Nada, biskupe Košiću, a ne nacionalistička isključivost!

U povodu propovijedi sisačkog biskupa Vlade Košića na svetkovini Velike Gospe, kada se odrekao Hitlera i Mussolinija, Franca i Tita, ali ne i Ante Pavelića, ta monsinjor je zagovornik ustaškog pozdrava ”Za dom – spremni”, imam potrebu progovoriti o sadašnjem trenutku Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Naime, Vlado Košić, ali i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić (te drugi), opterećen je fundamentalizmom i nacionalizmom, željom da bude moćan i toliko je antireformistički nastrojen da je to postalo zaista nepodnošljivo i razlogom da sve više mladih ljudi i onih koji su školovani zaziru od Crkve, od sakramentalnog života i od religioznosti uopće.

Neki naši svećenici u latentnom su otporu prema Papinim stavovima kratko bi glasio sažetak ove kolumne.

Vlado Košić, ali i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić (te drugi), opterećen je fundamentalizmom i nacionalizmom, željom da bude moćan i toliko je antireformistički nastrojen da je to postalo zaista nepodnošljivo i razlogom da sve više mladih ljudi i onih koji su školovani zaziru od Crkve, od sakramentalnog života i od religioznosti uopće

Najprije treba konstatirati da je Crkva, ona univerzalna, ”polarizirana” te da dio hrvatskog episkopata spada u onu grupaciju koja ne podržava papu Franju, što bi mogao biti razlogom da se me optuži da generaliziram (ili da, koristeći jezik glavnog urednika Glasa Koncila, ”klevećem” ovdašnju Crkvu), iako bi ti koji bi me optužili teško mogli dokazati da ne govorim istinu.

Indirektno govorim onima koji su protiv Pape kao o onima koji su u svjetonazorskome ili religioznome smislu ”fosilizirani” jer nisu pročišćeni ili obnovljeni potrebnim procesom sekularizacije, čime se još jednom suprotstavljam svima onima biskupima i teolozima koji se pjene na sam pojam sekularizacije, jer su teološki nepismeni, pa ne znaju da se Hrvatskoj i ovoj regiji srećom dogodio jedan (nažalost pokojni) sociolog religije Željko Mardešić koji je za mene, uz legendarnog fra Tomislava Janka Šagi-Bunića i upravo pokojnog fra Bonaventuru Dudu, najvažniji hrvatski katolički intelektualac druge polovice 20. stoljeća.

Budući da papa Franjo dolazi iz crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, moguće je da poruka Katoličke crkve o tome da se trebamo okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena upravo onoliko koliko je ponašanje hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno.

Licemjerne kolege i širu javnost podsjećam da mjera ne smije biti tradicija nego Isus te da je pravo pitanje poimanje vjere: Je li Crkva radi same sebe ili je tu za čovjeka?

Izražavati treba žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i što dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama.

Tu se onda spominje i opozicija Papi. U Hrvatskoj će se mnogi crkveni ljudi zaklinjati u Papu i citirati ga do iznemoglosti, a neće baš uvijek slijediti njegov primjer ili podržati njegove stavove. Postoje neki svećenici koji imaju latentni otpor prema tim stavovima.

Želim se dotaknuti i teme kojom se bavim više od dva desetljeća, otkako ispisujem ovu kolumnu, a to je rigidni katolički nacionalizam među Hrvatima. Ta pretjerana briga za naciju je deplasirana (…); čini se da su te ideološke matrice ustvari neka vrsta supstitucije za nemuštost u vlastitom poslanju. Trebale bi nas smetati i riječi ”mržnje” koje izlaze iz usta nekih biskupa i svećenika na račun politike i političara.

Citiram kolegu Inoslava Beškera: ” Psihičko je nasilje i nametanje samo jednog tipa vrijednosti, npr. ono gdje čak i biskup može one koji nisu prionuli uz ideologiju nacionalne supremacije ne samo nazivati Judama, nego im sugerirati štrik (da se objese ili da ih objese, linčuju, što li već preferira njegova uzvišenost).

Indikativno je da se među inkarnacijama Đavla koje navodi ne nalaze šampioni nacionalnog suprematizma poput Pavelića ili Miloševića, što evidentno prokazuje poganski aspekt njegova ‘kršćanstva’.”

Budući da papa Franjo dolazi iz crkve (kao i ovaj novinar) koja je obnovljena i pročišćena sekularizacijom, moguće je da poruka Katoličke crkve o tome da se trebamo okrenuti siromašnima i snažno prihvatiti preferencijalnu opciju za rubne u društvu bude toliko jasna i nepatvorena upravo onoliko koliko je ponašanje hrvatskog klera konfuzno, čak odbojno i licemjerno

Konačno, kako je govorio fra Tomislav Janko Šagi-Bunić i kako tumači Drugi vatikanski koncil, ”katolištvo je nadnacionalno” i ”ono se ne smije zatvarati u isključivo nacionalne okvire”.

Svi smo mi koji pišemo za Autograf otprilike disidenti, na crnim smo listama, osobito Glasa Koncila i Informativne katoličke agencije, i naš se glas ne smatra poželjnim. Mi smo heretici, otpadnici, krivovjernici i izdajnici tzv. ”Crkve u Hrvata”, antikoncilske tvorevine koja je osuđena na propast jer je protuevanđeoska i necivilizacijska.

Pita me jedan kolega hoće li Glas Koncila ili IKA napasti naše autore? Ne vjerujem. Tako bi priznali da opozicija postoji, a njihova je strategija – šutnja, naime, prešućivati sve ono što nije po okusu glavnog urednika katoličkog tjednika ili ravnatelja IKA-e Enca Rodinisa (s kim sam dijelio klupe na riječkoj bogosloviji), kojeg zanima samo jedno – ne uprskati stvar kako si ne bi umanjio šanse da postane biskupom.

Mi smo navjestitelji onoga što je neminovno.

Teologija mora biti autentična, a ne oportunistička ili konformistička. Dakle, ona mora biti spekulacija o vjeri koja traži i lojalno priopćava kršćansku istinu.

Teologija mora biti slobodna, a ne autoritativna. To mora biti aktivnost koja neće biti ometana administrativnim mjerama ili sankcijama onih koji vladaju crkvama, jer joj je cilj priopćiti ono u što je uvjerena.

Teologija mora biti kritična, a ne tradicionalistička, jer to mora biti znanost koja, budući da poštuje metodologiju, trpi svako kritično provjeravanje postulata, metoda i rezultata.

Teologija mora biti ekumenska, a ne sektaška ili usko konfesionalna, jer u drugoj teologiji mora vidjeti sugovornika, a ne neprijatelja, kako ad intra, unutar kršćanstva, tako i ad extra, u susretu s drugim religijama.

Iz Manifesta Kršćanskog akademskog kruga (nažalost, zamrlog) izdvajam neke zadaće koje mi se čine da proizlaze iz nove zrelosti koju promičemo na Autografu:

Izražavati treba žaljenje što su neki crkveni ljudi poželjeli biti ”sive eminencije” i da dio Crkve ne krije potrebu da bude politički i ekonomski moćna, dapače, da su neke crkvene strukture ostale grešne zbog suradnje s nečasnim režimima i vođama

• sudjelovati u izgradnji i širenju svijesti o vrijednosti ljudske osobe i

ljudskih zajednica te u to ulagati sebe i u tome poticati i pomagati druge;

• jačati prisutnost, zauzetost, suradnju i povezivanje takvih pozitivnih snaga u hrvatskom društvu te ulaziti u rizik javne riječi i dijaloga o bitnim pitanjima;

• surađivati sa segmentima civilnog društva koja jednako ili slično teže temeljnim;

• baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine;

• raditi na poštovanju supsidijarnosti i proporcionalnosti u društvu, državi i crkvenim zajednicama te na porastu duha solidarnosti, napose s najpotrebitijima i najzapostavljenijima;

• pomoći da Crkva bude manje zaokupljena obranom vlastitoga položaja i autoriteta, a predanija služenju konkretnom čovjeku i cijelom čovječanstvu.

Izlaz je u traženju nove zrelosti. Jedan od najvažnijih izazova danas u Hrvatskoj je zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva.

Ta se zrelost mora izraziti u vraćanju pravde i u odgovornom ponašanju. U kritici. Kritička zadaća Crkve u odnosu na društvo odražava se i na samu Crkvu: teži za promicanjem nove svijesti unutar Crkve i za utvrđivanjem preobrazbe odnosa Crkve i modernog društva.

Baviti se ljudskim vrijednostima kao što su poštovanje i zaštita života i obitelji, majčinstva i očinstva, žene, djeteta, osnovnih ljudskih prava, građanske zauzetosti, pravedno plaćenog rada te prirodne i kulturne baštine

Zbog toga se ne smije ravnodušno prihvatiti mrziteljski i nekoncilski govor ljudi poput Vlade Košića.

Zašto? Jer Krist je brat oko kojeg se okuplja narod, koji preuzima brigu za svoj narod, za sve nas, po cijenu vlastitog života. U njemu smo mi jedno: samo jedan narod; ujedinjeni s njim, dijelimo njegov put, istu sudbinu. Jedino u njemu, u njemu kao središtu, imamo identitet kao narod.

Dragi/e čitatelji/ce: Krist je i središte povijesti čovječanstva i središte povijesti svakoga čovjeka. Njemu možemo povjeriti radosti i nade, žalosti i tjeskobe svoga života. Kad je Isus u središtu, i najmračniji trenuci našega života bivaju obasjani svjetlom i on nam daje nadu.

Nada, gospodine Košiću, a ne mržnja i nacionalistička isključivost!

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora