Pitanje krivnje

Donosimo ulomak iz knjige Pitanje krivnje Karla Jaspersa koja je u Njemačkoj objavljena 1946. godine i u kojoj je poznati filozof, nakon proživljenoga rata u Njemačkoj, pokušao odgovoriti na tada ključno pitanje krivnje i odgovornosti njemačkog naroda za rat. Pitanje krivnje je po prvi puta integralno objavljeno na hrvatskome u izdanju AGM-a i u prijevodu Borisa Perića.

Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce.

O našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i prijezirom. Traži se kazna i odmazda.

U tome ne sudjeluju samo pobjednici, već i neki njemački emigranti, pa čak i neutralne države.

U Njemačkoj postoje ljudi, koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni, koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge.

Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko.

Čovjek ne voli slušati o krivnji, o prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja.

Čovjek ne voli slušati o krivnji, o prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja

Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima, na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život.

Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da o pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli o nama ne može biti svejedno; jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe.

Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest o postojanju i o sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića.

Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali ona nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje.

Razmatranja o pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u nacrtu, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja.

Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav.

Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdano živimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja i predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vođenog i ometanog osjećajima.

I onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima, na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život

A. NACRT RAZLIKOVANJA

1. Četiri pojma krivnje

Valja razlikovati:

1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja, koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone.

2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.

3. Moralnu krivnja: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno “naređenje je naređenje!”. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno s mjerom opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.

4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv.

To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu.

Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno, ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da se to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.

Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države.

O zločinima može odlučivati sudac, o političkoj odgovornosti pobjednik; o moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti.

Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da o pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli o nama ne može biti svejedno; jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe

Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi. Ostaje stid stalno nazočnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti.

Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja o krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, o kojem je nemoguće govoriti kao o našoj krivnji.

Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost među različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje.

Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje ostala bi bespredmetna.

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje.

U moralno spada i nejasnoća o značenju moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava.

Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror, te naposljetku uništenje opstanka i duše.

Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta određeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.

Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propasti i činjenje boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju.

Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja.

Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rađa, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest o postojanju i o sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića

2. Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a i ima unutarnje koje se tiču samosvijesti , kad sam sebe prozrem u krivnji.

a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.

b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ukoliko želi.

c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.

d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću o krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

3. Sila. Pravo. Milost

Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju sporazumjeti, te da je sav državni poredak kroćenje te sile, doduše tako da ona ostaje monopol države – prema unutra kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat – na to se u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.

Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava i zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede i u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud.

Gdje se primjenjuje sila, ona se potiče. Pobjednik odlučuje što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo “vae victis”. Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti i trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao za život.

Pravo je visoka ideja ljudi, koji svoj opstanak zasnivaju na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svog ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu, na koje se može pozivati i pobjednik i pobijeđeni.

Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički postupak.

Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno, ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da se to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog

Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja o kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo ne opravdava.

Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zločina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i metafizičku krivnju.

Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog opstanka može prihvatiti kao datost sudbinske odluke.

Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava i razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.

a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostor pravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učincima puni nedostataka i nepravde.

b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost, bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti, bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava kao ni zločincu.

4. Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik.

a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.

Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički.

Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zločinačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to.

Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći.

Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ukoliko se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja.

O zločinima može odlučivati sudac, o političkoj odgovornosti pobjednik; o moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti

b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa i one državljane, koji su se opirali režimu i djelovanju koje se razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama.

Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost.

Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac.

Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika, te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi, koji govore istim jezikom, mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani, kao da uopće ne pripadaju istom narodu.

Moralno se može prosuđivati uvijek samo o pojedincu, nikad o kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike – primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza – nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi – i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci – ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari.

Činjenica da se tipološkim shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi.

Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja, koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura.

Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu.

Kategorijsko prosuđivanje o narodu uvijek predstavlja nepravdu; ona pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje – imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca.

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje

Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika, koja je među Židovima u to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća.

Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samorazumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dođe do izražaja.

Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar narodâ ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.

c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje, koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni?

Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instancu koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak.

Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu o političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist. Ali nameće se pitanje: “Smije li netko neutralan pred javnošću uopće suditi, nakon što nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?” (iz jednog pisma).

Kad se među nositeljima iste sudbine, danas među Nijemcima, govori o moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li o krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj.

Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi.

Govori li se, međutim, o političkoj odgovornosti i kriminalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stupnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu i određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko, tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.

Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror, te naposljetku uništenje opstanka i duše.

5) Obrana

Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan. Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može.

Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti, ne preostaje mu – ukoliko želi ostati na životu – ništa, nego da snosi posljedice, da ih preuzme i prizna.

Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ukoliko je za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje djelovanje dovede na razinu prava. Ta obrana ima sljedeće mogućnosti:

1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno.

2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih i uspoređivati.

3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljudska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima sljedeća ograničenja:

a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo i ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju korist nastojati na onome što sama nije priznavala.

b)Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.

c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa se samo voljnim aktom moćnih, dakle, pobjednika. To je akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala – iz milosti spram pobijeđenog jer mu se priznaju prava.

4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice političkih ili gospodarskih svrha kao oružje – miješanjem pojmova krivnje – izazivanjem krivog mnijenja – kako bi se kako bi se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita djelovanja. Ta se utemeljuju kao pravo, umjesto da ostanu jasni pobjednički akti u položaju “vae victis”.

Zlo je, međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda.

Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo političke volje moraju biti odbačena.

Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja, koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci

5. Obrana kroz odbijanje suca – ili zato što ga se obrazloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet po vrsti ne podliježe ljudskom sucu.

Kazna i odgovornost – ispravljanje nanesenog zla – priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem, što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje jedino obrana šutnjom.

Riječ je o tome da se ne smijemo dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta, iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana.

Dvije su stvari: svijest o krivnji i priznavanje neke svjetske instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili sam sprovesti preobrazbu borbenog stava. i time zaista steći pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu krivnju i političku odgovornost – ili će posegnuti za krivim opravdanjem djelovanja, koja će samo ponovno uključivati novu krivnju.

6. Obrana se služi protutužbom: ukazivanjem na djelovanja drugih, koja su također bila uzrocima za nastanak zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku krivnju.

    •  Pitanje krivnje (8)
    •  Pitanje krivnje (7)
    •  Pitanje krivnje (6)
    •  Pitanje krivnje (5)
    •  Pitanje krivnje (4)
    •  Pitanje krivnje (3)
    •  Pitanje krivnje (2)
    •  Pitanje krivnje (1)

> Svi tekstovi ovog autora