Smisao legende o Božiću

Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek s vjernošću kako bih želio, svakako ne više u krilu Rimske crkve ili u ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve, čiji sam disident. Ali nije mi svejedno što se to radi ”u ime Isusa” jer, otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus?

 

Kakva se tajna krije u ovome fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimskog imperija i kojeg su kao zločinca ubili blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više?

 

Tko je bio ovaj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada, do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade.

 

Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!

Zašto Isusovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo ništa s dovoljnom sigurnošću?!

 

Ovo nije neka nova ideja kod mene. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape, koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978., kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe.

 

Uvjeren sam, bez obzira na sve ostalo što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne “rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, “Stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu.

 

Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav.

 

Zato me užasno smeta kada čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu posjedujemo.

 

Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno među nama kruže stanoviti “klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan klišej, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, bar ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav.

Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bio bi osiromašen kada bi Isus pao u zaborav

 

Jednako patim i dok slušam rutinski jezik, (kao u Bozanićevoj božićnoj poruci, osobito ako, kako je sada napravio, žestoko krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako boli me kada vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka čime se sakati njegova dobra vijest: ona o kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira).

 

Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života?

 

Ima već puno godina kako stručnjaci govore o “povijesnom Isusu” i “Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo “povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada, naprotiv, govorimo o “Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva, odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se utjelovio u Kristu. Ne smiju se pobrkati govor i znatiželja oko “povijesnog Isusa” s proučavanjem “Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo.

 

No, kakve potrebe imamo mi vjernici za povijesnim istraživanjem ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se utjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje nadohvat ruci da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži.

O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih

 

Zašto povijesni Isusov lik ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu “od krvi i mesa”, dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi, kršćani, ispovijedamo da je Isus “pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da s velikom snagom podvlačimo da je Bog. I trebamo tako činiti jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavajući njegova božanska svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru.

 

A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju, ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže: da, ja bih volio da je, na primjer, pronađe i Ivo Josipović (iako se bojim slike Boga Oca i Isusa koju bi moj prijatelj Ivo Josipović mogao steći ako mu učitelj vjere bude Stjepan Bartulica ili netko sličan). Ali što ako bi me Ivo Josipović pitao ovako: “Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu, da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije?”

 

Kada bi me Predsjednik takvo što upitao, reći ću otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi, dragi Ivo! Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča.

 

No, da pomognem mom drugu Ivi Josipoviću, eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju, samomu sebi…

 

Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je “začet po Duhu Svetome”, a ne znamo niti tko mu je bio staratelj, Josip, kao ni to kada i gdje je taj dobri tesar rođen.

 

A ne znamo ni kada i gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato što je tako rekao Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U Evanđelju po Mateju i onom po Luki spominje se Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se čini ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije), jednoga čovjeka iz VIII. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.”

 

Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”otuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolsla 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin”, ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd).

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu

 

Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tome malome selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama?

 

Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnom da je patrijarsima bilo dopušteno lijegati s ropkinjom ako im je supruga bila sterilna.

 

Ne znamo točno ni zašto je ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti onu koju je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta”: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar pored fundamentalnoga razloga da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima, koji su ga se željeli, pošto-poto, riješiti.

 

Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu, svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitoga Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih.

 

A, znate što još, ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogli pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da će lakše deva proći kroz ušicu igle nego će bogataš doći na nebo, ili da treba dati Cezaru Cezarovo, a Bogu Božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu “Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da je Isusovo autorsko djelo.

Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutog sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu

 

Našli bismo se u problemima kada bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu!

 

Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta uspio je doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i s pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili u usta ljubi Mariju Magdalenu.

 

Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći sa 24. na 25. prosinca, to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga sunca).

 

Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojega, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što su nam uvelike pomogli da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji, gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali.

 

Pošto, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, ja ću vam reći što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naše kolumnistice Jadranke Brnčić ili blagdan spomenutoga sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života, i to života jednoga galilejskoga propovjednika i iscjelitelja, koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, opraštanja i bratstva svih onih koje Bog Otac voli i drži na životu.

 

U svojoj najbitnijoj esenciji, blagdan Božića jest oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato.

 

Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: “Treba znati opravdati vjeru.” Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju opravdati svoju nevjeru. I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica, koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: “Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo.”

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora