Hrvatska katolička džamahirija

U povodu Godine milosrđa koju je papa Franjo odlučio pokrenuti iz prostog razloga što se nekad Crkva bavila krštenjem obraćenika, a sada se mora baviti obraćenjem krštenika, odnosno evangelizacijom katolika koji se u velikoj mjeri ponašaju kao nevjernici ili folklorni vjernici, u čemu Hrvati katolici nisu nikakav izuzetak, u Hrvatsku je dopremljeno neraspadnuto tijelo kapucina sv. fra Leopolda Bogdana Mandića.

Mandić, rođen u Herceg-Novom 1866. (preminuo je u Padovi 1942.), drugi je po redu novovjeki kanonizirani hrvatski svetac. Učinio je to sv. Ivan Pavao II. 1983. Prvi je to bio fra Nikola Tavelić (rođen u Šibeniku 1340. i mučen u Jeruzalemu 1391.), koji je kanoniziran 1970. Treći je također mučenik, Marko Križevčanin (1589. – 1619.), kanoniziran 1995. Svetaca s naših prostora ima dosta, iz antičkog doba su, a velike Hrvate bi trebalo podsjetiti da imaju i četvrtog sveca, Ivana Trogirskog, iz 12. stoljeća, čiji su ostaci u trogirskoj katedrali.

Katolici vjeruju da je Mandićevo tijelo ostalo neraspadnuto kao znak Božji i da je to samo po sebi čudo, pa će mnoštvo koje se hrani čudesima i čarolijama, a ne istinskom i dubokom vjerom, hrliti u velikom broju da participira u spektaklu.

Ništa pak ne želim spočitnuti svima onima koji će pred ovim svetim redovnikom f,ranjevcem, kapucinom stati skrušeno i moliti da ih Božja ljubav zaogrne i učini boljim, plemenitijim ljudima i tom se prilikom ispovijediti, pak moliti za neku posebnu nakanu. Osobito treba poštivati sve one koji će moliti za nekog svog teško bolesnog ili za neku takvu ili sličnu ozbiljnu stvar.

Hrvatska televizija odlukom Siniše Kovačića i Joze Barišića odlučila je skinuti s programa emisiju ”Hrvatska uživo” i na Prvom programu sat i pol drviti o nečem što je trebalo biti, u prvome redu, ako se termin poklopio, uživo napravljen prilog i javljanje u maknutoj emisiji ”Hrvatska uživo”, zatim vijest u središnjem i trećem dnevniku, pa konačno reportažni prikaz, zašto ne i posebna emisija, u terminima u kojima se emitiraju ti katolički, odnosno vjerski sadržaji.Tom se odlukom Hrvatska pretvara još više u katoličku džamahiriju

Lijepo je kada se moli, ali je ljepše kada se od toga ne radi cirkus.

S jedne strane je dobro da jedan od dvojice sponzora Godine milosrđa po izboru Pape (drugi je talijanski redovnik, također kapucin, sv. Pio da Pietrelcina, koji je preminuo 1968., a čije je tijelo također neraspadnuto) dođe k nama ne bi li se ovaj naš barbarski narod malo popravio. S druge strane, nije dobro da prilika posluži očitim pretjerivanjima.

Tako je jučer Hrvatska televizija odlukom Siniše Kovačića i Joze Barišića odlučila skinuti s programa emisiju ”Hrvatska uživo” i na Prvom programu sat i pol drviti o nečem što je trebalo biti, u prvome redu, ako se termin poklopio, uživo napravljen prilog i javljanje u maknutoj emisiji ”Hrvatska uživo”, zatim vijest u središnjem i trećem dnevniku, pa konačno reportažni prikaz, zašto ne i posebna emisija, u terminima u kojima se emitiraju ti katolički, odnosno vjerski sadržaji.

Tom se odlukom Hrvatska pretvara još više u katoličku džamahiriju.

Među pretjerivanjima (o lapsusima i nepripremljenosti reportera drugih televizija ne valja trošiti riječi jer je to bilo prestrašno gledati i slušati, osobito na Novoj TV) svakako treba istaknuti komentare katoličkog propagandiste Nene Kužine koji je u prijenosu na HTV-u rekao da je sv. Leopold Mandić došao u ”svoju domovinu” i da je to poruka da je Alojzije Stepinac ipak ”svetac” unatoč ”protivljenju mnogih”.

Neno Kužina, čovjek koji je završio samo srednju školu, odjednom postaje doktor teologije i izvlači jedno novo tumačenje koje svakako gospodin Josip Bozanić može proslijediti Kongregaciji za kauze svetaca: naime, da je Mandić spreman malo ”pogurati” Stepinčevu stvar. Dalo bi se tu zaključiti i da je Kužina patentirao jedan novi oblik ekumenizma prema kojem katolički svetac pobjeđuje ”zločeste pravoslavce” koji su napakostili možebitnom svetom Stepincu, ali nemojmo još više kvariti raspoloženje.

Može se eventualno prihvatiti da je Leopold opet ”među svojim narodom”, kako je rekao sinoć zagrebački nadbiskup tijekom nagovora dok se molila večernja, iako ne znam po čemu bismo mi bili više ”Leopoldov narod” nego što su to bili Talijani koji su gotovo cijeli svećenički život ovoga zaista izvanrednog čovjeka (niskoga rasta, ali silne duše) hrlili njemu na ispovijed i na riječ utjehe

Dovoljno je komentatorovo bulažnjenje oko domovinskog pitanja.

Pojasnimo ovo. Kada je rođen Mandić (kršten kao Bogdan Ivo, a Leopold mu je redovničko ime), te je 1866. njegovo rodno mjesto Herceg-Novi i cijela Boka Kotorska bila u sastavu druge austrijske vladavine koja je trajala od 1815. do 1918. Taj dio Crne Gore nikada nije bio u sastavu Hrvatske, osim možda između kapitulacije Italije i oslobođenja od strane partizana 1944., ako se Hrvatska u glavi Nene Kužine smije poistovjetiti s NDH. U mojoj svakako ne.

Mandić je kraće djelovao u Zadru, oko godinu dana, 1905. – 1906., dakle opet u Austro-Ugarskoj, ali je djelovalo ”nekoliko dana” tijekom 1923. u Rijeci, dakle u Italiji.

Istina je da je on želio nakon svećeničkog ređenja raditi tamo odakle je potekao (ali je trebao slušati poglavare svoje Venecijanske redovničke kapucinske provincije, koja je imala samostan u Herceg-Novom, zato je i završio u Italiji), ali to i prethodni podaci nisu dovoljni da se dolazak njegova tijela na jedan dan u zagrebačku katedralu i na još tri dana u zagrebačku Dubravu kod tamošnjih otaca kapucina smatra povratkom ”u domovinu”.

Može se eventualno prihvatiti da je Leopold opet ”među svojim narodom”, kako je rekao sinoć zagrebački nadbiskup tijekom nagovora dok se molila večernja, iako ne znam po čemu bismo mi bili više ”Leopoldov narod” nego što su to bili Talijani koji su gotovo cijeli svećenički život ovoga zaista izvanrednog čovjeka (niskoga rasta, ali silne duše) hrlili njemu na ispovijed i na riječ utjehe.

Pretjerano je bilo i hrvatovanje sisačkog biskupa Vlade Košića (izbor predvoditelja misnog slavlja u katedrali očito nije slučajan) koji reče, između ostalog, da je Leopold bio mučenik jer mu zločesti Talijani nisu dali da izrazi svoje hrvatstvo te da je Leopold želio žarko opet vidjeti svoj rodni kraj, odnosno nije mu se posrećilo da umre u ”svojoj domovini Hrvatskoj” (opet: Herceg-Novi nije u Hrvatskoj, već u Crnoj Gori!)

Pretjerano je bilo i hrvatovanje sisačkog biskupa Vlade Košića (izbor predvoditelja misnog slavlja u katedrali očito nije slučajan) koji reče, između ostalog, da je Leopold bio mučenik jer mu zločesti Talijani nisu dali da izrazi svoje hrvatstvo te da je Leopold želio žarko opet vidjeti svoj rodni kraj, odnosno nije mu se posrećilo da umre u ”svojoj domovini Hrvatskoj” (opet: Herceg-Novi nije u Hrvatskoj, već u Crnoj Gori!).

Košić nije tu zastao već je održao lekciju pravoslavnima o tome da bi trebali prestati ne samo mrziti i lagati o Stepincu nego se svi do jednoga vratiti u Katoličku crkvu pod rimskim biskupom!

Kako god bilo, nadati se trebamo da će ovi turbo-Hrvati (bit će dosta misa i propovijedi, pa nisu isključena nova pretjerivanja) pustiti na miru sve one koji samo žele skrušeno se pomoliti pred tijelom skromnoga i svetog kapucina.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora