Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?

Klenovica, maleno primorsko mjesto 8 km južno od Novog Vinodolskog, sastoji se od zaselaka Cvitkovići, Kalanji, Miletići i Žrnovnica. Klenovica je u 19. i ranom 20. stoljeću bila na glasu kao ribarsko mjesto, a sve do kraja 20. stoljeća i zbog tunara.

Klenovari su ponosni na svoje (navodno) autohtone korijene, iako brojnost nekih prezimena – Cvitković, Kalanj, Miletić – upućuje na to da su obitelji tih prezimena, podrijetlom iz unutrašnjosti, njima imenovale zaseoke i da su se oni spustili do mora, u kraj bogat prastarim klenovima.

Svakako je mjesto Klenovica starije od doseljenih obitelji, jer je upravo Klenovica, prema kranjskom kroničaru Johannu Weikhardtu von Valvasoru, u 16. i u ranom 17. stoljeću bilo jedno od frekventnih skloništa-skladišta uskočkog plijena sa stranih brodova.

Izgleda da je nadbiskupija odlučila što hitrije graditi, prije no što se lokalni političari predomisle i ponište svoju odluku. Nadbiskup je možda razmišljao: najprije da dovršimo crkvu, pa onda sve drugo – polako

Senjani bi po klenovarskim kućama skrivali i luksuznu robu opljačkanu s mletačkih i grčkih trgovačkih brodova i prevozili je sve do tržišta unutaraustrijskih zemalja (Kranjske, Koruške i Štajerske); iz klenovarskih podruma roba bi putovala preko Rijeke do Ilirske Bistrice, zatim u Ljubljanu, u Graz i do bečkog dvora.

Klenovari su dobro živjeli u svom inače oskudnom kraju sve dok Madridski mir 1620. između Mletačke Republike i Habsburga nije presjekao uskočko gusarstvo. Tada su se vratili svojoj prvobitnoj djelatnosti – ribarstvu – i doživjeli sudbinu kakvu poznaju i Primorje i Dalmacija: ekonomsku emigraciju.

307 stanovnika, koliko broji službena statistika, uglavnom su starije osobe: neki su bivši morski vukovi u već vrlo poodmaklim godinama. Jednom od njih, ribaru Nikici, mjesto je posvetilo kip; on je vjerno oličenje, gotovo arhetip ribara, mjesta i kraja.

Neki bi župnici tvrdili da su, iz nostalgije prema prošlom bogatstvu i slavi, stanovnici lako padali na komunističke utopije. Međutim, previše kamenih dokaza ima za to da su i među neukim ribarima i sanjarima bolje prošlosti stasali pravi idealisti – muški i ženski.

Spomen-ploče na kućama podsjećaju na hrabre djevojke – prave idealistkinje, koje su zbog svoje suradnje s partizanima u zaleđu ispaštale u koncentracijskim logorima.

Spominje se Marija Butorac, koja je kao okorjela komunistkinja u Dachauu živa spaljena. Župnici će reći da su se žrtvovale za propalu stvar. Pobožni Klenovari baš i nisu.

Kad su 2000. godine položili kamen temeljac za svoju crkvu, a 2003. nazočili posvećenju, kad su postali župom nezavisnom od Ledenica, posvetili su je ponosnoj sv. Margareti.

Crkva poput bazilike – za selo od 307 stanovnika (prema statistici DZS 2011.) – prilično ambiciozan objekt: Govorilo se da će župni centar udomiti i dom za starije svećenike i(li) starije redovnice, ili organizirati ljetovanja katoličkoj mladeži iz unutrašnjosti, ili…, ili…, ili.

U turističkoj sezoni – srpanj, kolovoz – odaziv na nedjeljne mise donekle opravdava velikodušno planiranje; ostatak godine crkva pruža načelno klupske prostorije mladima, ali planovi se do sada nisu ostvarili.

Klenovarskoj crkvi jedino bi mogla pomoći China Road and Bridge Corporation

Oko gradnje crkve plele su se priče i tračevi: Crkva je bila najavljivana čim se vlast promijenila. Župnici i riječka nadbiskupija bi požurivali i konačno su lokalni moćnici, iznervirani stalnim požurnicama, u gnjevu odlučili: ”Pa dat’ ćemo im više taj grunt, ali što dalje od mjesta”.

To su obećanje sto posto ispunili.

Crkva se izdiže na obronku obraslom primorskom niskom vegetacijom, sva uronjena u zelenilo, podalje od mjesta, podalje od zaselaka koji i dan-danas sačinjavanju mjesnu zajednicu Klenovica.

S Jadranske magristale iz pravca Novog Vinodolskog odvaja se prilazna cesta koja je sve do nekog brežuljka asfaltirana, a zatim od mjesta kad se počne spuštati – makadam.

Ta prometnica omogućavala je dovoz građevinskog materijala – cestom se naravno može stići i pješice ako se ne bojite hodati magistralom. Iz mjesta Klenovica je to poduži marš.

Alternativa je kozja staza za sportske tipove i one s dobrom obućom.

Uglavnom, crkva kao da je izgrađena za samotnjake, a ne za župljane, poglavito ne za starice i starce.

Izgleda da je nadbiskupija odlučila što hitrije graditi, prije no što se lokalni političari predomisle i ponište svoju odluku. Nadbiskup je možda razmišljao: najprije da dovršimo crkvu, pa onda sve drugo – polako.

I kako provizoriji najduže žive, tako je crkva ostala stajati usred klenova, grabova i niskog raslinja sve do danas, poput ukleta dvorca, obrasla zelenilom, s očaravajućim pogledom na more, ali čarobni doživljaj valja zaslužiti mukama uspona – ili se dogovoriti tko će koga od motoriziranih susjeda povesti na nedjeljnu misu.

Rješenje za problem teške dostupnosti crkve (bolje rečeno: nedostupnosti) nudi se takoreći na dlanu: brijeg s turističkim naseljem Cvitkovići nalazi se –zračnom linijom – udaljen oko 100 metara od brijega na kom je crkva.

I kako provizoriji najduže žive, tako je crkva ostala stajati usred klenova, grabova i niskog raslinja sve do danas, poput ukleta dvorca, obrasla zelenilom, s očaravajućim pogledom na more, ali čarobni doživljaj valja zaslužiti mukama uspona – ili se dogovoriti tko će koga od motoriziranih susjeda povesti na nedjeljnu misu

Dva brijega mogla bi se premostiti ne odveć dugačkim mostićem preko klanca i takvo rješenje je tu i tamo bilo predmet javne diskusije.

Alternativa: i kozja staza dala bi se ”kultivirati”.

Neko vrijeme našli su se čak angažirani župni vijećnici koji su donekle prokrčili teren, no kad se iz godine u godine pojavljivala uvijek nova potreba za radnim akcijama, odustali su i oni.

Čini se da si župnici ne razbijaju glavu o tome kako će koji od njihovih starijih župljana prevaliti put do crkve.

Župno vijeće tu i tamo raspravlja o tome, no izgleda da će se problem najlakše riješiti pozovemo li Kineze.

Kada bude gotova s Pelješkim mostom, China Road and Bridge Corporation će uspjeti u ciglih par dana. Ili će se nadbiskupija dosjetiti drugog puta do crkve s pristojnim prilazom?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora