Odlazak Vanište: Ispuniti prazninu ili sve isprazniti

Ovih dana napustio nas je Josip Vaništa. Na bjelini, u tišini, skromno, u uskom obiteljskom i prijateljskom krugu, baš onako kako je i živio: bez fanfara i bez kićenih govora.  

Premda je reduciranje bilo omiljena umjetnička, pa i životna metoda tog čovjeka, najmanje što mu možemo sada poželjeti bilo bi reduciranje interpretacije tog kompleksnog likovnog i književnog opusa na figuru umjetnika koji je isključivo tematizirao prazninu, apsurd, odustajanje, ništavilo.

Dakle, interpretirati ga ekskluzivno u ključu ”jednog od posljednjih europskih predstavnika neovangarde i rodonačelnika konceptualne umjetnosti” ne samo da je nepravedno, nego je i uskogrudno i povijesno netočno.

Premda je reduciranje bilo omiljena umjetnička, pa i životna metoda Josipa Vanište, najmanje što mu možemo sada poželjeti bilo bi reduciranje interpretacije tog kompleksnog likovnog i književnog opusa na figuru umjetnika koji je isključivo tematizirao prazninu, apsurd, odustajanje, ništavilo 

Josip Vaništa (1924.-2018.) nedvojbeno je jedan od najautentičnijih predstavnika europske neoavangardne umjetnosti šezdesetih godina. Smatran je ”duhovnim ocem” neformalne umjetničke grupe Gorgona (1959.-1966.), koju su još činili slikari Julije Knifer, Đuro Seder i Marijan Jevšovar, kipar Ivan Kožarić, arhitekt Miljenko Horvat te povjesničari umjetnosti i kritičari Dimitrije Bašičević Mangelos, Radoslav Putar i Matko Meštrović.

Ti su umjetnici i intelektualci stvarali, točnije, družili su se u duhovnoj atmosferi koja je po mnogo čemu bila slična onoj u kojoj su djelovali i neki drugi europski umjetnici ”u nastajanju”, poput Yvesa Kleina, Piera Manzonija, Lucia Fontane i grupa Azimuth i Die Zero.

Gorgonaši su težili redukciji materijalnog statusa umjetničkog djela kao predmeta žudnje i kao muzejskog artefakta posvećujući se nematerijalnim oblicima ”ponašanja”, poput šetnji, razgovora, razmjena pisama…

Pojedini hrvatski kritičari i umjetnici ne mogu Vaništi oprostiti povremene izlete i povratke – da se malo našalim – iz ništavila u bitak. Po svoj prilici naša sredina, poznata po svojoj rigidnosti i sklonosti jednoumlju, vjerojatno ni samom Marcelu Duchampu ne bi oprostila njegove ”stramputice”!

Nimalo neobično, zbog te ”privatnosti”, zatvorenosti spram institucija i nezainteresiranosti za recepciju široke publike Gorgona nije bila (pre)poznata u svom vremenu, pa je za neke umjetničke i ”interesne lobije” to bio jedan od važnih argumenata pomoću kojeg su negirali njezino osvješteno postojanje u šezdesetima.

Oni tvrde kako je Gorgona zapravo  ”naknadna interptretacija” samih protagonista, prije svega Vanište, dakle, proizvoljna i labava konstrukcija, nadogradnja u kojoj su djela pojedinih gorgonaša nastala kasnijih godina, antedatirana, ”unaprijeđena” u šezdesete.

S nestrpljenjem stoga mnogi čekaju izlazak nove monografije Gorgona iz pera jednog od najboljih poznavatelja te skupine, povjesničara umjetnosti i kritičara Ješe Denegrija, koja bi mogla podastrijeti nove dokaze u prilog autentičnosti gorgonskog postojanja.

S druge strane, odavno je priznata činjenica da se kasnih sedamdesetih, nakon velike retrospektive Gorgone u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, 1977. godine autorice Nene Dimitrijević, Gorgonin golemi utjecaj osjetio u djelovanju pripadnika tzv. Nove umjetničke prakse. Od tog vremena Gorgona poprima razmjere mita, a s njom raste i kultni status Josipa Vanište kao ”prvog među jednakima”.

Pojedini hrvatski kritičari i umjetnici, ipak, ne mogu Vaništi oprostiti povremene izlete i povratke – da se malo našalim – iz ništavila u bitak.  Po svoj prilici, naša sredina, poznata po svojoj rigidnosti i sklonosti jednoumlju, vjerojatno ni samom Marcelu Duchampu ne bi oprostila njegove ”stramputice”!

Nebitno je pritom koje atribute koriste da bi opisali Vaništin ciklički povratak štafelajnom slikarstvu – kao (malo)građansko slikarstvo ili kao veliko majstorstvo moderne tradicije – ali je bitno da ono ne bude preskočeno, sakriveno ili izbrisano u namjeri da se stvori ”oštrija slika” njegova mjesta i značenja u hrvatskoj i europskoj umjetnosti.

Bitno je također da se raskrinkaju i argumenti kolekcionara i art-dealera koji tvrde da se Vaništi ”ruši cijena” na svjetskom tržištu umjetnina predstavljanjem njegova štafelajnog slikarstva kao relevantne činjenice u muzejskim institucijama, jer time potvrđuju da im je važnija promjenjiva tržišna varijabla od ”istine slikarstva”.

Poznato je da su opusi mnogih umjetnika – s gledišta povijesti umjetnosti, umjetničke kritike i ukusa – oscilirali. Zapravo, nisu se uvijek uklapali u dominantni narativ povijesti umjetnosti prema kojem je jedino neprestani progres u radikaliziranju sredstava i stavova siguran put za stizanje na vrh umjetničkog Panteona.

A Vaništin put nikada nije bio pravocrtan, mada je stigao u Panteon – Muzej moderne umjetnosti u New Yorku. Na jednom kraju stvorio je Sliku/Opis, 1964., sliku materijaliziranu tek njenim opisom, dosegavši nultu točku slikarstva, ostvarivši najradikalniju poziciju hrvatskog slikarstva 20. stoljeća.

Kod Vanište nema bitne razlike između portreta, pejzaža, mrtve prirode, Golgote, lonca i zelja, suhog kruha, praznog dućanskog izloga… svi oni dobivaju snažnu auru melankolije

U razdoblju od 1965.-1967. prekinuo je svaku umjetničku aktivnost.

A kada se vraća slici, prisutno je isto ono restriktivno doziranje, izostavljanje nebitnog, kakvo je primjerice bilo u Srebrnoj liniji (1964.), tom kirurški preciznom autoportretu, čežnji za beskonačnim i savršenim.

Kod Vanište nema bitne razlike između portreta, pejzaža, mrtve prirode, Golgote, lonca i zelja, suhog kruha, praznog dućanskog izloga… svi oni dobivaju snažnu auru melankolije.

Gotovo u svim razdobljima djelovanja, u kojima se pretežno koristio tradicionalnim slikarskim vrstama, postupcima i temama – na neki način ispunjavajući prazninu – učinio je za mnoge nedopustiv korak unatrag.

Citiravši dugogodišnjeg prijatelja Stanka Lasića, Vaništa je kazao da je ”sagorio u nemogućnosti”. Žalio je pred kraj života što nije bio još radikalniji u umjetnosti, što sebi nije dopustio ”umjetničko ludilo”.

Usudila bih se kazati da je Vaništin život bio razapet između dviju krajnosti: između potrebe da dosegne, pa time i ”ispuni” prazninu značenjem, i s druge strane, da sve isprazni. Njegova je zadnja želja bila da izloži prazan prostor, praznu galeriju ili barem prostor bez slika

Usudila bih se kazati da je Vaništin život bio razapet između dviju krajnosti: između potrebe da dosegne, pa time i ”ispuni” prazninu značenjem, i s druge strane, da sve isprazni. Njegova jeposljednja želja bila da izloži prazan prostor, praznu galeriju ili barem prostor bez slika. Samo s tekstualnim radovima.

Vaništa je bio ikonoklast i skeptik koji je duboko sumnjao u smisao života (”Živimo da bismo umrli” – često je znao citirati filozofa Émilea Ciorana). Praznina i besmisao u brojnim se njegovima crtežima, slikama, tekstovima i projektima mogu opipati gotovo kao tvarne činjenice: Večernje očajanje, 1954.; Studija za Golgotu, 1950.; Bolnica St.Remy, Van Goghov krevet, 1957.; Beskonačni štap – U čast Manetu, 1961.; Antičasopis Gorgona br 1, 1961.; Odra, Rozsin grob, 1994.; Prazan tanjur, 2013.

Kao i neki drugi umjetnici sredinom 20. stoljeća koji su se napajali na egzistencijalističkoj filozofiji, Vaništa je otkrio prazninu kao antiprostor. Ispunivši je melankolijom, tvrde jedni, rehabilitirao je taj davno prognani sentiment iz umjetnosti našega doba. Drugi, naprotiv, kažu da je zanijekao i samu tvrdnju u svijet bez Boga.

    •  Tonko Maroević, desetobojac hrvatske kulture
    •  Borivoj Dovniković Bordo: ''Mogu biti protivnik samo fašizmu''
    •  Zlatko Bourek: Kipar koji se zaljubio u pokret
    •  Trnjanski kresovi, antifašizam kojim se ne trguje
    •  Između umjetnosti i salate
    •  Uloga slobodnih radikala u svjetskoj kontrarevoluciji
    •  Razum i osjećaji – i kako ih uvrijediti
    •  Dijamanti, rđa i djetelina
    •  Neraspoređeni
    •  Abortirana budućnost

> Svi tekstovi ovog autora