I u 2019. čekamo dezinformacije i neobaviještenu javnost

U Novoj 2019. godini, svjestan uzaludnosti, javnosti u Hrvatskoj želim obaviještenost bolju od dosadašnje u sada već protekloj 2018. godini.

U prošloj kolumni objavljeno je kako sutkinje iz Općinskog građanskog suda u Zagrebu Laura Crnić Klapšić u svojstvu glasnogovornice i Jadranka Liović Merkaš kao predsjednica Suda izbjegavaju odgovoriti na novinarska pitanja o krađi dokumenta iz zemljišnih knjiga za čije vođenje (i čuvanje) su i njih dvije suodgovorne.

Novinar ih zamoli da službeno potvrde koje su točno isprave ukradene iz zemljišnih knjiga (iz ZK uloška: 10218 kč 5082/4), a njih dvije umjesto odgovora na postavljeno pitanje počnu zaplitati isprazne pravne zavrzlame o tome kako ”tijelo javne vlasti” prema Zakonu o pravu na pristup informacijama ”nije dužno kreirati novu informaciju” (sastaviti službeni zapisnik o tome koje isprave nedostaju i dostaviti ga nadležnima i javnosti)!?

Novinar zamoli da sud službeno potvrdi koje su isprave ukradene iz zemljišnih knjiga na tom sudu, a umjesto odgovora na postavljeno pitanje dvije sutkinje temu preusmjeravaju na raspru o tome kako ”tijelo javne vlasti” prema Zakonu o pravu na pristup informacijama ”nije dužno kreirati novu informaciju” (sastaviti službeni popis isprava koje nedostaju)

Koga to ove sutkinje ”štite” od javnosti dok krade isprave iz zemljišnih knjiga koje se vode i čuvaju na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu?

Javnost bi trebalo o tome obavijestiti, osobito onaj dio javnosti koji u zemljišnim knjigama na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu ima uknjižena vlasništva, što s obzirom na krađe uknjiženih isprava čini upisano vlasništvo na tome Sudu nesigurnim i nevjerodostojnim.

U izbjegavanju obavještavanja javnosti o ”mangupima u vlastitim redovima” u postupcima na sudovima druga najčešća ”kvaka” su nekoherentne, nerealne i neprovedive sudske odluke (presude).

Primjerice, odluka Ustavnog suda o ”ukidanju mišljenja” (U – III – 2992/2018 od 8. studenoga 2018) za koju donosioci te odluke tvrde da nema nikakve veze s nekadašnjim čl. 133. Krivičnog zakona Jugoslavije o ”deliktu mišljenja” (ili tzv. ”verbalnom deliktu”).

Osobno me unatoč suprotnim uvjeravanjima ta odluka Ustavnog suda jako podsjeća na čl. 133. Krivičnog zakona Jugoslavije o ”deliktu mišljenja” (ili tzv. ”verbalnom deliktu”).

Ali, jesu li članovi Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta, studenti i većina sveučilišnih nastavnika zaista promijenili mišljenje o etičkim prekršajima prorektora Čovića nakon odluke Ustavnog suda o ukidanju Mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

Pa naravno da nisu!

Koliko sam dosad razgovarao o tome na Filozofskom fakultetu, nitko nije izjavio da je promijenio mišljenje nakon spomenute odluke Ustavnog suda o ”ukidanju mišljenja”. Svi i dalje misle jednako kao i prije te odluke Ustavnog suda.

A nisu ni suci Ustavnog suda, donoseći tu odluku o ”ukidanju mišljenja”, vjerovali da će se u glavama na Filozofskom fakultetu mišljenja promijeniti.

Jesu li članovi Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta, studenti i svi ostali sveučilišni nastavnici zaista promijenili mišljenje nakon odluke Ustavnog suda o ”ukidanju mišljenja”? Pa naravno da nisu!

Uspjelo je sucima, međutim, rasprave s etičke prosudbe je li prorektor Ante Čović ”višekratno povrijedio Etički kodeks” preusmjeriti na drugi kolosijek, na pravno-proceduralnu ispraznu raspravu je li Etičko povjerenstvo prorektoru uskratilo pravo na odvjetnika i na žalbu.

Stvarni koruptivni motiv donošenja nekoherentne odluke Ustavnog suda o ukidanju Mišljenja Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu je bio da se zaustavi etička prosudba o tome je li prorektor Čović višekratno povrijedio Etički kodeks Sveučilišta u Zagrebu i pozornost javnosti preusmjeri na drugi kolosijek (odnosno na raspravu o tome da li na neobvezujuće etičko mišljenje nezadovoljni moraju imati pravo žalbe i pravo na odvjetnika kao da se radi o obvezujućoj administrativnoj odluci sličnoj odluci o kršenju sudačkog etičkog kodeksa).

U javnosti bi kolokvijalno rekli: ima prorektor Čović vezu na Ustavnom sudu.

A da se ne radi o ishitrenoj odluci donesenoj slučajno, ukazuje i činjenica da se već duže vrijeme o ponašanju prorektora Čovića u režimskim medijima ustrajno dezinformira javnost da je prorektor Čović protiv prijavitelja za kršenje Etičkog kodeksa ”dobio sud” i time ”sudski dokazao da je častan čovjek” (primjerice, u komentaru Slobodana Prosperova Novaka u TV emisiji Prvog programa HTV-a ”Pola ure kulture”, emitiranoj 5. prosinca 2018. godine).

I u Večernjem listu je 16. studenog 2018. godine na strani 12 u tekstu pod naslovom ”Ustavni sud: Čović nije prekršio etički kodeks objavljeno da je Čović tužio prijavitelje sudu zbog klevete i da mu je ”Općinski sud dao za pravo”, kao i ”da je prijaviteljima presuđeno za klevetu”.

Nerijetko se radi uskraćivanja informacija djelatnici u režimskim medijima koriste i dezinformacijama. Dezinformacija je neistinita vijest koja se zlonamjerno širi najčešće radi izbjegavanja odgovornosti, ili nanošenja štete suprotstavljenoj strani.

Ustrajno se dezinformira javnost da je prorektor Čović protiv prijavitelja za kršenje Etičkog kodeksa ”dobio sud” i time ”sudski dokazao da je častan čovjek” (primjerice, u komentaru Slobodana Prosperova Novaka u TV emisiji Prvog programa HTV-a ”Pola ure kulture”, emitiranoj 5. prosinca 2018. godine)

U konkretnom slučaju dezinformacija je da je prorektor Čović ”dobio sud” i time ”sudski dokazao da je častan čovjek” (HTV, ”Pola ure kulture”) i da je prorektoru Čoviću ”Općinski sud dao za pravo”, kao i ”da je prijaviteljima presuđeno za klevetu” (Večernji list).

A da bi javnost mogla provjeriti dezinformacije HTV-a i Večernjeg lista, u prilogu objavljujemo drugostupanjsku presudu o tome da je prorektor taj sudski spor izgubio (prvostupanjska presuda u ovom postupku ima čak 31 stranicu, pa objavljujemo drugostupanjsku koja ima 4 stranice).

I u Nacionalu br: 1075 od 27. studenoga 2018. godine objavljen je tekst pod naslovom ”Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ne jamči pravo na odvjetnika i na žalbu”. A ispod tog naslova objavljen je tekst u kojemu autor zapravo pokušava obnoviti nedovršene akademske rasprave na Sveučilištu u Zagrebu otprije 10 godina, iz davne 2008. godine.

Premda se za tjednik Nacional ne može reći da je režimski, poruka iz naslova ”Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ne jamči pravo na odvjetnika i na žalbu” objavljena je bez objašnjenja je li Etičko povjerenstvo zaista moralo ”jamčiti pravo na odvjetnika i na žalbu” i ako jest, na osnovi kojega to točno pravnog akta (propisa) bi takva obveza eventualno proizlazila!?

Prvo, donošenje neobvezujućeg mišljenja (a ne odluke) na etičkim povjerenstvima u akademskoj zajednici nije ni upravni ni sudski postupak.

Drugo, na poziv da se očituje na etičkim povjerenstvima pozvani se ne mogu ne odazvati i umjesto osobnog izjašnjenja ”poslati” odvjetnika (napokon, i u sudskim postupcima postoje situacije u kojima odvjetnik ne može umjesto klijenta davati iskaze).

I treće, nakon mišljenja etičkog povjerenstva može (i ne mora) uslijediti stegovni (disciplinski) postupak određen radnopravnim propisima u kojemu se ima pravo i na odvjetnika, i na žalbu i na sudsku zaštitu.

I u Večernjem listu je 16. studenog 2018. godine na strani 12 u tekstu pod naslovom ”Ustavni sud: Čović nije prekršio etički kodeks” objavljeno da je Čović tužio prijavitelje sudu zbog klevete i da mu je ”Općinski sud dao za pravo”, kao i ”da je prijaviteljima presuđeno za klevetu”

Apsurdno je da je u ovom slučaju prorektor Čović i prije stegovnog postupka (is)koristio ”pravo na odvjetnika, i na žalbu i na sudsku zaštitu” podnošenjem preuranjene tužbe Upravnom sudu (broj: Uszp-6/16-6) i taj spor također izgubio (tu presudu smo već objavili 13. studenoga 2018., kao drugi prilog teksta ”Šeparovićev ‘plagijatorski klan’ štiti prorektora Čovića”).

Uvidom u obje ove presude čitatelji mogu sve i sami provjeriti.

Sloboda informacija je pretpostavka stvarnog sudjelovanja širih slojeva društva u demokratskom i političkom životu i odlučivanju i zbog toga pravosuđe i uprava, kao i režimski mediji u Hrvatskoj, nastoje obaviještenost javnosti ograničiti.

Slijedi pravomočna presuda Županijskog suda u Zagrebu kojom se ruši tužba Ante Čovića i Line Veljaka protiv Tomislava Bracanovića, Pavela Gregorića, Tomislava Janovića i Davora Pećnjaka:

[googlepdf url=”https://www.autograf.hr/wp-content/uploads/2018/12/PDF-Imam-pravo-1.1.2019.pdf” download=”Download” width=”700″ height=”900″]

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Ukoliko vam je to potrebno, portal Autograf jamči potpunu anonimnost ugroženim građanima.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora