novinarstvo s potpisom
Oduvijek je narod znao da i liječnici ubijaju i nije uzalud smislio uzrečicu da liječničke greške zemlja pokriva. Ali i da su prejaki i prevažni da bi im se zamjeralo, jer vrana vrani očiju ne vadi.
Tko radi, taj i griješi – još je jedna od narodnih. I istinita, kao i druga narodna iskustva. No, nekad se govorilo o greškama, a sad… Sad ih je, barem gledano u Sarajevu, toliko da se više ne može govoriti samo o greškama. Mnogo je veća stvar u igri, čak možda neka vrsta ”udruženog zločinačkog pothvata”!
Proljetos u jednoj klinici na zidu čitam plakat: ”Ovdje nema korupcije”. Čudom se ne mogu načuditi. Kao da dođem u restoran i na zidu piše: ”Ovdje nema salmonele”. Ili u hotel, a ondje piše: ”Ovdje nema žohara”. Nekad davno je u čekaonicama pisalo: ”Ne pljuj po podu”. A sad?
Usporedimo ovo dvoje. Narod je pljuvao gdje je stigao, moralo ga se educirati. Još nedavno za vrijeme Olimpijskih igara u Pekingu, ”civilizirani svijet” je tražio da se u hrani za trajanja Igara ne služi pseće meso, a domaćin je sam od sebe zabranio svojim građanima, a posebno taksistima ”pljuvanje po ulicama”. Tako se odgaja za kulturu.
A vidi kod nas: ”Ovdje nema korupcije”… Tko to piše, zašto i gdje, osim ako to nije mjesto, leglo korupcije. Političkim se jezikom to impersonalno imenuje ”sistemska korupcija”. Kaže se: Ima korupcije ili nema političke volje… Skroz bezlično: kao ima snijega ili nema snijega. To je, kao, nešto izvan nas, elementarna nepogoda. Kao da nismo mi ta politička volja i kao da nismo mi ti koji nećemo!
Danas, eto, nigdje ne piše: ne pljuj po podu ili ne bacaj otpatke. Izgleda da smo to riješili?! Vraga! Sudeći po našim klinikama i bolnicama, barem prema onome što se golim okom vidi, to bi bilo jednako važno pisati danas kao kao što je bilo nakon 1945. i jednako važno kao i ono o korupciji.
Sarajevo je prljav grad i dovoljno je, što reče jedan pametan čovjek, pet posto prljavoga svijeta, da se jedan grad ne može kvalitetno očistiti… A današnje Sarajevo ima, premda to popis nije obuhvaćao, mnogo više od pet posto tih prljavih!
U svijetu orijentalne aljkavosti, prljavštine, neodgovornosti i bahatosti umjesto stručnosti i kompetencije onih koji misle da su, jer su npr. liječnici, bogom dani i događa se da je zdravstvo u samom vrhu korumpiranosti u zemlji. Kako i ne bi bilo, kad bi svi da su doktori ili da su im djeca doktori i kad nema cijene koja se nije spremna za takvo što platiti. A potom dolazi cijena da se zaposli, pa da upiše specijalizaciju, pa potom dolazi plagiran magisterij ili doktorat i eto. Pozicija za cijeli život. Plaćeno za korupciju, sad treba početi vraćati, primanjem mita…
A obrazovanje? Pa što će im to kad su već doktori? Oni se potom jedva znaju tehnički služiti visokosofisticiranom medicinskom opremom, i jedva sricati njezine nalaze.
Za to vrijeme oni koji su ih namještali kao svoje sinove, kćeri, bratiće, sestrične, stranačke juniore ili djecu dobrih platiša, idu na liječenje u inozemstvo. Oni koji se liječe u domaćim klinikama umiru od mrse ili sepse, ili bakterija i virusa koje je civilizirani svijet iskorijenio, a tko i sve to preživi – umre od liječničke greške. Greška je obično kriva dijagnoza i(li) krivi medicinski tretman pacijenta.
Ovo je tema koja okupira svakodnevno Sarajevo otkako se u zadnje vrijeme po sarajevskim klinikama povećao broj smrti pacijenata ”na pravdi boga”, i to samo zato jer doktori s tako kupljenom školom, radnim mjestom i ”specijalizacijom” ne znaju što s pacijentom kad im padne šaka. Najgore u svemu je što se sve te smrti pribrojavaju u ”liječničke greške”, i pravdaju onom ”tko radi, taj i griješi”, ili ”pa to se događa i u svjetskim medicinskim centrima”.
Ne, gospodo, previše je toga, a da bi sve to bile samo greške. To su već na naplatu došli plodovi onoga što se tako eufemistički zove sistemska korupcija. To su rezultati namjernog ili iz nehaja, svejedno je, udruženog zločinačkog pothvata, koji ne završava samo na ubijanju pacijenata, među njima i iznimno mladih ljudi, nego s dodatnim prikrivanjem i izbjegavanjem suočavanja s ogromnim društvenim problemom, s dugogodišnjim posljedicama generirane nesposobnosti, nekompetencije, u konačnici i – medicinski organiziran zločin nad vlastitim narodom. Da je to tako više od svega, govori strah, šutnja ili skrovito šaputanje onih čestitih i stručnih kadrova šutnutih negdje ukraj.
Za vrijeme u kojem bi se sestre i liječnici trebali educirati, pratiti moderna medicinska dostignuća, raditi na napredovanju u struci ili barem održavati rad, red i disciplinu, oni trče po sjednicama raznih skupština, partijskih organizacija, ili u obilazak kadrovskih džamija.
Baš ih briga, pa ni sami se neće liječiti kod svojih kolega kad za to dođe vrijeme. A do tada se treba financijski osigurati, onako kako su i sami plaćali svoj ”stručni” uspon.
Prijatelj liječnik ili medicinska sestra ili samo dobar susjed te profesije, vrlo diskretno će vam umjesto pozdrava sve češće reći: ”Čuvajte zdravlje i ne dao vam bog doći k nama. Ali ništa vam nisam rekao.”
Poruka poslije koje se osjećate beznadno osuđenim na smrt. Da, povjerit će vam i to kako su svi stručnjaci za jezik, vjeru i naciju, ili da se mladu medicinsku sestru koja je završila prestižnu medicinsku školu u Katoličkom školskom centru stalno jezično korigira da se ne kaže ovako, nego ovako, ali nikad i da se nešto radi ovako, a ne onako. Neki će od malih šefova na klinikama uglednome, apolitički i struci okrenutom liječniku, kao u šali, pred nekim od pretpostavljenih kao slučajno predbaciti: ”Ne viđam te nešto u džamiji.” A drugi će dodati: ”A i djeca su ti nešto previše odana ćafirskim običajima: te Djed Mraz, te Nova godina…”
I dok ti ”mali miševi”, kako bi se reklo po sarajevski, tom vrstom korupcije kupuju svoje napredovanje, a mladi ljudi od ”grešaka” umiru po sarajevskim klinikama, tužan zbog onoga što se dogodilo mome kolegi sa smrću njegove kćeri, saznajem da mi je i prijateljici iz Beograda zamalo ”zbog liječničke greške” umrla kći. A kad je na njezinu intervenciju došao neki gradski guzonja, kad im je tužbom priprijetio jedan ugledni odvjetnik, po klinici su se ustrčali kao miševi (njezine riječi).
Nigdje, dakle, ni liječnikâ ni Hipokratove zakletve, a kamoli čovjeka u doktoru, sve čista liječnička mafija i zavjera šutnje, priča mi ona jučer vlastito iskustvo.
Ne, nisu to greške. Odavno nisu i nigdje kod nas nisu. Ni u zdravstvu, ni u školstvu, ni u…, ni u… To je sistemska arogancija i agresija primitivnih, korupcijski uvezanih struktura, čija se mjera komptencije potvrđuje u primitivnoj odanosti vjeri, naciji, stranci, i naravno – pohlepi. A jedinica kulture im se izražava količinom gađenja i prezira prema knjizi, kazalištu, muzeju, galeriji itd. I onome za što su trebali biti školovani!
Prljave ulice ili bolnice, ukradena tri centrimetra asfalta na autoputu, pedofilija u religijskim zajednicama… Pa sve su to samo posljedice. A smrti po izrovanim cestama ili prljavim bolnicama, ionako su unaprijed uračunati gubici. Orijentalni fatalizam će za smrt starijih reći – ah, godine; za smrt mlađih – Alahova volja ili sudbina, šta ćeš… ili slične gluposti koje su odavno opijum za narod. Njihov je opijum, međutim, nezasitna pohlepa!