Saga o kenijskoj ekološkoj junakinji (I)

U globalnom svijetu na djelu je rađanje svijesti o tome da zalaganje oko ljudskih prava, posebice prava žena, oko demokratizacije društva, prije svega nenasilnog razrješenja konflikata, te oko zaštite okoliša, u duhu održivog razvoja, čine neraskidivo povezane i neotuđive sastavnice borbe za bolji svijet.

Buđenju te svijesti na jedinstven je način doprinijela Wangari Muta Maathai, prva afrička žena koja je 2004. godine dobila Nobelovu nagradu za mir, i to na temelju zalaganja za ”održivi razvoj, mir i demokraciju”.

Činjenica da je u Keniji, zahvaljujući Maathai, upravo ekologija predstavljala povlašten put do buđenja svijesti o nužnosti osobnog zalaganja za demokratizaciju društva, za naše nacionalno-religijski podijeljeno društvo nejake demokracije i ljudskih prava, politike i gospodarstva bez etike, i uz to uvelike ideologiziranih religijskih institucija, predstavlja veliki izazov.

Sasvim neočekivano, ekologija je bila sjeme iz kojeg je u Keniji izniklo samosvjesno i kritičko civilno društvo.

Kao pionirka, a potom i identifikacijska figura ekoloških, ženskih i demokratskih pokreta, ne samo u Keniji nego i u čitavoj Africi, Maathai se 2004. ponosno pridružila impresivnom afričkom društvu dobitnika Nobelove nagrade za mir: Mohammadu Anwaru al-Sadatu, egipatskom predsjedniku, koji je 1978. nagrađen za postizanje mirovnog sporazuma s Izraelom, koji ga je potom koštao života, sjajnoj plejadi boraca za okončanje aparthejda i rasnih konflikata u Južnoj Africi, Albertu J. Luthulu, nagrađenom 1960., Desmondu M. Tutu, nagrađenom 1984., Nelsonu Mandeli i Frederiku W. de Klerku, nagrađenima zajedno 1993., i Kofiju Annanu, generalnom tajniku Ujedinjenih naroda, prije svega za nastojanja oko suzbijanja AIDS-a, nagrađenom 2001.

No putovanje Nobelove nagrade za mir 2004. u Keniju, ”kolijevku civilizacije”, u kojoj su oko jezera Tarkuna pronađeni ostaci najstarijih ljudskih naseobina u svijetu, starosti veće od 2,6 miliona godina, i to u ruke jedne žene, unatoč kenijskom i uopće rigidnom patrijarhalnom okruženju u Africi, promijenilo je uvelike i samu nagradu i razumijevanje pojma mira.

Prijepor između bračnih partnera završio je na sudu, a sudac je, sasvim predvidivo, presudio u korist Maathaina muža. Štoviše, na temelju ”uvrede suda”, Maathai je bila osuđena na šest mjeseci zatvora, ali je u zatvoru provela svega nekoliko dana. Za nju je to bio prvi, ali ne i posljednji boravak u zatvoru!

Predavši nagradu u ruke Maathai, i to poglavito za suzbijanje razaranja prirode, norveško povjerenstvo za dodjelu nagrade vizionarski je pred svjetskom javnošću iznijelo stav da u dobu globalizacije ”mir na zemlji ovisi o našoj sposobnosti očuvanja živog okoliša”.

Maathai je tako odsudno pridonijela razvoju novog pojma mira o kojem je i sama nerijetko govorila: ”Mir je moguć samo ako uključuje i mir s prirodom. Priroda ima pravo na taj mir i ona mora biti sačuvana zarad nje same. Ako okoliš bude razoren, gospodarenje će postati nemoguće”, svjesna da bi sebično ravnanje prirodnim resursima moglo biti glavni uzrok konflikata u skoroj budućnosti: ”Naše resurse dijelimo na veoma nepravedan način. Postoje dijelovi svijeta u velikoj oskudici i dijelovi svijeta u velikom bogatstvu. To je donekle i razlog zašto postoje konflikti”.

Životni put ove afričke junakinje započeo je u kenijskoj pokrajini Nyeri, smještenoj u srcu kenijskih visoravni, kojima svijet, na temelju povoljne klime, među ostalim, zahvaljuje za neke od najboljih sorta kave. Nyeri, kao gradski centar pokrajine, regionalno je središte trgovine i polazište turista od kojih mnogi ne uživaju samo u kenijskim prirodnim ljepotama nego i u lovačkim rezervatima.

Maathai se rodila 1. travnja 1940. u malom selu Ihite u siromašnoj zemljoradničkoj obitelji, koja je pripadala najvećem kenijskom plemenu Kikui. Kao treće od šestero djece, Maathai je odrasla u jednom od rezervata za starosjedioce u koje su bjelački doseljenici silom stjerali uvelike istrijebljeno i do kraja osiromašeno starosjedilačko stanovništvo Kenije, koje im je, da nepravda bude još veća, i dalje nerijetko služilo za prisilni rad.

Providonosnim za Maathain život pokazat će se snalažljivost njezina oca da se zaposli izvan rezervata na posjedu jednog britanskog doseljenika kao vozač i mehaničar. Zarađeni novac otac je koristio za osiguranje osnovnog obrazovanja svojim sinovima, ali i kćerkama, što je u kenijskom kontekstu bila velika iznimka, i to neostvariva bez majčinske suglasnosti, koja je u velikoj mjeri od strane majke značila svjesno odricanje od pomoći u domaćinstvu.

Krenuvši u osnovnu školu Institute of the Blessed Mary, smještenu u rodnom selu, kojom su, kao i većinom školskih institucija u Keniji, upravljale časne sestre misionarke, osmogodišnja Maathai se pokazala iznimno nadarenom i marljivom učenicom.

To je bio razlog da joj časne sestre kao dvanaestogodišnjakinji omoguće nastavak školovanja, i to u Nyeriju u St. Cecilia’s School, odakle je potom, iznova na temelju zavidnih školskih postignuća – najbolja u generaciji – prebačena kao petnaestogodišnjakinja u Loreto Girl’s School u Limuru.

Školovanje u misionarsko-samostanskim školama, jednom od izvrsnih plodova dugog djelovanja Katoličke Crkve u Keniji, Maathai je priskrbilo dobro obrazovanje. Tijekom tog školovanja, kao i njezini roditelji ranije, Maathai je prešla na katoličku vjeru koju je, sukladno svome uzrastu, živjela osobno i odgovorno.

Veliku sjenu na to razdoblje Maathaina života bacio je rat za kenijsku neovisnost. Oružanu borbu protiv britanske kolonijalne vlasti predvodio je pokret Mau-Mau, čije je središte bila njezina rodna pokrajina Nyeri, a većina pristalica iz njezina plemena Kikui.

O okrutnosti toga rata, poglavito britanskih vojnih snaga, govori činjenica da je za vrijeme ustanka, koji je pokrenuo Mau-Mau pokret, od 1951. do 1957. godine, stradalo oko 10 tisuća pripadnika Mau-Mau pokreta i oko 2 tisuće afričkih civila naspram svega 200 britanskih vojnika i ”samo” 100 europskih civila.

Premda je ugušen u krvi, taj je ustanak predstavljao početak nezaustavljivog razvoja kenijske neovisnosti koja će 1963. napokon postati stvarnost.

Budući da su se oružani sukobi nerijetko događali doslovce pred vratima njezine kolibe, Maathai je, kao tinejdžerka, s drugim nezaštićenim ženama i djecom nerijetko morala bježati i skrivati se po okolnim šumama u strahu od vojničke okrutnosti i nasilja.

Činjenica da je u Keniji, zahvaljujući Maathai, upravo ekologija predstavljala povlašten put do buđenja svijesti o nužnosti osobnog zalaganja za demokratizaciju društva, za naše nacionalno-religijski podijeljeno društvo nejake demokracije i ljudskih prava, politike i gospodarstva bez etike, i uz to uvelike ideologiziranih religijskih institucija, predstavlja veliki izazov

No unatoč tome kenijska borba za neovisnost, koju je podržavala onodobna američka vlada, u Maathainom životu otvorit će sasvim nova obzorja za koja nije bilo mjesta niti u najsmionijim djevojačkim snovima.

Uvjerena da će za doskora samostalnu Keniju od presudne važnosti biti mladi ljudi s visokim obrazovanjem stečenim u SAD-u, američka je vlada osmislila stipendijski studentski program za oko 700 kenijskih mladića i djevojaka.

Među njima se, nipošto slučajno, našla i dvadesetogodišnja Maathai. No među njima je bio i otac današnjeg predsjednika SAD-a, Baracka Obame, kojeg je Maathai već tada na putu u SAD zapamtila kao ”veoma inteligentnog mladića”. 

Sletjevši 1960. godine u New York gdje je prvi put vidjela nebodere i liftove, kako to dojmljivo pripovijeda u svojoj autobiografskoj knjizi ”Afrika, moj život – Sjećanja nepokolebljive”, Maathai je autobusom krenula prema svom novom domu, gradiću Atchisonu i koledžu Mount St. Scholastica, smještenim na rijeci Missouri u Kanzasu.

Atchison je bio mala zemljoradnička zajednica, a koledž Mount St. Scholastica mala, ali ugledna katoličko-ženska akademija, koju je osnovalo šest benediktinskih sestara još davne 1863. Zapravo, to je bilo jedino što se Maathai u novom svijetu moglo činiti bliskim. Sve drugo je bilo novo i nadasve izazovno za mladu Maathai.

Premda je prije svega bila posvećena studiju, Maathai je, prožeta radoznalošću, odvažno promatrala svijet oko sebe. Na nju je dubok utisak ostavio veliki broj crnačkih studenata, a još više njihova rastuća samosvijest s kojom su nastupali na školskoj i društvenoj pozornici sučelice bjelačkoj populaciji, još uvelike prožetoj rasističkim raspoloženjem.

Za pretpostaviti je da su joj kasnije u njezinim životnim podvizima, smjerokaz i ohrabrenje, pa makar i nesvjesno, bili pokreti čije je djelovanje u američkom društvu tada s divljenjem pratila. Uz brojne ženske i mirotvorne pokrete, žestoke kritičare rata u Vijetnamu, značenjem se izdvajao, dakako, pokret za crnačka građanska prava predvođen Martinom Lutherom Kingom.

No novi svijet Maathai je pružio priliku također da bolje ”zaviri” i u samu sebe. Tako je otkrila svoju ljubav prema biologiji, pa nije začuđujuće da se već 1964. na koledžu Mount St. Scholastica okitila diplomom iz bioloških znanosti. Šestogodišnji boravak izvan već samostalne domovine okrunila je magisterijem iz biologije, koji je 1966. stekla na Univerzitetu u Pittsburghu.

Prvi nagovještaj mogućeg povratka u domovinu za Maathai je predstavljao posjet jednog kenijskog državnog službenika Pittsburghu 1965. uoči okončanja njezina magistarskog studija.

Pozivajući je da se vrati u domovinu, službenik joj je prenio vijest da je u domovini čeka namještenje istraživačke asistentice, i to na Univerzitetu u Nairobiju, glavnom gradu Kenije.

Nažalost, po povratku u domovinu, Maathai je s gorčinom doživjela kako se tom obećanju na putu ispriječio snažan otpor na samome Univerzitetu, dakako, inspiriran mješavinom patrijarhalno-rasističkih argumenata. Unatoč međunarodnom školovanju i zavidnim stručnim referencama, Maathai se iznenada našla bez posla i s malim izgledima da bi ga uskoro mogla naći, posebice u struci ili na Univerzitetu.

Veliki udarac za nekoga tko se poput Maathai dobrovoljno vratio iz inozemstva kako bi sudjelovao u izgradnji vlastite domovine, premda ju je u inozemstvu zasigurno čekala blistava karijera!

Za pretpostaviti je da su joj kasnije u njezinim životnim podvizima, smjerokaz i ohrabrenje, pa makar i nesvjesno, bili pokreti čije je djelovanje u američkom društvu tada s divljenjem pratila. Uz brojne ženske i mirotvorne pokrete, žestoke kritičare rata u Vijetnamu, značenjem se izdvajao, dakako, pokret za crnačka građanska prava predvođen Martinom Lutherom Kingom

No potraga za poslom, unatoč lošim izgledima, završila se nenadano brzo i dobro. Njemački profesor Reinhold Hofmann, angažiran tada na Univerzitetu u Nairobiju na osnivanju Instituta za veterinarsku anatomiju, u Maathai je prepoznao izvrsnu suradnicu.

Ne osvrćući se na patrijarhalne i rasističke argumente, Hofmann je 1966. Maathai postavio za svoju asistenticu što je značilo da je postala član istraživačko-nastavničke ekipe Instituta, ali i da žurno mora započeti pisanje doktorskog rada. Na taj potez Hofmanna je vjerojatno dodatno potaknula i činjenica da je Maathai neko vrijeme studirala i u Njemačkoj, i to na Univerzitetu u Münchenu.

Dok je započinjala univerzitetsku karijeru, Maathai je u travnju 1966. susrela Mwangi Mathaia, koji će, nedugo potom, postati njezin suprug. Za Maathai je time započelo jedno iznimno naporno životno razdoblje.

Uz redoviti nastavnički rad i istraživanja za doktorat, Maathai se morala angažirati, sukladno društvenim očekivanjima, i u izbornoj kampanji za parlament u koju se njezin muž upustio netom poslije vjenčanja. Na sve to nadovezala se potom i prva trudnoća. U godini muževa izbornog poraza, na svijet je došao Maathain sin Waweru, a potom, u dvije naredne godine, kći Wanjira i sin Muta.

Unatoč silnim dužnostima, Maathai je, s već petogodišnjim iskustvom supruge, majke i asistentice, pošlo za rukom 1971. doktorirati iz veterinarske anatomije na Univerzitetu u Nairobiju. Tako je Maathai postala prva ženom s doktorskom titulom u Keniji, ali i uopće u Istočnoj i Srednjoj Africi.

Iznimnim radom u narednim godinama sebi će priskrbiti još dva postignuća – 1977. postala je profesorica Univerziteta u Nairobiju, a potom i dekanica Odsjeka za veterinarsku anatomiju na Univerzitetu. Niti na jednu niti na drugu poziciju u Keniji nikada do tada nije bila postavljena žena!

Osjetivši sama na gorak način razmjere ukorijenjenosti patrijarhalno-rasističkih predrasuda čak i na Univerzitetu, Maathai se snažno založila za ženska prava, posebice pravo na obrazovanje, počevši od samoga Univerziteta.

Da bi učinkovitije zagovarala ženska prava, Maathai se pridružila radu niza nevladinih organizacija: Nacionalnom vijeću žena Kenije (NCWK), Nacionalnom univerzitetskom udruženju žena Kenije, kenijskom Crvenom križu… Njezinu društvenu poziciju dodatno je ojačalo i to što je njezinom mužu u novom pokušaju, još 1974., pošlo za rukom postati članom parlamenta.

Međutim, suprugova pozicija u parlamentu potaknut će Maathai na angažman koji će kasnije, u izmijenjenom obliku, odrediti njezin život. Naime, Maathai se, onkraj fakultetskih i obiteljskih dužnosti, posvetila poboljšanju socijalnog položaja siromašnih glasača svoga muža. U okrilju tih nastojanja začet će se njezin prvi ekološki poduhvat, iako u prvi čas neće do kraja polučiti očekivane rezultate.

Da bi stvorila radna mjesta za stanovnike slamova, sirotinjskih četvrti Nairobija, Maathai je došla na ideju da pokrene ozelenjivanje odnosno pošumljavanje područja u kojima je sirotinja živjela što je podrazumijevalo i izgradnju rasadnika.

Sve aktivnija u nevladinom sektoru, Maathai je 1977. na generalnom zasjedanju NCWK-a održala predavanje o programu Ujedinjenih naroda o ljudskim naseljima (UN-HABITAT), jer je godinu ranije u Vancouveru sudjelovala u radu skupa na kojem je taj program začet. Predavanje je dočekano s tako velikim oduševljenjem da je Maathai smjesta izabrana u Izvršno povjerenstvo NCWK-a i Povjerenstvo NCWK-a za okoliš i ljudska naselja.

Još važnije, NCWK je bez odgađanja prihvatio kao svoj Maathain program, u međuvremenu zapao u krizu, ozelenjivanja sirotinjskih četvrti. To je simbolički označeno zajedničkim sađenjem sedam stabala tijekom generalnog zasjedanja NCWK-a 1977. i to na svjetski dan ekologije. Premda nitko nije slutio, bio je to čas istinskog rođenja preteče Green Belt Movementa, pokreta za čije će osnivanje i djelovanje Maathai 2004. dobiti Nobelovu nagradu za mir.

Predavši nagradu u ruke Maathai, i to poglavito za suzbijanje razaranja prirode, norveško povjerenstvo za dodjelu nagrade vizionarski je pred svjetskom javnošću iznijelo stav da u dobu globalizacije ”mir na zemlji ovisi o našoj sposobnosti očuvanja živog okoliša”

Maathain program, nazvan ”Sačuvajmo zemlju – Učinimo to zajedno!”, imao je za cilj, među ostalim, u pojedincima probuditi svijest o osobnoj odgovornosti i nužnosti poduzimanja konkretnih akcija za poboljšanje svoga života, ali i o potrebi međusobne suradnje, u čemu se korijenilo ono, iznimno naglašeno, ”Učinimo to zajedno!” – ”Harambee!”.

Međutim, radost zbog oživljavanja Maathainog programa u okrilju NCWK-a pomutila su obiteljska događanja. Njezin muž neočekivano je zatražio rastavu, što ona, sukladno plemenskim vrijednostima, nije željela prihvatiti, tim više jer je bila neutemeljeno okrivljena i za bračnu nevjeru.

Prijepor između bračnih partnera završio je na sudu, a sudac je, sasvim predvidivo, presudio u korist Maathaina muža. Štoviše, na temelju ”uvrede suda”, Maathai je bila osuđena na šest mjeseci zatvora, ali je u zatvoru provela svega nekoliko dana. Za nju je to bio prvi, ali ne i posljednji boravak u zatvoru!

”Uvreda suda” sastojala se u prigovoru da je sudac korumpiran i do kraja zaslijepljen mržnjom prema ženama. Da to nije bilo daleko od istine, govori činjenica da je Maathain muž zahtjev za rastavu, među ostalim, obrazlagao činjenicom da je njegova supruga ”odveć obrazovana, odveć snažna i da je za muškarca preteško da je kontrolira”.

Dodavši nakon razvod ono drugo ”a” u svome prezimenu, Maathai je udovoljila suprugovoj zabrani da više ne nosi njegovo prezime Mathai. Dakako, u cijeloj ”predstavi”, sudskom sporu univerzitetske profesorice i parlamentarca, uživali su na poseban način mediji!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Mistika zemlje u životu Alfreda Delpa
    •  Aristides de Sousa Mendes na putu građanske hrabrosti
    •  Pobratimstvo mistike i politike u životu Daga Hammarskjölda
    •  Zaokret prema miru u sjeni nuklearne katastrofe
    •  Čitati ga valja i danas: testamentarne misli Amosa Oza
    •  Pokajanjem do pomirenja po uzoru na Franka Buchmana
    •  Estetika kršćanskog u stvaralačkom opusu Navida Kermanija
    •  Stijenj Evanđelja zapaljen u rudarskoj jami
    •  Mirovno revolucioniranje religija i Abdul Ghaffar Khan
    •  Potraga za novim obličjem Crkve i Dorothy Day

> Svi tekstovi ovog autora