Crnački životi su bitni

Biografije glazbenika redoviti su dio kinematografske ponude još iz vremena filmskih palača, odavno prije pojave multipleksa: u doba kad se za odlazak u kino oblačilo u večernju toaletu, upravo je zbog želje za uvođenjem ovog žanra izmišljen zvučni film kao takav.

Danas se večernja toaleta ne nosi ni kad se ide u najluksuznije dvorane multipleksa. Ipak, na projekcijama najuspješnijeg i najekskluzivnijeg filma godine možete očekivati izvjestan kodeks odijevanja: široke majice i hlače, prostrane trenirke, hudice, bejzbolice. U prijevodu na hrvatski, odjeću kakvu nose poklonici hip-hopa, najuspješnijeg glazbenog žanra u protekla tri desetljeća.

U prvom tjednu prikazivanja taj film igra samo u zagrebačkom IMAX-u. U hrvatsku je distribuciju došao tek nakon što se nametnuo kao veliki globalni fenomen.

Kad promatram priču koju pripovijeda, ne mogu se oteti dojmu da se povijest tu ponavlja.

Davne 1987., kao maturant gimnazije u Buffalu u državi New York, gradu s brojnom i već tada ozbiljno nezaposlenom crnačkom populacijom, doznao sam za njihovu glazbu prije nego većina. Tada su je klinci uglavnom zvali samo rap; zasnovana na britkom improviziranju rima o svemu što čovjeku padne na pamet, bila je najnovija moda među manjinama – bili to Afroamerikanci ili strani sirotani iz zemlje koju se sumnjičilo da je s pogrešne strane Željeznog zida. Rap je bio fora, a pjesme kao što je Walk This Way, na kojoj se etablirani Aerosmith udružio s novim sastavom Run–D.M.C., polako su prodirale u glazbu koju su slušali svi, čak i elitni bijelci.

A onda se, početkom iduće godine, pojavio album koji je podigao podosta prašine. Zvao se Straight Outta Compton, potpisivala ga je ekipa zvana N.W.A. za koju se govorkalo da su kriminalci, dileri droge, pravi gangsteri – i to ne pravopisni gangsters, nego gangstas, kako su ponosno isticali na svom afroameričkom, da ne kažem eboničkom dijalektu engleskoga. U školi je čak i naš uglavnom liberalni nastavnički kolegij imao ozbiljnih prigovora na puštanje pjesama kakva je bila njihova protestna himna “Fuck Tha Police” (iako su svi prešutno davali pravo izvođačima da to “the” pišu tako). A pjesme su se u to vrijeme puštale iz onih velikih kazetofona, beatboxova, koje su kompići iz kvarta nosili na ramenu tako da ih svi čuju.

Tek smo u razgovoru s našim sjajnim profesorom engleskog i književnosti Jimmyjem Dugganom osvijestili činjenicu da je rap samo još jedan u nizu protestnih glazbenih izričaja: da popularna glazba često izniče upravo iz takvih trendova. Afroameričkim je učenicima gospodin Duggan ukratko opisao dugu naporednu evoluciju crnačke glazbe i borbe za ravnopravnost: mene je podsjetio na početke novovalne europske glazbe, koju sam tada slušao, u punku, koji nije bio ništa drugo nego glazbeni iskaz pobune mladih iz britanske radničke klase.

Divno je bilo ići u školu gdje te profesori umjesto predrasudama podučavaju uvidima.

U godinama koje su uslijedile nakon moje američke mature otišao sam u JNA, pa u ZNG, pa u HV, te silom prilika prestao pomno pratiti što se zbiva s gangsta rapom. Kad sam se napokon vratio u civilni život, otkrio sam da ga više nitko ne zove tako: sad je to postao hip-hop, žanr čije su nove zvijezde, likovi poput Snoopa Doggy Dogga i Tupaca Shakura, imale daleko blaži zvuk od onoga koji su nam početkom 1988. donijeli Eazy-E, Ice Cube, Dr. Dre i ekipa iz Comptona.

Možete misliti koliko sam se iznenadio kad sam saznao da iza svih njih stoji Dre. Producent one buntovničke, radikalne ploče koja je tako neuvijeno pokazala srednji prst licemjerju Reaganove ere – kad smo svi trebali misliti da je borba za rasnu ravnopravnost gotova samo zato što svi gledamo Cosby Show i ne smijemo se grupirati u školskim klupama prema boji kože – pretvorio se u proračunatog glazbenog mogula koji je nešto getoizirano pretvorio u nešto masovno.

Ipak, tada sve to još nije bilo posve bezazleno. Nemiri koji su izbili u L. A.-ju nakon presude u slučaju Rodneyja Kinga otkrili su cijelom svijetu razinu nepravde dotad poznatu samo iz pjesama tad već dobrano bivšeg sastava N.W.A.; ubrzo potom zauvijek su nas napustili i Eazy-E i Tupac, premda je ovaj potonji nastavio objavljivati nove stvari sve do, čini se, prekjučer. Kad sam ga vidio u filmu Straight Outta Compton, tom svjetskom megahitu koji nam sada s ekrana IMAX-a dočarava priču o N.W.A., učinilo mi se da je to doista on, pa je onaj paranoik u meni skočio na noge i rekao: “Ha! Znao sam da nije mrtav!”

Naravno, mrtav je. Dvojnik kojega film donosi zove se Marcc Rose, a trebao je glumiti Tupaca i prije, u biografskom filmu kojeg je neuspješno pripremao John Singleton. Singleton je, pak, postao najmlađi redatelj nominiran za Oscara filmom Boyz n the Hood – sa svoje strane nadahnutim singlom u kojem je Eazy-E debitirao unutar N.W.A. Singl je napisao Ice Cube; Ice Cube glumio je u tom filmu. U ovom filmu, pak, Ice Cubea glumi čovjek koji mu toliko sliči da bih dobio potrebu opet skočiti na noge da unaprijed nisam znao da je to njegov sin.

Singleton ipak nije režirao Straight Outta Compton; posao je povjeren drugom afroameričkom redatelju, iskusnom žanrovskom profesionalcu čija veza sa sastavom seže do samih početaka – režirao je više Cubeovih spotova, kao i njegov scenaristički prvijenac Friday. F. Gary Gray ipak nije autor ovog filma, jer Straight Outta Compton jednostavno nije autorski film.

Zbijanje desetljeća glazbene povijesti u dva i pol sata trajanja nikad nije lak posao. Kad se to radi za račun još živih sudionika te pripovijesti, onda je to upravo tezičan posao. Nakon što otkrijete da su film producirali Dr. Dre, Ice Cube i Eazyjeva udovica Tomica Woods-Wright, niste daleko ni od zaključka da je riječ o hagiografiji – o djelu koje njihovu povijest, punu kontroverzi, parničenja i mutnih priča, pripovijeda na način kakav njima odgovara.

Dre je od samog početka potpuno beatificiran. Vjerojatno je to jedini način na koji samoga sebe može pojmiti najveći producent u povijesti hip-hopa, čovjek koji nam je nakon raspona trajanja ove priče donio i Eminema i 50 Centa – te glazbeni brend Beats by Dr. Dre, koji će 2014. postati najveća akvizicija u povijesti kompanije Apple, inače poznate po tome da, makar bi mogla kupiti većinu država svijeta, nikad ne pravi velike akvizicije. Velik je to uspjeh za klinca iz Comptona, te je Dre, uvelike uljepšan kroz pojavu Coreyja Hawkinsa, dobra duša ove filmske priče.

Čudna je fusnota ovakvog prikaza činjenica da je F. Gary Gray osobno bio snimatelj incidenta iz 1991. godine, kad je Dre brutalno prebio novinarku Dee Barnes. Kao i većina momaka iz kvarta, Dre je u mladosti imao tu crtu agresivnog mužjaštva tako neophodnu kako njihovim kompićima, tako i djevojkama koje će sve podati njihovom statusu alfe: ali današnji korporativni Dre nije u stanju odobriti dramatizaciju takvog prizora čak ni čovjeku koji mu je bio svjedok. Dreovo kasnije partnerstvo u izdavačkoj etiketi Death Row Records sa Sugeom Knightom – čovjekom koji kroz povijest hip-hopa najviše sliči superzločincu, te je čak i na snimanju ovog filma autom gazio ljude – prikazano je kao poslovni odnos u kojemu je sve zlo potjecalo isključivo od Sugea.

Većina svega ostalog nakon strelovitog uspjeha sastava N.W.A. prikazana je također kroz prizmu poslovnog odnosa, jer je to očit način na koji današnji producenti gledaju na to vrijeme. Da, bili smo grupa koju je FBI upozoravao da ne smije širiti mržnju prema pripadnicima policijske zajednice; da, u Chicagu smo dospjeli u pritvor jer smo izveli “Fuck Tha Police”. Ne, nakon toga smo do te mjere već plivali u lovi da za taj početni bunt više nikog nije bilo briga.

Dobro, film još ima živaca pokazati da se Ice Cube zanimao za određenu vrstu bunta: za agresivne rime uperene protiv članova sastava čiji je član donedavno bio, kroz borbeni rap koji se smatra prihvaćenim načinom mužjačkog prepucavanja unutar reality rap kulture. U redu. Ali ako film i pokazuje da je Cube iz matičnoga gnijezda odletio u okrilje pokreta zvanog Islamska nacija, pažljivo zaobilazi njegov rasizam koji je odatle potekao prema, recimo, Korejcima.

Završnih sat vremena, posvećenih uglavnom ovakvim borbama za moć unutar sad već debelo milijunaškog postava nekadašnjeg N.W.A., najzamorniji je dio filma. Gledljiv je samo zbog toga što su producenti uglas odlučili kanonizirati jedinog pokojnika među glavnim akterima priče. U dirljivom tumačenju Jasona Mitchella, Eazy-E je najhumaniji, najsimpatičniji i najpotresniji lik filma Straight Outta Compton: pun ljudskih mana s kojima se i prelako možemo poistovjetiti, on pruža rijetku priliku za nalaženje humane istine u nekome tko bi inače bio puki celebrity.

Ali nije ovaj film postao svjetski fenomen ni zbog njega, ni zbog Cubea, ni zbog Drea. Nije ni zbog raskalašenog hedonizma bogatstva stečenog preko noći, onoga o čemu sanja svaki sroljo koji igra lutriju. Nije čak ni zbog glazbe, ma koliko popularna i trajno točna bila.

Ne. Straight Outta Compton jedan je od najomiljenijih filmova 2015. zato što je, kao i začudno velik broj ovogodišnjih naslova, pogodio duh vremena temom za koju nije mogao znati da će biti bolno aktualna. Temom koju je artikulirao povijesno, da bi se pokazalo da spada na naslovnice.

Da se vratim na svoje gimnazijske dane u Buffalu. Pri šetnji centrom grada, mene, kao stranca, nitko nikad nije legitimirao. Bio sam sve samo ne Amer, a opet me se, ovako plavookog, smatralo pripadnikom većine. Moje afroameričke prijatelje, usprkos svoj ravnopravnosti koju su uživali u školi, policija je redovito zaustavljala i pretresala. Crnac si, znači da si narkoman i kriminalac, glasilo je nazovi-zdravorazumsko objašnjenje u Reaganovoj eri. Kao da nigdje u sustavu nije stanovalo objašnjenje koje sam sa sedamnaest godina shvaćao: crnac si, znači da je tvoja obitelj imala daleko manje prilika za obrazovanje i posljedično unosno zaposlenje, pa je time daleko veća vjerojatnost da ćeš se odati huliganskim navadama.

Sve su to bili pametni, duhoviti, predragi klinci. Pričali su mi da je njihovim manje uspješnim rođacima, nastanjenim u Fruit Beltu, dijelu Buffala koji je ondje bio ekvivalent Comptona, daleko teže. Da policija samu činjenicu da si Afroamerikanac doživljava kao prijetnju.

Koliko god da se toga promijenilo u gotovo tri desetljeća koja su otada protekla, to se nije. Policija diljem Sjedinjenih Država, a napose na Jugu, sustavno tretira ljude tamnijeg etniciteta kao one čiji je život najuputnije oduzeti u najmanjoj nedoumici.

Kada Straight Outta Compton dramatizira tri situacije takvog nepojmljivog teroriziranja ljudi od strane vlastite redarstvene službe, opisuje povijesni kontekst iz kojeg se izrodila pjesma “Fuck Tha Police”: ali opisuje kontekst koji se nimalo nije promijenio ni kad je mladi Trayvon Martin ubijen 2012. samo zato što je nosio hudicu, ni kad su 2014. ubijeni nenaoružani Michael Brown i Eric Garner, ni kad je neizazvano nasilje uniformiranih službenika potom samo eskaliralo. U SAD-u je u ljeto 2015. godine crnoj osobi bilo moguće poginuti samo zato što nije dala žmigavac pri skretanju na nimalo prometnom križanju. U SAD-u su u ljeto 2015. godine učitelji prijavljivali svoje učenike policiji jer su školu unijeli satni mehanizam izrađen za tehnički odgoj.

To, taj pokret Black Lives Matter, doveden do usijanja pravičnog bunta upravo u tjednima prije dolaska ovog filma u kina, pretvorio je Straight Outta Compton u ovoliki hit. Da, rap i hip-hop postali su u međuvremenu način izražavanja protesta i kulturne borbe za socijalnu pravdu diljem svijeta, pa i kod nas; naravno da su to i iznimno zanimljivi glazbeni žanrovi o čijim se počecima iz ovog filma može doznati ponešto informativno, a katkad čak i točno.

Ali ako netko s projekcije u IMAX-u izađe s jasnim dojmom, onda se nadam da to neće biti ni informiranost o pravnim bitkama za milijune dolara koje su vodili Eazy-E, Dr. Dre i Ice Cube, a ni često ispeglan dojam o njima samima koje Straight Outta Compton nastoji fabricirati.

Ne, nadam se da će to biti nadahnuće načinom na koji istinski rap može mobilizirati svijest javnosti o predrasudama koje trpi i nepravdama koje mu se nezasluženo nanose. Probudi li svaka projekcija bar u jednoj mladoj, kreativnoj duši želju da se svojim rimama odupre onome što u njezinom kutku svijeta ne valja, onda će poruka koja je 1988. potekla ravno iz Comptona napokon dobiti smisao jači od komercijalnog.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora