Razvoj nije moguć bez istine o bankrotu Republike Hrvatske

Prošli tjedan me Drago Pilsel, urednik Autografa, pozvao da na dva skupa govorim o bankrotu Republike Hrvatske.

Iznenadilo me je odbijanje slušatelja da, unatoč argumentima, prihvate činjenicu da je Hrvatska u bankrotu.

Republika Hrvatska je bankrotirala i zbog toga je na međunarodnoj razini suspendiran njen ekonomski suverenitet.

U praksi se pojam bankrota različito shvaća. U najširem smislu pojmom bankrota označava se razdjelnica do koje se došlo i nakon koje nema više smisla nastaviti na isti način.

U užem ekonomskom i financijskom smislu bankrot je kada neki subjekt trajno više ne može ispunjavati svoje financijske obveze u roku njihova dospijeća.

Republika Hrvatska je bankrotirala i zbog toga je na međunarodnoj razini suspendiran njen ekonomski suverenitet. Bankrot je kada neki subjekt trajno više ne može ispunjavati svoje financijske obveze u roku njihova dospijeća

I dodatno pojašnjenje: bankrot je kada se više ne radi o privremenoj nelikvidnosti koja se može brzo prevladati unovčavanjem raspoložive imovine, nego kada se radi o nesolventnosti ili trajnoj nesposobnosti da se podmire sve obveze plaćanja u rokovima njihova dospijeća.

Prema međunarodnom pravu, jednako kao i prema važećem hrvatskome Ovršnom zakonu,”cjelokupna imovina dužnika koji ne može plaćati obveze u rokovima njihova dospijeća pripada vjerovnicima”.

Dužnik, dakle, ne može imati imovinu.

Republika Hrvatska već više od 25 godina nije u stanju plaćati svoje obveze u rokovima dospijeća (jednako u domaćem i međunarodnom pravnom i financijskom prometu).

Umjesto daveža s brojkama dovoljno je podsjetiti na brojne odgode i tzv. reprograme otplata dospjelih neplaćenih međunarodnih kredita, emisija državnih obveznica i sl. Pritom ne treba zaboraviti ni kašnjenja u plaćanjima ”države” u sustavu platnoga prometa u zemlji.

Ljude najčešće, kada se govori o bankrotu, zbunjuju dvije zablude.

Prva je da ”države ne mogu u bankrot” jer ih nije moguće likvidirati i brisati iz registra kao tvrtke.

I druga je da ”bankrot isključivo ima funkciju prisilne naplate vjerovnika rasprodajom preostale imovine dužnika”, pa s obzirom na to da se većina imovine države ne može rasprodavati na javnim dražbama, nema ni bankrota države.

Netočno!

Osim namirivanja potraživanja vjerovnika, naime, druga, možda značajnija funkcija bankrota (i države) je blagovremeno isključivanje bankrotiranog dužnika iz pravnog i financijskog (međunarodnog) prometa.

Na državama se provode tzv. puzajući postupci bankrota, prvo postupnim ograničenjima, a potom i trajnom suspenzijom ekonomskog suvereniteta.

Prema međunarodnom pravu, jednako kao i prema važećem hrvatskom Ovršnom zakonu, ”cjelokupna imovina dužnika koji ne može plaćati obveze u rokovima njihova dospijeća pripada vjerovnicima”. Dužnik, dakle, nema imovine

Bilo bi ”pregrubo” i državama silom nametnuti krizni menadžment radi preustroja i ponovnog osposobljavanja za plaćanja svih obveza u rokovima njihova dospijeća.

Države u postupku bankrota se zato najlakše može prepoznati po tome što se o njihovoj ekonomskoj politici, ukoliko je uopće imaju, zapravo odlučuje izvan tih država, primjerice u MMF-u, Svjetskoj banci, Komisiji EU ili na kolegijima direktora vodećih međunarodnih kreditora, a ne na sjednicama marionetskih vlada.

Republika Hrvatska se (sama?) odrekla dijela ekonomskog nacionalnog suvereniteta. Znatnim dijelom je svoj ekonomski nacionalni suverenitet prenijela na međunarodne asocijacije u koje se učlanila.

Pitanje je, međutim, bi li na referendumu bilo izglasano, primjerice, pristupanje Hrvatske NATO paktu, osobito da nije bilo (i vojnih) pritisaka iz inozemstva.

Europska unija, primjerice, ima svoja pravila vođenja javnih financija. Određena pravila koja je Hrvatska obvezna ispunjavati imaju i Svjetska banka, MMF, a sve su izraženiji i uvjeti vodećih međunarodnih vjerovnika u vođenju ekonomske politike u jako prezaduženoj Hrvatskoj.

Postavljanjem pravila iz inozemstva praktično je u potpunosti suspendiran nacionalni ekonomski suverenitet ili, razumljivije rečeno, o malo toga se u hrvatskoj ekonomiji može samostalno odlučivati.

A posljedice ”puzajućeg postupka” bankrota su da je Hrvatska kao dotad srednje razvijena industrijska zemlja u protekom razdoblju potpuno deindustrijalizirana.

Prihodi od gospodarenja prirodnim bogatstvima su iz državnog proračuna Hrvatske preusmjereni u dividende (globalnih) korporacija.

Smanjena je porezna baza, stanovništvo je osiromašeno i prekomjerno zaduženo.

Stanovništvo Republike Hrvatske se smanjuje.

Prema analizi prof. Ive Družića, objavljenoj na predavanju u HAZU, 1980. godine BDP je bio 26,8 milijardi USD prema 27,5 milijardi USD 2013. godine (od 2009. do 2012. godine je BDP pao navodno za samo 13 posto).

Na državama se provode tzv. puzajući postupci bankrota, prvo postupnim ograničenjima, a potom i trajnom suspenzijom ekonomskog suvereniteta. Bilo bi ”pregrubo” i državama nametnuti krizni menadžment radi preustroja i ponovnog osposobljavanja za plaćanja svih obveza u rokovima njihova dospijeća

”Od 1980. do 2013. godine sve se promijenilo, i država i gospodarski sustav, jedino se održala stagnacija”, naglasio je prof. Družić.

Prema Družiću, stagniranje nije posljedica stihije, nego primjene pogrešnih ekonomskih reformi koje ni jednom zapravo i nisu bile potpuno provedene.

Hrvatska stvarno više nema vlade koje upravljaju nacionalnom ekonomijom, nego vlade koje provode promašene inozemne tzv. reforme, primjerice, prema tzv. Čileanskom modelu Svjetske banke.

Pokazalo se, međutim, da je tzv. tranzicijska recesija kao posljedica promašaja modela tržišnih reformi MMF-a i Svjetske banke potrajala i više od 10 godina u dijelu europskih postsocijalističkih tranzicijskih zemalja.

I dok su u većini europskih postsocijalističkih tranzicijskih zemalja postupno ograničavali primjene ”tržišnih reformi” po diktatima iz inozemstva, u Hrvatskoj su vlasti javnost obmanjivale da se provode reforme MMF-a i Svjetske banke, a u biti se provodila pretvorba društvenih poduzeća (čitati: koruptivni program rasprodaje imovine društvenih poduzeća i otpuštanja radnika u programiranim stečajevima).

Na poziv kolege Pilsela, urednika Autografa, sudjelovao sam na dva skupa i govorio o bankrotu Republike Hrvatske.

Čini mi se da sam govorio uzalud.

Kao novinar objavljujem tekstove strukturirane tako da objavim povod temi, zatim iznesem tezu (autorski stav) i nakon toga argumente.

Posljedice ”puzajućeg postupka” bankrota su da je Hrvatska deindustrijalizirana, prihodi od gospodarenja prirodnim bogatstvima su iz državnog proračuna preusmjereni u dividende (globalnih) korporacija, smanjena je porezna baza, stanovništvo se smanjuje…

Tako sam pokušao govoriti o bankrotu Republike Hrvatske i na skupovima na koje me pozvao kolega Pilsel.

Iznenadilo me da je znatan dio ljudi shvatio o čemu govorim, ali se jednostavno odbijao suočiti s iznesenim činjenicama o bankrotu Hrvatske.

Shvaćam, ni meni se ne sviđa da živim u zemlji koja je bankrotirala, ali kao slobodni profesionalni novinar moram o bankrotu informirati javnost, pa i ponavljanjem teško prihvatljive teme.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora