bila totalitarna zemlja – ona je bila zemlja koja je kombinirala visoki stupanj autoritarnosti i ideokracije s anarhijom i kaosom koji je vodio u raspad. Ali, u tom kaosu bilo je prostora za autonomiju – i to po kvazi-imperijalnom načelu da oni koji su lojalni zaslužuju privilegije. Mali narodi i manjine uspješno su povećavali svoju moć kao i razinu zaštite koju im je sistem omogućavao, zato što su bili lojalni centru tog sustava, Josipu Brozu Titu: ili su barem simulirali tu lojalnost

Jugoslavija nije bila nikakva liberalna demokracija – štoviše, smatrala je liberalizam protivnikom, a ne saveznikom svog dominantnog političkog diskursa (socijalističkog samoupravljanja). Ona nije smatrala da je politički pluralizam dopustiv, a pojamdemokracija vezivala je uz upravljanje sredstvima za proizvodnju te raspodjelom dohotka – a ne uz izbore i pravo na formiranje političkih stranaka.

Pa ipak, čak je i takva Jugoslavija ne samo dopuštala nego i poticala određene oblike pluralizma. Primjerice, odbacivala je unitarizam i unionizam, kojim bi se iz više naroda stvorio jedan, a nije ni poticala praksu asimiliranja manjih identiteta u veći. Osim u prvim poslijeratnim godinama (nakon 1945. – i naročito u odnosu na Nijemce i Talijane), ona nije bila neprijateljski orijentirana prema manjinama i malim identitetima.

Manji narodi, kao što su Makedonci, Crnogorci i Muslimani (danas Bošnjaci) u njoj su bili podignuti na status jednak onome koji je ranije – u Kraljevini – bio priznat samo ”starim narodima“ (Srbima, Hrvatima i Slovencima), a i status kosovskih Albanaca bio je unaprijeđen.

Riječ manjina je bila sredinom 1960-ih isključena iz političkog rječnika, jer se smatralo nekorektnim naglašavati tko je veći, a tko manji. Pluralizam se očitovao u višenacionalnom i šest-republičkom karakteru jugoslavenske federacije, kao i u preferiranju ”pluralizma socijalističkih samoupravnih interesa“, fraze koju je tvorac ideološkog sistema te zemlje, Edvard Kardelj, iz svojih spisa pretvorio u državnu politiku.

Ne samo da Jugoslavija nije bila totalitarna zemlja – ona je bila zemlja koja je kombinirala visoki stupanj autoritarnosti i ideokracije s anarhijom i kaosom koji je vodio u raspad. Ali, u tom kaosu bilo je prostora za autonomiju – i to po kvazi-imperijalnom načelu da oni koji su lojalni zaslužuju privilegije. Mali narodi i manjine uspješno su povećavali svoju moć kao i razinu zaštite koju im je sistem omogućavao, zato što su bili lojalni centru tog sustava, Josipu Brozu Titu: ili su barem simulirali tu lojalnost.

Sistem koji je isključivao brojanje glasova, a time i strahove od majorizacije i podčinjavanja manjih većima, nije bio demokratski – ali nije bio ni prijetnja za manje etničke i polupolitičke identitete. Upravo obrnuto: štitio ih je i to na način koji je bio u skladu sa starim modelima zaštite unutar imperija. U imperijima, naime, status ovisi o lojalnosti, a ne o veličini. Tito je, u tom smislu, bio doista neki post-Habsburg, da parafraziramo A.J.P. Taylora (The Last Habsurg). Ili, možda, zadnji sultan.

(Nastavlja se).

______

Autor je redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i glavni i odgovorni urednik časopisa ”Politička misao“. Donedavno je bio glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske. Članak, ”1989: Godina koja nam se nije dogodila”, kojeg donosimo kao feljton, je objavljen 7. prosinca 2014. na portalu navedenog časopisa za politologiju.

(Prenosimo s portala politickamisao.com).

    •  Odbrana Jovana Ćulibrka i poslednji dani mita o Jasenovcu
    •  Kakav će biti novi Bidenov Balkan?
    •  Bojim se da napadi na Srbe neće prestati
    •  Neoustaštvo je stvarna prijetnja. I vodi prema ratu
    •  Tanja Tagirov nikada nije izdala novinarsku profesiju
    •  Slaba je hrvatska blokada Srbije bez saveznika
    •  Ako izbori ''svađaju narode'', referendumi ih svađaju još i više
    •  Grabar-Kitarović poduprla islamističku dimenziju Erdoğanove politike
    •  Karadžićev rat osramotio je u prvom redu Srbe
    •  I Tito i Latinka Perović su dio neželjene elite

> Svi tekstovi ovog autora