Građanska i plemenska Hrvatska

Hrvatska sadašnjost odvija se u bolnom rascjepu između građanskog društva i plemenske svijesti. Takva sadašnjost nije mjerljiva kategorijom vremena, ona se izražava u kultnim radnjama štovanja poraza. Sve što se može dogoditi u rascjepu, nije događaj, nego poraz događajnosti.

Građanska Hrvatska ide u smjeru stvaranja društva zakona, ravnopravnosti, jednakosti i različitosti. Plemenska Hrvatska ide u smjeru jednakosti naših, ravnopravnosti naših, prepravljanja zakona u korist zaštite korisne prakse naših i, konačno, stalne spremnosti na obranu od prijeteće različitosti drugih koji nisu naši.

Sasvim je razumljivo da plemenska Hrvatska njeguje kult poraza u formi ljubavi za narod-pleme. Pleme se unutar sebe voli, ono se štiti snagom pripadnosti kultu poraza, pleme odumire u poraženoj ljubavi koja poprima oblik svetopisamskog događaja vjernosti božanskoj stvarnosti.

Kult poraza osobito dolazi do izražaja u stalnoj spremnosti da pripadnici plemenske svijesti korumpiraju vlastitu prošlost, ali i zajedničku budućnost. Naime, pleme je po praksi, a ne po definiciji, nepogrešivo.

Suvremenoj Hrvatskoj trebaju suvremenisti, a ne plemenski suverenisti. Suvremenoj Hrvatskoj trebaju politike koje će dokinuti metafizičnost rascjepa koji je stvoren kultom poraza, rascjepa koji sada samo održava kult poraza

Nije bitno kako će se nešto odrediti, ono je već u početku sveto i nepogrešivo, a ta svetost i nepogrešivost korumpiraju budućnost koja nužno biva bolja samo ukoliko ispravlja pogreške.

Uzmimo kao primjer neku mesijansku političku figuru koja je kultom poraza opunomoćena da bude vođa plemena (predsjednik stranke ili premijer). Ta figura, naravski, smjenjuje prethodnu figuru koju je pleme istim kultom poraza odbacilo i demoniziralo, jer više ne posjeduje kvalitete koje su u funkciji očuvanja plemena. Sadašnja figura se snagom kultnih radnji sakralizira, a prethodna figura se demonizira.

Ovo je moguće jer, nemojmo smetnuti s uma, u rascjepu nema događajnosti, tu je sve stvarno i poželjno ukoliko je u funkciji samoobmane plemena.

Alternativa plemenskoj svijesti je ta ista plemenska svijest. Dakle, alternative nema, samo se misao o plemenu i pomladak plemena predstavlja kao alternativa ili reformator i spasitelj plemena.

Ovi reformatori i spasitelji su, zapravo, samo intelektualno zapušteni i nedovoljno spoznajno aktivni pripadnici iste plemenske svijesti.

U plemenskoj Hrvatskoj se korumpira vlastita prošlost, pa je moguće da pripadnici tzv. prošlog, protuplemenskog sustava sada postaju glavni nositelji života ili ideolozi plemena i plemenske svijesti.

Nekome tko pripada plemenu pleme mu prigodničarski mijenja fizionomiju i prošlost, on više nije neprijatelj, pa stoga nikad i nije bio neprijatelj, on je, zapravo, branitelj plemena od mitskih neprijatelja.

Pripadnici plemena su, uslijed nedovoljno kritički propitanog mehanizma kulta poraza, duboko uvjereni da su religiozni. Njihova vjera je neupitna, njihov bog je neupitan jer su neupitnost vjere i boga plemenski inovirali sukladno vlastitoj mitskoj ulozi.

Hrvatska sadašnjost odvija se u bolnom rascjepu između građanskog društva i plemenske svijesti. Takva sadašnjost nije mjerljiva kategorijom vremena, ona se izražava u kultnim radnjama štovanja poraza. Sve što se može dogoditi u rascjepu, nije događaj, nego poraz događajnosti

Vjera i bog pripadaju plemenu umjesto da pleme vjerom pripada bogu. Kult poraza je, dakle, korumpirao i povijest boga, bog nije Bog u sebi, nije bitno što Bog o sebi kaže, pleme bolje poznaje boga nego što Bog samog sebe poznaje.

Pleme stoga izvršava završnu korekturu i redakturu božanskih sadržaja. Bog mora biti bog tog plemena, on mora biti bog unutarplemenskih figura koji skrbe o plemenu – jasno, ta skrb je uz božju pomoć jer bog pomaže upravo tom (i isključivo tom) plemenu.

Plemenska svijest instrumentalizira religiju i nacionalnost samim time što je temeljni zadatak plemenske svijesti da dehumanizira drugoga koji ne pripada tom plemenu. Dehumanizacija se uvijek odvija pod velom mitske ljubavi prema narodu i to putem sijanja praha ideologije kako je život naroda i države u pitanju.

Plemenska svijest u suvremenom rascjepu kulta poraza progovara jezikom rastućeg nacionalizma i netrpeljivosti prema strancima koji navodno ugrožavaju suverenitet Hrvatske.

Suverenitet Hrvatske ugrožavaju i međunarodni dokumenti kojima se Hrvatska svrstava na stranu međunarodnog i nadnacionalnog pokreta protiv globalnih problema i nepravdi, kao što je primjerice borba protiv nasilja nad ženama. Plemenska svijest zna da se time ugrožava suverenitet države.

No, budući da unutarnji suverenitet počiva na ideji da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, najveći protusuverenisti ili nesvjesni protivnici unutarnjeg suvereniteta upravo su pripadnici plemenske svijesti ili oni koji hrvatski narod drže na rastojanju od građanskog društvu, a u pretjeranoj, nasilnoj bliskosti s plemenskim dinamizmom dehumaniziranja drugoga, desakraliziranja Boga, korumpiranja vlastite prošlosti i oduzimanja zajedničke budućnosti.

Narod koji u stvarnost pripadanja naciji ne ugrađuje kulturološki kod bogatstva jezika, umjetnosti, ideja, tradicija, običaja i ostalih za neki narod specifičnih razvojnih elemenata sljubljivanja materije i forme kao svojevrsnog traga rastućeg i prema drugima otvorenog života osuđen je na plemensku svijest i kult poraza. Onaj tko nije u stanju živjeti u stvarnosti suvremenosti, nego radije strahuje u konstruiranoj ugrozi i svetosti pripadanja nekoj iluziji, nije osuđen na neuspjeh, on sam je i osuda i neuspjeh.

Suvremenoj Hrvatskoj trebaju suvremenisti, a ne plemenski suverenisti. Suvremenoj Hrvatskoj trebaju politike koje će dokinuti metafizičnost rascjepa koji je stvoren kultom poraza, rascjepa koji sada samo održava kult poraza.

Građanska Hrvatska ide u smjeru stvaranja društva zakona, ravnopravnosti, jednakosti i različitosti. Plemenska Hrvatska ide u smjeru jednakosti naših, ravnopravnosti naših, prepravljanja zakona u korist zaštite korisne prakse naših i, konačno, stalne spremnosti na obranu od prijeteće različitosti drugih koji nisu naši

Hrvatskoj, dakle, trebaju politike koje će ujedinjavati, okupljati i biti u stanju suočavati se s budućnošću. Takve politike neće zamijeniti rascjep kulta poraza političkom ili stranačkom rascjepkanošću, jer politika nije elitiziranje i nemogućnost suočavanja s drugima.

Onaj tko nije u stanju zajednički politički djelovati zasigurno nije nositelj politika koje dokidaju plemensku svijest, on je, zapravo, samo zakašnjelo čedo iste plemenske svijesti.

Možda se radi o najmlađem pripadniku plemena, ali zasigurno se radi o pripadniku i opunomoćeniku plemenske svijesti.

Hrvatskoj treba građanska Hrvatska, a ona ide u smjeru stvaranja društva zakona, ravnopravnosti, jednakosti i različitosti.

Građanska Hrvatska je ta koja dokida plemensku svijest, metafizičnost rascjepa kulta poraza i ukopanost u strahove kojekakvih protusuverenitetnih suverenista.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora