Denis Jurić – ”zabranjeni čovjek” usred rajskog vrta

Humanistika, umjetnost i religija osmišljavaju život. Kada se one nađu u krizi, u krizi je sam ljudski život, kada one izdaju vlastitu bit i povampire čovjeka, svijet se pretvara u stratište. Sve ono instrumentalno, kao što su to znanstveno-tehnološka i ekonomska dostignuća, tada se okreće protiv čovjeka.

U temelju svakog rata, ubojstva, siromaštva i nasilja nalazi se neka izdana, povampirena ideja. Nema toga nasilja koje se ne poziva na nekog boga i obranu božanske pravde, nema toga ubojstva, počinjenog zbog ideje izigrane pravde, a da iz njega ne nastaje perverzna estetika. Mnoga ubojstva su u našem svijetu lijepa. O toj perverznoj ljepoti se ne govori, nju se prešućuje.

Medij podržavanja estetike smrti, ubojstva, nasilja, pljačke i destrukcije humanosti je šutnja. U vremenima izigrane, ostavljene, razorene, poražene, destruktivne humanistike, religije i umjetnosti, ne smiju bez riječi ostati oni koji znaju što su istinska humanistika, religija i umjetnost. One ne služe ratu, nasilju i neistini, one su u funkciji obrane ljudskosti, mira i slobode.

Može li se govoriti o pravdi, bilo čijoj i bilo kakvoj, ako iza te pravde ostaju iskasapljena dječja tijela? Naravno da ne može. Može li se domovina braniti silovanjem žena? Naravno da ne može. Može li država počivati na vrijednosti nekog bivšeg rata? Naravno da ne može.

Ako neka nacija pristane da joj nacionalni ponos definira estetika smrti i ubijanja, jasno je da će se ta nacija, u konačnici, poistovjetiti s tom estetikom – nestat će u toj perverznoj ljepoti smrti i nasilja.

Ako nekome religija počiva na bogu ubojici, jasno je da će taj vjerovati neprijateljstvom i željom da se svi koji s njime ne dijele pristanak uz toga boga ubojicu promatraju kao objekti koje zbog te izvitoperene religije treba uništiti, poniziti, prognati i ubiti.

Estetici smrti korespondira vjera ubijanja. Upravo o ovome sam razmišljao kada sam čitao zbirku pjesama našeg mladog pjesnika koji u sebi pomiruje trijadu humanistike, religije i umjetnosti. Taj, slobodno mogu reći, trinitarni pjesnik je Denis Jurić, a njegova zbirka pjesama nosi naslov ”Božanstvena deponija”.

On, primjerice, u pjesmi ”Pucanj u prazno”, opisuje antropologiju postratnog čovjeka koji mir doživljava kao medij ratovanja. Vojnici završetak rata, navodi on, obilježavaju pucanjem u nebo, no tu nije kraj pucanju, roditelji rođenje djeteta svijetu obznanjuju pucanjem u nebo, naša veselja su veselja ubijanja tišine i praznine.

Mi, nažalost, živimo u vremenima pedagogije pucanja i ubijanja, najprije ubijamo prazninu, a, potom, izokrećemo uloge. Od tijela koje uzima oružje u ruke kako bi, pucanjem u prazninu neba, ubili tišinu, postajemo oružje u rukama neke religije ili nacije, koje pucanjem u, tom religijom i tom nacijom označene, neprijatelje pretvara u prazninu.

Mali je korak od ubijanja praznine do ubijanja neprijatelja koji treba iskusiti trajnu prazninu, zajamčenu prekidom života. O tom koraku skrbi pedagogija smrti i ubijanja.

Njezin je zadatak da, zbog boga ili nacije, posreduje metodologiju razvoja pucanja u prazninu u pucanje da bi netko postao praznina ili, riječima našeg pjesnika rečeno: ”Kad zapucaš u prazno, to je tvoja prva žrtva, tišina mrtva”.

Nasilje nad tišinom je nasilje nad Bogom, jer Bog komunicira tišinom, ne prazninom, oružjem i nasiljem, nego tišina. Bog je tišina, njega se može čuti samo u neubijenoj, živoj tišini.

Čovjek je biće jeseni, a ne smrti i ubijanja, naše sjećanje ne smije biti sjećanje nestanka ljudi iz svijeta, zato što smo im mi to priuštili, već iskreno propitivanje koga više nema u našim životima, a trebao bi biti tu, kome smo to, osim sebi samima, oduzeli susret.

Zato je potrebno da ”u nama jesen počne ranije”, tako da u nama ”prevladava genitiv” kako bismo se mogli zapitati ”koga čega nema”. Ta jesen nije jesen života, nego jesen koja propituje dosadašnji život i otvara se budućem životu, a to je život u koji treba ući ono čega sada nema i oni kojih sada nema.

Onaj tko spozna istinsku bit čovjeka, shvaća da čovjeku ne pripadaju izvanjski ratovi, naši ratovi su oni unutarnji, oni nas motiviraju da se obračunamo s onim u nama što ne pripada ljudskom dostojanstvu. Tako postajemo sve bolji i bolji.

O takvom čovjeku piše Denis Jurić, zato naglašava: ”U meni bukte ratovi i strah je živjeti, a ja nikako da poginem”. Zna naš pjesnik da se od takvih ratova ne gine, štoviše, tko ne vodi takve ratove u sebi, opasan je za druge, drugi će od njega poginuti.

Ratovi koji u ”nama bukte” nisu ratovi od kojih drugi trebaju strahovati, to je rat nastao iz straha čovjeka koji sebe stvara, a za to su potrebne ruševine prethodnog života. U tom ratu ne uništavamo cjelinu vlastitog života već se obračunavamo s onim što nas onemogućava da živimo istinskim životom.

Neke prtljage se trebamo osloboditi. To je unutarnji rat bez mrtvih, on nastaje iz života i za život, to je rat koji iz razvalina dosadašnjeg života ili, kako to navodi Biblija, ”starog čovjek” izgrađuje ”novog čovjeka” koji neće pristati na pedagogiju, estetiku i vjeru ubijanja i smrti.

Ovu zbirku pjesama možemo promatrati i kao priručnik primijenjene kršćanske antropologije koja ne sadrži nikakve negativne konotacije. To nije antropologija propisivanju drugima kakvi oni trebaju biti, već antropologija pjesnika koji se prema životu odnosi s radošću.

Ako bih trebao pronaći neku sliku ili stih kojim Denis Jurić opisuje samog sebe, to bi zasigurno bila slika o ”zabranjenom čovjeku” koji se nalazi usred rajskog vrta. Iako smo, makar kulturološki, prihvatili da je, u Edenu, Bog zabranio čovjeku da jede plodove sa stabla razlikovanja dobra i zla, odnosno da je čovjeku nešto zabranjeno, možda smo ipak u krivu, možda je u Edenu jedino čovjek bio zabranjen.

Ako je uistinu Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku, onda je kršćanima drugi čovjek trajno zabranjen. Tu je zabranu Bog izrekao, to je zabrana Božje ljubavi i brige prema čovjeku.

Svih deset Božjih zapovijedi stanu u jednu: Zabranjen ti je drugi čovjek i ti si zabranjen. Božanstvena deponija je, zapravo, zbirka pjesama o zabranjenom čovjeku i Bogu tišine.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora