25 je godina od nestanka Branka Pilsela, heroja

(Opaska uredništva: Govor Drage Pilsela održan 23.10.2016. na komemoraciji nestalim hrvatskim vojnicima stradalima prije 25 godina, među kojima je i Dragin brat Branko Pilsel, u Doli, općina Dubrovačko primorje).

Poštovani prijatelji, želim se u ime obitelji nestalih vojnika kojima danas odajemo počast zahvaliti u prvome redu gospodinu Nikoli Knežiću, načelniku Općine Dubrovačko primorje, njegovim suradnicima, na organizaciji komemoracije, kao i za to što vode brigu o našem spomeniku, pa tako i mještanima ove općine te ove županije.

Hvala gospodinu župniku, don Jozi Sebeževiću.

Hvala i gospodinu županu Nikoli Dobroslaviću.

Hvala predstavnicima Vlade Republike Hrvatske.

Hvala veteranima IV. brigade i prisutnim predstavnicima Hrvatske vojske.

Sjetimo se danas sa zahvalnošću i nedavno preminulog osnivača 4, brigade, generala Ive Jelića.

Hvala svim prijateljima koji su nam se pridružili i došli nam iskazati potporu i sućut, a među njima dopustite da pozdravim bivšega predsjednika Republike Hrvatske prof. Ivu Josipovića.

Hvala kolegama i kolegicama novinarima iz svih ovdje prisutnih redakcija i medija.

Zahvaljujem, ukratko, svakoj osobi i instituciji koja je pomogla da se danas okupimo na ovom mjestu pijeteta, ali i ponosa i zahvalnosti.

Mislim da se imamo pravo pitati, iskreno: za kakvu državu su se ovi naši momci borili, a kakvu je ovaj narod dobio? Da li je to ono što smo očekivali i čemu smo se nadali?

Stojimo pokraj spomenika koji smo postavili prije deset godina, a 25 je godina od nestanka petorice vojnika: Fernanda DeLucchija i Alejandra Patróna (građana Republike Argentine), Miljenka Tadića (iz Splita), Arnolda Nožića (iz Mostara, Republika Bosna i Hercegovina) te mog brata Andrésa Branka Pilsela (u to doba građanina Republike Argentine i Republike Hrvatske). Oni su u prvim satima 23. listopada 1991., kako vjerujemo, razneseni u silovitoj eksploziji (kod sebe su imali dosta eksplozivnog materijala) koja se dogodila kada je njihov čamac, kojim su krenuli iz ovoga mjesta prema otoku Šipanu, pogođen vatrom iz patrolnog čamca Jugoslavenske ratne mornarice 178 (jedan od onih koji su nemilosrdno tukli Dubrovnik).

Nešto prije te razmjene vatre iz njihova je čamca u more skočio kormilar, šesti član posade, Miljenko Kaznačić, koji se, tako nam je rekao, spasio plivajući natrag prema Pelješcu i koji nam je ispričao prvu verziju događaja.

Ti su vojnici bili na zadatku obrane Stona i prve linije fronte od agresora, koji je početkom listopada 1991. bio zauzeo Slano i presjekao magistralni put između Ploča i Dubrovnika. Odnosno, bili su podrška braniteljima Dubrovnika i pali su za slobodu ovoga dijela zemlje i cijele domovine.

Želim reći nešto što sam svih ovih godina imao na pameti kada mi se govorilo da su umrli uzaludno, da je to bila loša, nekoordinirana akcija. U to neću ulaziti.

Želim kazati nešto povijesno neoborivo: Zapadni su političari u ranu jesen 1991. godine možda bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.

No taj je stav postao neodrživ već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila velik dio zemlje. Kada se u Dalmaciji, između svih ostalih postrojbi, kao David pred Golijatom, uzdignula šaka 4. brigade koja je uspješno praćkom pogodila diva, ali i pokazala da se rat može voditi i bez jačanja anarhije u dubini društvenoga tkiva zemlje.

Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su dio te epopeje.

Mislim da se imamo pravo pitati, iskreno: za kakvu državu su se ovi naši momci borili, a kakvu je ovaj narod dobio? Da li je to ono što smo očekivali i čemu smo se nadali?

Ako su Hrvatima, njihovim sugrađanima i susjedima (Arnold Nožić, podsjetimo, bio je Mostarac) zaista iznevjerene mnoge nade, meni nije svejedno znati da imamo uzore, pa i ovu petoricu hrabrih vojnika koji kao apostoli čuvaju predaju da se istinsko herojstvo brani u trenutku kada čovjek čovjeku daruje život.

Moj brat i mnogi drugi su nosili teret tolikih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, ali posebno ona prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti.

Jer ako nema heroizma, ako nema odvažnosti, ako nema vizije niti želje da se posvetimo drugima, onda se i ne možemo nadati boljim danima, onda ne smijemo očekivati ispunjenje naših želja

Razmišljajući o ovim našim junacima shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Herojski je život onaj život u potpunosti ispunjen smislom.

Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam?

Jer ako nema heroizma, ako nema odvažnosti, ako nema vizije niti želje da se posvetimo drugima, onda se i ne možemo nadati boljim danima, onda ne smijemo očekivati ispunjenje naših želja.

Ja se nadam i vjerujem da vas, tihih heroja ove izmučene Hrvatske i još izmučenije Bosne i Hercegovine, ima mnogo, zapravo jako puno i da moj brat Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud.

Neka im je vječna hvala i slava.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora