Posluh je ambivalentna vrijednost

Agnostici se, kao što je autor ismijanog teksta u Glasu koncila (Dr. Ivica Raguž, ”Marijina poslušnost i žene danas”, broj 33-34) ispravno očekivao, ironično smiju; meni dođe da se popnem na barikade.

Nevjerojatno je da se jedan profesor (premda na provincijskom veleučilištu) danas ne ustručava istupiti s tezama koje su na početku prošloga, 20. stoljeća, bile osporavane.

Nakon 50-ak godina unutarcrkvene rasprave o ravnopravnosti žena u Crkvi, u društvu, obitelji, javnom i privatnome životu, nakon podugačkog popisa literature raznih teoloških disciplina o tome i isto toliko dugačkog roka praktične suradnje žena u crkvenim institucijama – kao da svega toga nije bilo – sada je, 2016. godine, u crkvenoj tiskovini osvanulo upozorenje kako su se žene svojim inzistiranjem na ravnopravnosti ogriješile o svoju dužnost poslušno prihvaćati glavu nad sobom (Krista).

Nakon 50-ak godina unutarcrkvene rasprave o ravnopravnosti žena u Crkvi, u društvu, obitelji, javnom i privatnome životu, nakon podugačkog popisa literature raznih teoloških disciplina o tome i isto toliko dugačkog roka praktične suradnje žena u crkvenim institucijama – kao da svega toga nije bilo – sada je, 2016. godine, u crkvenoj tiskovini osvanulo upozorenje kako su se žene svojim inzistiranjem na ravnopravnosti ogriješile o svoju dužnost poslušno prihvaćati glavu nad sobom (Krista)

Od enciklike pape Ivana XXIII. ”Mater et magistra” (1963. godine) i njegove konstatacije da je zahtjev žena za ravnopravnošću u Crkvi i u društvu ”znak vremena” koji Crkva mora osluškivati teolozi su se trudili shvatiti kako je antičko-srednjovjekovna teologija govoreći o ”prirodnom zakonu”, koja je domet žena ograničavala na ”njezinu narav”, na ulogu majke i supruge, čuvarice doma, jedan od uzroka ženine podređenosti i muževljeve prevlasti nad njom.

I kako je Crkva iz socijalne podređenosti žena razvijala teološku antropologiju zasnovanu na ”ženskoj naravi”, iz čega je formulirala norme ponašanja i primjenjivala ih na položaj žene u Crkvi.

Kritici teorije bitaka spolova pridonijeli su i hrvatski teolozi Tomislav Šagi Bunić, Vjekoslav Bajšić, Josip Turčinović, uz njih i Adalbert Rebić, a teološkoj antropologiji i moralnoj teologiji Marijan Valjković. Oni su znali osluškivati ”znakove vremena”, kako je papa Ivan XXIII. nazvao tadašnje emancipacijske pokrete žena, pa su komunicirali sa sekularnim znanostima te njihove modele ugradili u svoje teološke misli.

Sada vidim kako su tadašnji hrvatski i slovenski teolozi svoje spoznaje i razumijevanje za pokret ravnopravnosti žena ponijeli sa sobom u grob.

Njihovi nasljednici na teološkim fakultetima u bivšoj Jugoslaviji tu kritiku očito nisu ni shvatili ni usvojili, a kamoli je dalje razvijali. Radije su se držali tradicionalne teologije i njenih čvrstih normi o ženskom i muškom ponašanju – ta takve su norme potvrđivale mušku prevlast (a tko rado žrtvuje svoje privilegije i dijeli ovlasti s drugima?).

Bogorodica, Blažena Djevica Marija ne može poslužiti kao uzor posluha. Iako profesor Raguž to preporuča suvremenim ženama slijedeći u tome naučavanje pape Ivana Pavla II. (koji je u svojoj ”Meditaciji o posebnom poslanju i dostojanstvu žena” izrekao mnogo lijepoga, poetskoga, ali nestvarnog, spekulativnog), takva je Marija, BDM, Bogorodica biblijski sasvim neutemeljena.

O njoj, Židovki, ženi iz puka, u evanđeljima nećete naći mnogo informacija: Ne saznajemo ništa o njezinu životu; sve što se u vjeronauku prepričava o Svetoj obitelji uglavnom su maštarije.

Bogorodica kao uzor posluha? Prije bi se moglo reći da je povijesni dječak Isus, Josipov posinak (ili sin pred javnosti), uzor posluha, što potvrđuju evanđelja za one godine dok nije nastupio svoje poslanje među pukom (Lk. 2, 52).

Od enciklike pape Ivana XXIII. ”Mater et magistra” (1963. godine) i njegove konstatacije da je zahtjev žena za ravnopravnošću u Crkvi i u društvu ”znak vremena” koji Crkva mora osluškivati teolozi su se trudili shvatiti kako je antičko-srednjovjekovna teologija govoreći o ”prirodnom zakonu”, koja je domet žena ograničavala na ”njezinu narav”, na ulogu majke i supruge, čuvarice doma, jedan od uzroka ženine podređenosti i muževljeve prevlasti nad njom

O biblijskoj Mariji znamo premalo da bi nam je netko mogao predočiti kao uzor vrijednosti koji je prije projekcija te osobe, nego biblijski utemeljena stvarnost.

Ono malo što znamo govori nam u prilog tezi da Marija nije postupala kao pokorni, poslušan robot kojim netko drugi upravlja, nego kao osoba koja neke zahtjeve propituje i daje do znanja da ih ne razumije.

Nije slijepo slijedila svojega sina – u tri godine njegova životnog puta ona se rijetko kad pojavljuje u njegovoj blizini (i on se prema njoj ne ponaša kao prema materi).

Marija teologije, pak, ”suspasiteljica”, zagovornica pred Bogom, čista je spekulacija, projekcija nečijih želja i – u konkretnom slučaju – očekivanja od žena na koje, sasvim sigurno, ne potiču evanđelja.

Takva Marija može nekome biti mila i draga, no ne znači ništa onome tko želi utemeljenu i odgovornu vjeru.

Praktična pobožnost pripisuje sve moguće osobitosti i odličja Mariji, Isusovoj majci, pučka vjera se hrani iskustvima, željama i nepropitivanim refleksijama.

Teolozima, nastavnicima na teološkim učilištima i fakultetima ipak je dužnost i zadatak razlučiti dokazivo i dokazano od zastranjivanja i plodova maštanja u pučkoj pobožnosti i osujetiti ih.

Tko o čemu – tradicionalni teolozi o ”prirodnom zakonu” i ”prirodnoj ulozi žene”.

Prosvjećeniji vjernici i vjernice ustrajavaju na pozivu Crkvi da svojim službenicima, poglavito onima koji obrazuju teološki pomladak, naloži obavezu komunicirati sa suvremenim svijetom i sekularnim znanostima, te kritički promišljati teze o ”prirodnom zakonu, koji se, tobože, podudara s Božjim zakonom”.

Ono malo što znamo govori nam u prilog tezi da Marija nije postupala kao pokorni, poslušan robot kojim netko drugi upravlja, nego kao osoba koja neke zahtjeve propituje i daje do znanja da ih ne razumije

Dok čekamo, držimo se spoznaje suvremenih znanosti da je čovjek, muškarac podjednako kao i žena, ”otvoren sustav” s mnogim podudarnostima i suprotnostima, ali s nebrojenim šansama za razvitak.

Svakako treba kritički propitivati samu poslušnost i njezino značenje: Ona je, naime, ambivalentna vrijednost.

Na posluh se obavezuje vojnik, državni službenik, član neke udruge, pokreta, stranke, institucije… Kako se poslušni podanici mogu pridobiti za zadatke koji su zločinački, nemoralni ili nepošteni, to nam dokazuje politika i svaki rat.

Posluh kao odličje i vrlina izgubio je svoju ”nevinost” zloporabom u totalitarnim sustavima i nemoguće ga je rehabilitirati. Zato ga ne valja ni prizivati, a to je posebno neprimjereno nekome tko ima moć i povlašten položaj (npr. sveučilišnom profesoru teologije).

Teologu prije svega svakako priliči kritičnost.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora