Sanja Sarnavka: ”U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi”

Sanja Sarnavka, aktivistica za ljudska prava

 

Razgovarao: Drago Pilsel

Čini se obligatornim početi ovaj razgovor molbom da se osvrnete na odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo. Kako primate te vijesti?

S mješavinom tuge i gađenja. S tugom zato što se tom gradu i njegovim građanima ne dopušta da se okrenu budućnosti i pokušaju, pritom ne zaboravljajući, živjeti život danas i ovdje. S gađenjem zato što politikantstvo na ovim prostorima stalno zagađuje naše živote i to ne uime općeg dobra i boljitka, nego radi osobnih interesa i uskogrudne računice. Ista ekipa donijela je Statut koji su sada rušili jer su im tada trebali glasovi SDSS-a. A sada odjednom posve druga priča. Utukom na utuk, SDSS zahtijeva postavljanje svih mogućih znakova s ćiriličnim pismom. I dok se oni prepucavaju, a onda zajedno odu krkati janjetinu, jer jedni bez drugih ne mogu opstati u politici, narod ili šutke pati ili svim srcem slijedi slijepe vođe koji će ih dovesti do ponora, pa i preko njega, bez imalo grizodušja i oklijevanja.

 

U kojoj mjeri ova klima, u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe u prvom redu, vama i vašim suradnicima u Kući ljudskih prava Zagreb otežava posao stvaranja kulture solidarnosti i snošljivosti?

Za nas je ova klima motivirajuća. Tjera nas na akciju i zajedništvo, ali je pritom neupitan okus gorčine jer nam se čini da se ne mičemo naprijed unatoč golemom trudu koji ulažemo da bude bolje. Baš kad pomislimo da se nešto promijenilo, stiže udarac u trbuh i odbačaj u prošlost koju smo pokušavali zaboraviti. Dva koraka naprijed, deset natrag. Katkad me preplavi beznađe, ali me onda opet nešto natjera da ipak ne odustanem. Tako je i drugima oko mene. Malo suza, a onda puno akcije, i radosti. Unatoč svemu, ne damo se. Do posljednjeg daha.

 

Mnogima taj pojam možda nije jasan, što je to ”kultura solidarnosti”?

To je nešto što se sustavno uništava na ovim prostorima. Uz promicanje kulture nasilja: tko je jači, brojniji, moćniji, taj uzima onima koji imaju malo ili ništa. Bez ikakva grizodušja. U kulturi solidarnosti sve dijelimo jer želimo da bude svima, ili barem što većem broju ljudi, dobro kao što je i nama. I kada je nama loše, trudimo se da nekome ne bude gore nego što je nama. U takvoj kulturi vjeruje se da svi rođenjem stječemo ista prava, ma koje boje kože bili, bez obzira na izgled, društveno podrijetlo… Drukčijost se poštuje i prihvaća bez pogovora. Jer svi smo ljudska bića s istim temeljnim potrebama, a s bezbroj različitih želja i načina iskazivanja osobnosti. U takvoj kulturi ne grabiš samo za sebe i ne misliš da si centar svemira. Osobe s invaliditetom suosjećaju s nacionalnom manjinom koju se pokušava učiniti manje vrijednom, s osobama istospolne orijentacije. Svi se uzajamno pomažu koliko mogu i umiju. Ne gomilaju se bogatstva za sebe jer nam svima dan traje 24 sata i ne možemo istodobno boraviti u sedam kuća, tri aviona i dvadeset bazena. Nema ograda, nadzornih kamera, straha da će nam netko oduzeti ono što smo stekli. I tako dalje.

 

Nikada nisam bila ambiciozna što se tiče nekog uspinjanja, ali voljela sam učiti, raditi, biti kreativna. I kritična, kada sam uočila kakvu nepravilnost, nerad, uzimanje bez zasluga. A to u nas nisu baš neke stvari zbog kojih ste cijenjeni na poslu. Na koncu nije mi preostalo ništa drugo nego profesionalno se posvetiti radu u organizacijama u kojima su moje osobine korisne i tražene

 

Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas smetaju, čas ne smetaju?

Da, razumijem ga, nije mu lako odreći se bliskih prijatelja koji sada inzistiraju na nečemu što nije dobro i što u konačnici šteti i njima samima, ali to sada mnogi ne razumiju. Nekolicina pak vrlo dobro zna što radi. A namjere im nisu nimalo časne. Čovjeka, usto, žalim jer je ušao u političku stranku pa više nema svoje ja. Čini mi se da ulazak u politički život kroz stranke nužno donosi ljudima muku. Naravno, onima koji su do tada držali do svojih stavova i vrijednosti. Mnogi ulaze u politiku s jasno definiranim ciljevima – uspjeti, zaraditi i imati moć. Mijenjaju mišljenja lakše i brže nego čarape jer vlastiti stav, osim želje za osobnom koristi, nikada nisu ni imali. Njemu je teško jer želi biti blizak svojim bivšim suborcima, a onda ipak to ne može jer ga tlači politička odgovornost. A naputci koje dobiva nisu jasni jer ova vlast nema pojma o tome što treba napraviti pa barem triput na dan mijenja stav prema nekom pitanju i problemu.

 

Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im rekli?

Bila sam na skupu u Matici hrvatskoj i sjedila pokraj predstavnika Stožera. Vrlo smo pristojno i mirno razgovarali. Ali je publika bila jako napaljena i negativna. U nas nema kulture dijaloga – dobiješ naljepnicu na čelo i poslije možeš govoriti što te volja, ali će sve riječi biti protumačene na unaprijed utvrđen način. Ne bih govorila pred Stožerom jer ne volim komunicirati sa skupinama nabijenima emocijama. One niti slušaju niti čuju. Iako imam tih sposobnosti, odbijam govoriti glasno, emocionalno i motivirajuće. Prezirem govore koji pokreću mase jer iza toga uvijek vidim manipulaciju. Bez obzira na moguće časne namjere. Mogla bih razgovarati sa po nekoliko njih. I rekla bih im da se na zlo ne odgovara zlom, da se na nasilje ne odgovara nasiljem. Jer tada odmazdama i krugu nasilja nema kraja. Poštujem njihovu patnju i bol, ali se ona može izliječiti samo činjenjem dobra. Sve zločince, i one sa srpske i one s hrvatske strane, treba imenovati, svi nestali moraju se pronaći, i ne treba prošlost zaboraviti, ali njoj je mjesto u spomenarima, dnevnicima, muzejima, a danas se, barem zbog mladih i djece, treba posvetiti životu. Kao što već rekoh, radimo danas i ovdje, uime boljeg i ljepšeg sutra. Jesam naivka, zar ne? Ipak, svjesna vlastitog idealizma, neću odustati od vrijednosti koje me drže na površini i tjeraju da plivam dalje. Makar i kroz kaljužu.

 

Kako se nosite s traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru bili prisiljeni kontaktirati?

Katkad kao patolog koji jede sendvič iznad trupla koje mora secirati, a katkad jednako emotivno i bolno kao i prvoga dana kada sam odlučila ući u aktivistički život. Ipak, uglavnom sam sretna kad nekomu pomognem, a duboko nesretna kad unaprijed znam da pomoći nema jer je osoba došla prekasno, ili institucije neće odraditi što treba, ili će dolaženje do pravde ili barem do pravednije odluke trajati predugo, ili nešto slično. Nepravde je toliko oko mene da moram izgraditi neki obrambeni mehanizam kojim se štitim od depresije i beznađa. Smijeh i ironija jako mi pomažu. I svijest da nisam svemoćna, da sam tu samo u prolazu. Svijet će postojati i kada mene više ne bude pa sve relativiziram i umirujem se.

 

Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?

Mislim da jesam. I to na institucije i ljude koji su na pozicijama moći. Opale me bijes i agresija kada vidim da netko ima moć nešto promijeniti, pomaknuti stvari s mjesta, i to tako da se onima koji trebaju pomoć uistinu pomogne, a njih boli briga i bešćutno su nepomični. Kada vidim poluobrazovane i neinteligentne ljude koji misle da zaslužuju imati i pare i utjecaj, i nikada ih ne dotakne osjećaj srama zato što su nekompetentni i usto često korumpirani, a oko nas ih ima napretek. No tješim se tada rečenicom iz trilogije Ive Vojnovića – ”oni prohodu”. Jednom će otići i više ih neću morati gledati. Ali na ovim prostorima ešaloni se smjenjuju, a pomaka nema. Negativna selekcija naša je sudbina. Do kada – vidjet ćemo.

 

Ide se na referendum o definiciji braka a da saborski zastupnici nisu zatražili mišljenje Ustavnog suda o tome je li predloženo pitanje protivno duhu Ustava. Kako to komentirate?

O ovoj će se vlasti još dugo razgovarati. Nešto slično rijetko se susreće. Za opis njihova rada mogla bi se upotrijebiti ona čuvena, a nikad potrošena Radićeva sintagma ”kao guske u magli”. Niti mi znamo što oni zapravo žele niti je jasno kamo idu i kojim nas putem vode. A tako su samodostatni da gotovo ni s kim nemaju potrebu razgovarati. Malo nešto hoće, a onda malo neće. Vidim ih kao beskrajno bahate a nekompetentne pa me ni jedan njihov postupak više ne čudi. Uz tek nekoliko časnih iznimki. Iako je socijaldemokracija meni najbliža od svih etabliranih političkih opcija, ovo čemu svjedočim sa socijaldemokracijom veze nema. Mi ćemo ići tražiti mišljenje Ustavnoga suda kada se njima to ne da.

 

Što kane učiniti nevladine udruge koje se protive referendumu ili predloženom pitanju? Imate li kakvu radnu skupinu, pripremate li što?

Sve što se trenutačno događa u Hrvatskoj povezalo nas je i potaknulo da planiramo zajedničke akcije. Pokušat ćemo mobilizirati ljude koji misle slično ili su možda ravnodušni da zaborave na lijenost i izađu na referendum, a trudit ćemo se svima dokazati da prebrojavanje i etiketiranje vodi prema društvu straha i diskriminacije. Uvijek se može pronaći nešto što nas svrstava u neku manjinu, a svako smanjivanje prava bilo kojoj skupini samo zato što je drugačija, različita od većine koja ima brojnost ili političku i ekonomsku moć, udaljava nas od načela pravednosti i biti demokracije. Demokracija koja mene zanima ne daje većini pravo da odlučuje uime svih, već motivira većinu da se skrbi o svim manjinskim skupinama i trudi se osigurati im jednaka prava. Pritom, naravno, mislim na manjine koje ni zbog čega ne ugrožavaju prava ostalih. Idemo pritom s pozitivom. Pokušat ćemo biti veseli, graditelji, a ne kritizeri i razgrađivači. Vidjet ćemo hoćemo li uspjeti.

 

Baš kad pomislimo da se nešto promijenilo, stiže udarac u trbuh i odbačaj u prošlost koju smo pokušavali zaboraviti. Dva koraka naprijed, deset natrag. Katkad me preplavi beznađe, ali me onda opet nešto natjera da ipak ne odustanem. Tako je i drugima oko mene. Malo suza, a onda puno akcije, i radosti. Unatoč svemu, ne damo se. Do posljednjeg daha

 

Ministrica Milanka Opačić i vi u udruzi B.a.b.e. niste baš u harmoničnim odnosima. Zašto?

Ma, to je jednostavna priča. Ministrica ne voli nas, naše aktivnosti i programe. Zašto? Nemam pojma. Pa nam ne da pare, pa prekida naše programe, pa o nama ružno govori. Udruzi njezine intimne prijateljice za to vrijeme cvjeta posao jer joj svaki mjesec odobre još jedan projekt. Naš je odnos nepopravljiv jer sada, kada vidimo što i kako radi, ne volimo ni mi nju. Bez dana radnog iskustva, bez poznavanja sustava, uz najbliže suradnice koje jednako tako nisu kap znoja prolile pružajući socijalne usluge, ona se bahato i bez dvojbe upušta u donošenje zakona, mijenjanje procedura, reforme. Otvara javnu raspravu, a onda na našu prvu primjedbu kaže da se to oglašava udruga koja nema što raditi pa zato zanovijeta. Odvjetnicama, isto tako usred javne rasprave, poručuje da se boje kako će manje zarađivati kada ona donese novi zakon, a samo je upozoravaju na goleme propuste zbog kojih će stradati građani i građanke u Hrvatskoj. Kad su se oglasile tri katedre obiteljskoga prava, izvlači se jedna profesorica i pribija na stup srama u prijateljskim novinama. Mogla bih nabrajati na još deset stranica sve nebuloze koje krase njezino ministrovanje. Trebala je biti ministrica turizma – lijepo izgleda, nosi skupu odjeću… Doduše, rijetko poklanja osmijeh, o vedrom smijehu da i ne govorim. Možda bi bilo bolje da joj se dodijeli doživotni status saborske zastupnice – dobra plaća, malo rada, a nema proizvodnje veće štete. Ali ne brinemo se zapravo zbog toga. Ministrice i ministri ”prohodu”, a većine se ubrzo više i ne sjećamo, pa će tako uskoro i gospođa Opačić otići. B.a.B.e. postoje već 20 godina. Što ostavlja za sobom Milanka Opačić, a što mi, neka procijene drugi.

 

Što još, iz kuta angažmana za ljudska prava, zamjerate njoj, a što pak vladi Zorana Milanovića?

Milanka Opačić i Zoran Milanović jednaki su, pa valjda zato i blisko surađuju u ovoj vladi kada je o ljudskim pravima riječ. Nikada nisu bili siromašni, nikada nisu radili neki težak posao, a nemaju sposobnost empatije za one koji su bili manje sreće, oni jednostavno nemaju što ponuditi kada se govori o ljudskim pravima. Milanović s visine, uz pet-šest latinskih fraza, M. Opačić doduše bez njih, no oboje nemaju nikakav interes suočiti se sa stvarnim životom koji pritišće veliku većinu građanki i građana u Hrvatskoj. Ni prije dolaska na vlast M. Opačić i Milanović nikada nisu došli na neku našu akciju. Milanku Opačić diraju djeca, kao. Ali ni to joj ne vjerujem. Milanović je na prvu našu kritiku rekao da smo sada oštri, a onda ćemo ga doći tražiti novac. Jer za njih smo mi samo neki gramzivci koji gledaju kako će jamiti pare, valjda. Ne vide koliko smo novca donijeli iz inozemstva, koliko smo poslova umjesto njih časno i krvavo odradili. Mi nemamo osigurane plaće, nema za nas otpremnina, otkaznih rokova. Ako nam se ne odobre projekti, odlazimo tiho i bez pogovora. A njih dvoje prečesto uvrijede nekoga tko im nije po volji čim otvore usta. M. Opačić izjavljuje da profesore na Pravnom fakultetu plaćaju porezni obveznici, a oni su, eto, destruktivni. Milanović kaže da liječnici zabušavaju… I nije im nimalo neugodno. Njima, koji nas skupo koštaju, koje voze šoferi u luksuznim automobilima, a pritom je većini građana svaki dan sve teže i teže živjeti. Kao da za to nisu velikim dijelom odgovorni upravo njih dvoje.

 

Koliko B.a.b.e. imaju ”posla”?

