Što s budalašenjem Glasa Koncila o nesekularnoj državi?

“Hrvatska nije ‘sekularna’ država” naslov je redovitoga komentara urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića (broj GK od 23. 8. koji se jučer čitao nakon misa u rijetkim domovima gdje se još ta sramotna tiskovina konzumira). Urednik katoličkog tjednika nadbiskupa Josipa Bozanića ističe da ne postoji ustavna definicija koja bi Republiku Hrvatsku definirala kao “sekularnu”, te zaključuje: “Izdizanje sekularizma iznad religija, na državnu ideologiju, bilo bi brisanje državne neutralnosti i stvaranje države u kojoj su sekularisti građani prvoga, a pripadnici religija građani drugoga reda. Vrijeme je da se političari i mediji oslobode nametanja vjernicima, koji su velika većina u hrvatskom društvu, svakoga sekularizma, a osobito onoga koji ima svoje korijene u komunističkoj ideologiji.”

Miklenić reagira na riječi pojedinih bivših nositelja vlasti u Hrvatskoj (poput Ive Josipovića i Ivice Maštruka) koji su, potaknuti porukama nekih (nad)biskupa na slavljima Velike Gospe, implicitno ili eksplicitno povlačili pitanje sekularnosti hrvatske države.

Prvo što treba konstatirati je da Miklenić temelji svoj komentar (i naslov istoga) na točnoj tvrdnji: Često ćemo čuti iz usta i pera političara, neupućenih novinara i aktivista organizacija civilnog društva kako je Hrvatska sekularna ”jer to piše u Ustavu”. Ne, ne piše! Miklenić je tu u pravu.

Prvo što treba konstatirati je da Miklenić temelji svoj komentar (i naslov istoga) na točnoj tvrdnji: Često ćemo čuti iz usta i pera političara, neupućenih novinara i aktivista organizacija civilnog društva kako je Hrvatska sekularna ”jer to piše u Ustavu”. Ne, ne piše! Miklenić je tu u pravu

Ono što Ustav poštuje su određene stavke načela sekularnosti (npr. čl. 40. i čl. 41.), ali termin ”sekularna” u njemu ne postoji onako kako postoji u ustavima drugih država. Ako želimo pokazati takav primjer, nećemo pogriješiti navedemo li odredbu iz francuskog ustava.

Odvojenost crkve i države eksplicitno je naglašeno u prvom članku tog ustava: ”La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale”. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, to što bi začepilo usta Mikleniću je eksplicitno izbačeno: ”Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država”.

Sekularnost nije pravilo, iako bi to postalo kada bi se točnom, opsežnom definicijom unijelo u kakav zakon ili čak Ustav; ona je princip, standard suvremenog društva koji se očituje u jako mnogo stvari, a to u RH jednostavno nije slučaj, bez obzira na ono što u Ustavu piše ili ne.

Nešto drugo je tu u pitanju, a to je intencija Ivana Miklenića: on ne nasrće samo na Ivu Josipovića ili bivšeg veleposlanika Ivicu Maštruka, koji su izrazili negodovanje katoličkim talibanizmom na javnoj televiziji. On nasrće i na papu Franju i na one hrvatske katolike, žive i mrtve (poput dubrovačkog biskupa Matu Uzinića ili sociologa religije Željka Mardešića), koji se pozitivno, kao i Papa, izražavaju o principu sekularnosti.

Zašto? Zato jer Mikleniću nedostaje politička i ina, da i ne govorim o teološkoj kulturi; jer je neprosvijećena, slabo informirana osoba, zapravo diletant na razini komunističkih propagandista iz ranih pedesetih ili, točnije, onih koji su ratovali s Crkvom u doba jugoslavenskog staljinizma.

Siroti Miklenić misli da sekularizam implicira napad na religiju kao pojavu irelevantnu za čovjekov život. Ergo, Miklenić (i njemu slični) svršavaju kad HTV-ov program biva izjednačen s programom marijanskih radiostanica, jer im to daje osjećaj moći, a ti luzeri se pale na to.

Miklenićev članak treba shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se, kako je upozorila naša kolumnistica Jadranka Brnčić, ”infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu”.

Takvi uzurpatori (Vice Batarelo, Stjepo Bartulica, Željka Markić i njeno društvo, a to vam je, otprilike, razina Zrinke K.) nemaju, kao ni Miklenić, ni želju, a ni sposobnost da ponovo promišljaju odnos religije i sekularnoga svijeta, ”dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve” (J. Brnčić).

Siroti Miklenić misli da sekularizam implicira napad na religiju kao pojavu irelevantnu za čovjekov život. Ergo, Miklenić (i njemu slični) svršavaju kad HTV-ov program biva izjednačen s programom marijanskih radiostanica, jer im to daje osjećaj moći, a ti luzeri se pale na to

Papinim pozivima na promjene ponajmanje su se voljni odazvati biskupi i svećenici iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma. Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se toliko sada opiru?

Živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad radikalnog obračuna s vjernicima (u Jugoslaviji preuveličanog, osim u prvim godinama nakon rata), no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, konstatira Jadranka Brnčić, ”uvela je svojevrstan neofeudalan koncept kao mogući siguran okvir u strahu, proizvedenu gubitkom ‘neprijatelja’, od mogućega raspada”.

Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti. U Hrvatskoj je HDZ to omogučio Katoličkoj crkvi, ali Miklenić kao da još živi pod Tuđmanom i u devedesetima.

Mi, pak (papa Franjo, biskup Mate Uzinić, Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, moja malenkost i drugi na ovome portalu), pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaramo prije svega odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo, kako voli naglašavati naš prijatelj Zoran Pusić, od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada religiji) je skup društvenih promjena koje jednu naciju vode ka usvajanju sekularne kulture. Pojam ”sekularna kultura” shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima.

Drugim riječima, sekularizmom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja. Sekularizam je, dakle, princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika (Wikipedija).

U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine papa Franjo je rekao kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”. Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božji ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebalo imati slobodu prakticirati svoju vjeru…”. Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”.

Papa je, dakle, jasno rekao da države trebaju biti sekularne! Države s državnom religijom, teokratske, znamo, loše završavaju. I ugrožavaju građanske slobode, uključujući i slobodu samih vjernika: ničiju savjest ne mogu i ne smiju određivati zakoni juridičkoga reda.

Miklenićev članak treba shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se, kako je upozorila naša kolumnistica Jadranka Brnčić, ”infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu”

To shvaćaju i neki hrvatski biskupi (koji su očito čitali pokojnog Željka Mardešića, na primjer ”Lica i maske svetoga”).

Citirat ću dio predavanja dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića, koji je na poziv zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija Durića sudjelovao u petak, 6. veljače 2015., na otvorenju simpozija “Teologija u javnoj sferi”, organiziran u sklopu proslave eparhijske slave sv. Ignacija Bogonosca u Trebinju.

Govoreći o temi odnosa Crkve i političke zajednice, biskup je pošao od činjenice da živimo sve više u sekulariziranom svijetu te objasnio prednosti takvog svijeta: “Sekularizaciju mi u Crkvi ponekad doživljavamo kao nešto što nam izbija temelje pod nogama, ali taj pogled je poprilično pogrešan. Sekularizacija nije nešto loše, ona je po sebi dobra. Zapravo Isus Krist je uveo sekularizaciju onom rečenicom: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Želimo li na pravi način odgovoriti na izazove sekularizacije, trebamo je gledati pozitivno.

Ona s jedne strane pomaže civilnom društvu da se oslobodi nametanja nekih ideja od strane Crkve, dakle oslobađa civilno društvo od Crkve i njezinog utjecaja, koji je u pojedinim vremenima povijesti bio pogrešan. Sekularizacija, polazeći od iskustva koje smo svi imali, istovremeno pomaže Crkvi da se oslobodi pritiska civilnog društva, politike koji su puno puta u našoj povijesti imali negativan utjecaj na nas.”

Biskup se prisjetio i nedavne prošlosti i ustvrdio: “U tim vremenima je puno viši utjecaj imala politika na Crkvu nego li je Crkva uspijevala imati na politiku. I zapravo smo puno puta, uslijed tih međusobnih odnosa, bili iskorišteni i to u vrlo negativnom kontekstu.”

Promišljajući o odnosima politike i Crkve, društva i Crkve, biskup je kazao da se taj odnos mora pomalo mijenjati, da se mora postavljati na drugačiji način i da svi moraju poštivati kompetencije onih drugih.

“To znači da se Crkva ne smije aktivno baviti politikom, da ne smije sebe i svoje poslanje vezivati uz ovu ili onu političku opciju, ali ne znači da se Crkva mora odreći bilo kakvog utjecaja na život političke zajednice, nego znači da taj utjecaj treba činiti na drugačiji način.”

Crkva u sekulariziranom društvu može djelovati u više sfera kazao je biskup, istodobno primijetivši da se u borbi protiv moralnog relativizma ne treba prikačiti za jednu političku opciju.

Miklenić ne razumije da se Crkva (ljudi u njoj, svi) ne može više ponašati kako se ponašala prije, a ne može pak ni propustiti priliku da utječe na društvo. Ali njen utjecaj ide tim putem da odgaja ljude da uđu u različite sfere političkog života i da iznutra, kroz autentično življenje svoga ”biti kršćanin” mijenjaju te sfere.

Mi, pak (papa Franjo, biskup Mate Uzinić, Jadranka Brnčić, Peter Kuzmič, moja malenkost i drugi na ovome portalu), pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaramo prije svega odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. To je nešto sasvim drugo, kako voli naglašavati naš prijatelj Zoran Pusić, od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život

Zašto smo mi koji pišemo za Autograf ili drugdje relevantni? Jer, kao što je slučaj i sa Crkvom, trebamo biti i savjest društva u kojem živimo. ”Ne možemo se odreći svoje proročke uloge. Da bismo je mogli na pravi način vršiti, potrebno je da mi budemo distancirani, da se ne damo kupiti, da ne damo da nas netko upotrijebi za svoje interese, nego da se izdignemo iznad tih interesa, nego da budemo uvijek oni koji će dizati svoj glas kad je u pitanju nepravda i poticati i hvaliti ono što je dobro u pojedinom društvu”, kazao je Mate Uzinić.

Na kraju je biskup Uzinić poručio: “Ono što moramo napraviti mi svećenici, mi biskupi, mi hijerarhijska Crkva jest da se doista odvojimo od aktivnog političkog djelovanja u svakodnevnom životu, da se izdignemo iznad kako bismo kao odgojitelji, kao proroci mogli na pravi način formirati naše ljude i omogućiti im da oni mogu doprinijeti kvalitetnijem i boljem stanju društva i vremenu u kojem živimo.”

Za kraj, Miklenićeva tzv. ”Crkva u Hrvata” (ili još gore, ”Stepinčeva crkva”) koja ”sekularizam” smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere, sama proizvodi sekularizam najgore vrste. Fra Ivan Šarčević podsjeća da je nacionalizam paranoja, kako bi kazao Danilo Kiš, ”utočište hulja”, prostor lijenoga duha, teška duhovna bolest, jer duh je univerzalan. Kapitalizam je kao psihoza, strašno duhovno oboljenje, jer duh je aktivno opušten, a ne psihotično usmjeren na brigu samo za sebe. Duh je nesebičan, socijalno osjetljiv, velikodušan.

Već početkom devedesetih godina stvorena je atmosfera u kojoj je u političkim strukturama (jer su ”komunjare” prešle mahom u HDZ, pa su od religije radile novu ideologiju) općenito prihvaćen stav da je Hrvatska prvenstveno katolička država. Rezultat takvog stava, ponašanja hrvatskog vodstva, ali i većine najznačajnijih političkih stranaka, su Vatikanski ugovori kakve imamo danas.

Bez obzira na Ustav jasno je da je svjetovni karakter države ovdje izgubljen. Problem je, jasno, i u hijerarhijskoj strukturi Crkve koja promovira politički katolicizam koji ima za cilj ponovno sakraliziranje politike. Kako to, pitat ćete se, kada je sve već poškropljeno?

Nije sve, u tome je problem: Miklenić bi želio biti mjera svemiru.

Precizirajmo: država bi trebala biti, kako se to kaže u Francuskoj, laička, a društvo sekularno. Kad se kaže da je društvo sekularno, u njemu legitimno opstaju različiti svjetonazori, a onda i različite crkve i religijske zajednice. Kad se govori o laicizmu države, ona ne može imati prerogative, odnosno ne može u svom imenu imati – ni stvarno ni indirektno – bilo kakvu svjetonazorsku poziciju. Ona ne može biti katolička.

Zagovor svjetovnosti pojedine države i društva podrazumijeva da je društvo sekularno, a to znači pluralnost i slobodu religijskih zajednica, a laicizam znači da država ne preferira ni jednu vjersku zajednicu, ali time nije protiv religije.

Zašto smo mi koji pišemo za Autograf ili drugdje relevantni? Jer, kao što je slučaj i sa Crkvom, trebamo biti i savjest društva u kojem živimo. ”Ne možemo se odreći svoje proročke uloge. Da bismo je mogli na pravi način vršiti, potrebno je da mi budemo distancirani, da se ne damo kupiti, da ne damo da nas netko upotrijebi za svoje interese, nego da se izdignemo iznad tih interesa, nego da budemo uvijek oni koji će dizati svoj glas kad je u pitanju nepravda i poticati i hvaliti ono što je dobro u pojedinom društvu”, kazao je Mate Uzinić

Koliko god ovo izgledalo jasno, nije i važno je ne napustiti pozicije dijaloga, jer o ovome valja itekako raspravljati, osobito unutar političkih stranaka.

Crkva uvijek ima moralnu moć, ali naš problem je pitanje političke moći koju ona priželjkuje. Kad se govori o procesu sekularizacije, to je jedna vrsta plodne kritičke suradnje između politike i Crkve. Unutar društva to je pravedan odnos prema religijama i crkvenim zajednicama, ali i oduzimanje političke moći Crkvi i drugim vjerskim zajednicama.

Hrvatsku je Miklenić opet i ovoga tjedna proglasio katoličkom državom. Ta naša oblanda katoličke zemlje teško da se može skinuti. Ja mislim da mi trebamo – barem mi koji nešto o Crkvi i znamo – ići drugim putem.

Trebamo ići putem prave vjere.

Nama valja pravno do kraja regulirati stvari, jer svetinje ne mogu biti amblem i glavna oznaka nacionalnog identiteta. I tu su Josipović i Maštruko u pravu, a Miklenić i Batarelo u krivu: ne može sve univerzalno stati u partikularno. Možda popovi žele krojiti zakone i pravila, ali mi im to ne smijemo dopustiti.

    •  HDZ i Crkva, partneri u otimačini Lakišića harema u Mostaru
    •  Neka s mons. Vukšićem ne završi povijest Kotorske biskupije
    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?

> Svi tekstovi ovog autora