Puno i previše. Zbog naše vidljivosti, ljudi dolaze i ne pitaju je li nam Opačić ukinula novac za savjetovalište ili nije. A jest, naravno. Bez obzira na dan i sat. Zovu u ponoć, javljaju se preko Facebooka, zaustavljaju nas na ulici. Usto, moramo odraditi odobrene projekte. Stalno smo prisutne u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u kojoj nam je Sigurna kuća, a radimo i u drugim županijama posebne državne skrbi (ukinuli su taj naziv nedavno). Pakrac, Gračac, Knin naše su stalne destinacije. Ja, usto, volontiram, i to priličan broj sati u Kući ljudskih prava.

 

Što bi hitno Vlada trebala poduzeti da zlostavljanim ženama bude lakše?

Tisuću stvari, koje neće učiniti. Počevši od prevencije, i to uvođenjem građanskog odgoja u redovitu nastavu, uza svu potrebnu financijsku podršku. Nedavno smo predstavile modul o rodnoj ravnopravnosti i prevenciji nasilja, ali nema nikakvih poziva da se vidi kako se on može uvrstiti u obvezni školski kurikulum. Slijedi davanje sredstava za rad sa žrtvama i nasilnicima. Posve je jasno da centri za socijalnu skrb nemaju kapacitet za kvalitetan rad, sa žrtvama posebno. Umjesto obećane deinstitucionalizacije posve su se marginalizirale organizacije civilnoga društva koje već gotovo dva desetljeća rade na programima. Hrvatska još nije ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Samo su je potpisali. I to je Opačićkin zadatak. Ali ratifikacija donosi obveze i zahtijeva financijska ulaganja. Nitko se ne brine što nasilje skupo košta državu. To se ne vidi ako se ne istražuje. A davanje iz proračuna one na vlasti boli. Jako i dugotrajno. Bez obzira na uštede koje dugoročno donosi. Kultura nasilja o kojoj sam već govorila, dugo njegovana u Hrvatskoj, najviše pogađa najslabije. U patrijarhalnom društvu kakvo jesmo djecu i žene pogađa najviše.

 

Kad vidim poluobrazovane i neinteligentne ljude koji misle da zaslužuju imati i pare i utjecaj, i nikada ih ne dotakne osjećaj srama zato što su nekompetentni i usto često korumpirani, a oko nas ih ima napretek. No tješim se tada rečenicom iz trilogije Ive Vojnovića – ”oni prohodu”. Jednom će otići i više ih neću morati gledati. Ali na ovim prostorima ešaloni se smjenjuju, a pomaka nema

 

Tko se sve još tu trebao smatrati pozvanim djelovati?

Sve i svi. U nas nema ni dovoljno uključivanja građanki i građana. Muškarci su jako tihi i uglavnom nevidljivi. U mnogo zemalja u kojima su razvijene demokracije muškarci rade s nasilnicima. Volonterski i profesionalno. Mediji su beskrajno važni. Ne tako što će pisati o skandalima i tragedijama, već samo ozbiljnim pristupom temi nasilja moguće je postići vidljive učinke. A toga u nas, u tzv. srednjostrujaškim medijima, već odavno nema. Sve institucije su odgovorne. Policija, koja se prva susreće s nasiljem, potom centri za socijalnu skrb, sudovi, odvjetnici. Puno toga još moramo učiniti kako bi se smanjila stopa nasilja.

 

Razgovaramo na dan kada se sjećamo Kristalne noći. Kako bi te događaje i holokaust trebali pamtiti hrvatski građani?

Kako tko, nažalost. Neki s osjećajem srama jer su podupirali tu strahotu ili sudjelovali u genocidu koji je započet Kristalnom noći, neki sa sjetom jer su izgubili najdraže. Mnogi s ponosom jer su se oduprli i borili, svatko na svoj način, protiv užasa koje je činio fašizam. Tužno je što na taj datum u Hrvatskoj ne govori ozbiljno i posvećeno o toj noći kako bi mladi shvatili što se može dogoditi kada se netko, uime svoje posebnosti i važnosti, usudi drugima oduzeti sva prava, pa i pravo na život. Jednako tako trebalo bi govoriti o posljedicama šutnje, koja nakraju znači pristajanje na zločin i zapravo je podržavanje zločina.

 

Supotpisnica ste ”Apela u ime razuma, za Hrvatsku svih nas” Platforme 112 i Građanskog odbora za ljudska prava, koji naš portal preuzima kao vlastiti osvrt. Što je intencija tog apela?

Kao i u svim našim dosadašnjim akcijama. Svrha je prodrmati ljude, natjerati ih da misle glavom, a ne iz želuca. Podsjetiti da je ”Kristalnoj noći” prethodilo desetljeće u kojem se planski pripremao pogrom Židova, pa Roma, pa južnih Slavena, pa pedera… Svima koji se nisu uklopili ili pristali uz sumanuti plan nacističkoga režima. Upozoriti kako u Hrvatskoj postoji opasnost širenja mržnje i iskazivanja nadmoći nad onima koji nisu mi, većina, već se ”usuđuju” biti drugi i drugačiji. Zabrinuti smo što je u Hrvatskoj nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti vrlo lako preusmjeriti na ”dežurnu” manjinu – jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju ”svetost” institucije braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika Domovinskog rata. Kao što smo napisali: ”Lako je većini utvrditi tko je kriva i odgovorna manjina. Pitamo se samo – tko je sljedeći?” Ne znamo hoće li nas čuti jer, kako je to napisao Ivo Andrić, ”u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije da mrzi”.

 

Vaša kolegica Marina Škrabalo najavila je još neke akcije u povodu Dana tolerancije, 16. studenoga. Čuo sam da pišete pismo papi Franji. Zašto?

Papa Franjo neobična je pojava u ova olovna vremena. I katkad se pitam koliko će dugo opstati. Iako sam već odavno jako daleko od Katoličke crkve i ne gajim prema njoj nimalo nježna čuvstva, moram priznati da me on uspio nemalo iznenaditi, i to ugodno, svojim ponašanjem i porukama. S druge strane, Katolička crkva u Hrvatskoj, gledano u cjelini, sudjeluje u proizvodnji govora mržnje, umjesto da blaži, posreduje i umiruje. Želimo papu Franju upozoriti na to da glavari ovdašnje Crkve ne slušaju ili ne razumiju njegove riječi. Što misliti o propovijedi zagrebačkoga pomoćnog biskupa Valentina Pozaića održanoj na Mirogoju na blagdan Svih svetih? Što će Papa, koji poručuje ”gdje nalazimo mržnju i tamu, donesimo ljubav i nadu kako bismo društvu dali ljudsko lice”, reći kada ga obavijestimo o porukama koje je uputio Pozaić s oltara? To nas zanima. Želimo i njegovu podršku. Kad se već stalno busamo u prsa da u Hrvatskoj živi gotovo 87 % katolika, zašto ih tako malo čuje i slijedi riječi svoga poglavara? Pitat ćemo to, među ostalim, javno.

 

Koliko je tzv. civilna, mirotvorna scena jaka te je li njezina učinkovitost prihvatljiva ako se uzmu u obzir potrebe, ali i članstvo u Europskoj uniji?

Jaka je onoliko koliko joj daju da bude jaka. Bez sustavne podrške, u jurnjavi za projektima kako bi se opstalo, bez većega smo utjecaja i ostajemo na margini s koje povremeno uspijemo odaslati neke važne poruke jer se mediji smiluju pa ih prenesu javnosti. Radimo naporno, ali rascjepkane aktivnosti ne mogu proizvesti veći učinak bez institucionalne podrške. Odnosno, vidljiv učinak. Jer će se jednoga dana, ako netko bude imao volje, pažljivom analizom moći utvrditi koliko bi stanje u Hrvatskoj bilo lošije i teže da nas nije bilo. Često donkihotovski jurišamo na vjetrenjače, ali katkada ipak pogodimo u sridu i ustoličimo neku važnu promjenu. Ključno je što unatoč svim preprekama ne odustajemo, a dolazi na scenu i sve više mladih ljudi. Znači da se obnavljamo i postupno širimo svoje dosege. Kad bi se kao obvezno uvelo obrazovanje za mir, ljudska prava i demokratsko građanstvo, situacija bi bila mnogo bolja jer bi nas slušalo i čulo više mladih. Europska unija nije donijela ništa novo što se naših aktivnosti tiče. Mi smo i prije bili umreženi unutar Europske unije, ali i šire.

 

O ovoj će se vlasti još dugo razgovarati. Nešto slično rijetko se susreće. Za opis njihova rada mogla bi se upotrijebiti ona čuvena, a nikad potrošena Radićeva sintagma ”kao guske u magli”. Niti mi znamo što oni zapravo žele niti je jasno kamo idu i kojim nas putem vode. A tako su samodostatni da gotovo ni s kim nemaju potrebu razgovarati. Malo nešto hoće, a onda malo neće. Vidim ih kao beskrajno bahate a nekompetentne pa me ni jedan njihov postupak više ne čudi

 

Primjećujete li da se nešto u društvu promijenilo tim članstvom?

Nabolje? Ništa. Ali takva očekivanja nisam ni imala. Kad govorimo o ljudskim pravima, koja mene prije svega zanimaju, u Europskoj je uniji Mađarska. Osim nekih opomena, kao državi članici, ništa joj se nije dogodilo iako je vlast derogirala neka temeljna prava. Za nas je bilo dragocjeno pretpristupno razdoblje, u kojem su uz naše zahtjeve za donošenjem i ”popravljanjem” zakona stizale i opomene iz EU-a koje su bile vrlo učinkovite. Bez Poglavlja 23 nama bi danas bilo mnogo gore. Iako je put od donošenja zakona do njegove pune provedbe u nas uglavnom dug, to su svjetlosne godine. Gledano ekonomski, ne znam koliko ćemo koristi imati uz našu poznatu sporost i neučinkovitost. Mi već godinama znamo kako se pišu i provode projekti, ali otkad su neke naše institucije preuzele upravljanje projektnim ciklusima, sve ide jako sporo, a često i vrlo netransparentno i nekompetentno.

 

Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja, novinarka ili teta u vrtiću? A možda i jeste pomalo sve to zajedno.

Pa, ja sam mislila da ću živjeti jedan miran i dosadan život, ali sam od prvoga dana shvatila da se teško uklapam u sustav. Uvijek sam se protiv nečega bunila, nisam prihvaćala hijerarhijski ustoličene autoritete. Često sam bila opominjana, pa su me disciplinski kaznili, a onda sam u KIC-u dobila izvanredni otkaz. Pritom mi je tadašnji direktor rekao: ”Tko ti je kriv kad si radoholičarka!” I popio zatim deseti gorki pelinkovac. Nikada nisam bila ambiciozna što se tiče nekog uspinjanja, ali sam voljela učiti, raditi, biti kreativna. I kritična, kada sam uočila neku nepravilnost, nerad, uzimanje bez zasluga. A to u nas nisu baš neke stvari zbog kojih ste cijenjeni na poslu. Na koncu mi nije preostalo ništa drugo nego profesionalno se posvetiti radu u organizacijama u kojima su moje osobine korisne i tražene. Katkad žalim za sigurnošću, živciram se jer nerijetko ovisim o nepametnim i korumpiranim ljudima koji kritičnost kažnjavaju neodobravanjem projekata. Ali zapravo i uživam. Nema tih para koje mogu nadoknaditi gubitak slobode, nesputanosti, korisnosti, aktivizma. Meni ne. Volim to što radim, vjerujem u to što činim unatoč svim preprekama i zlim pogledima koje često osjećam sa svih strana. Moj oklop postao je neprobojan.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora