Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora

Aleksandar Vučić je ponovo pobijedio. I porazio Srbiju. Sa obezglavljenom opozicijom i obmanjivanim i otuđenim stanovništvom vrlo je teško bilo očekivati da će poslije decembarskih izbora Srbija izgubiti status kidnapovane države, a vrlo je lako predskazati da njeni najteži dani tek dolaze.

Propuštena je posljednja šansa da Vučićev poraz bude njegova lična pobjeda. Sad je stupio na put bez povratka koji će i Srbiju i njega skupo koštati.

Malo se na izborima kralo, kao obično, malo se stanovništvo decenijama trovalo i zatupljivalo, ali izgleda da pobjeda SNS-a, sa nešto manje procenata, ipak nije upitna.

To je ono što najviše boli i zabrinjava. Značajan dio stanovništva koji se decenijama svjesno duhovno truje toliko je omađijan i zabludio da u armiji tragikomičnih čudaka oko lažnog cara vidi patriote, a ne besmislene krimogene kreature od kojih se može očekivati samo najgore.

Srbija se polako pretvara u carstvo zloćudnih karikatura koje kradu srpsku prošlost i ubijaju njenu budućnost. A bila je to uzorna zemlja, daleko ispred svih jugoslavenskih zemalja.

Ovo što slijedi je brzi prelet preko dvjesta godina prošlosti Srbije, sjetna priča o istorijskoj Srbiji u evropskom i jugoslavenskom kontekstu. O Srbiji koja je polako i strateški rasla, letjela visoko, bila primjer, model i san. Priča o Srbiji koja sve brže i dublje pada i tone, zemlji kojoj se odavno više niko racionalan ne divi. Ali i zemlji u kojoj nada postoji, za razliku od nekih drugih zemalja gdje je nada iščezla.

Od prvih decenija poslije Srpske revolucije, započete 1804. godine, u toj mladoj Kneževini preplitali su se strani uticaji. Malo Istoka, malo Zapada, ali samo onoliko koliko je to Srbija željela ili tražila.

Kad su poslije drugog ustanka velike sile nudile polunezavisnoj Srbiji zaštitu (čitaj: slijepu poslušnost) knez Miloš Obrenović se svima mudro zahvalio, napunio kese dukatima, sjeo u kočije i u Stambolu završio sve što treba da se Srbija razvija bez ičijeg tutorstva, osim Miloševog. Tako nikom nije ostao dužan ništa.

Narod u Srbiji je smatrao da mu knez ipak nešto duguje: učešće u vlasti i pravednu državu. Stoga narod nikad nije prestao tražiti ono što mu pripada. Tako je prije dvjesta godina, u vrijeme kneza Miloša, počela jedna duga utakmica između srpskog vladara i srpskog naroda.

Miloš je htio vladati, a narod je htio da Miloš upravlja. Miloš je htio po svom prohtjevu, a narod po opštoj volji, onoj o kojoj govori Jean-Jacques Rousseau u svom ”Društvenom ugovoru”.

Ova presudna politička utakmica u Srbiji aktuelna je i danas kad Srbija prvi put u svojoj istoriji živi ”psihopaturu”, diktaturu jednog neizlječivog psihopata.

Srbima je sloboda uvijek bila sveta riječ pa je Srbija prirodno bila otvorena za francuski revolucionarni slobodarski uticaj koji je stavljao naglasak na vrijednosti demokratije, slobodu i jednakost među ljudima.

Srećno ukrštanje i dopunjavanje savremenih francuskih ideja sa patrijarhalnom i konzervativnom seljačkom sredinom predstavljalo je ključni razlog brzog uspona Srbije i njenog pretvaranja u modernu i prosperitetnu zemlju slobode, znanja, vrijednosti, duha i napretka.

Francuske ideje u Srbiju nisu prenosili francuski emisari već srpski studenti koje su srpski vladari od četrdesetih godina 19. stoljeća počeli planski slati u Evropu. Malobrojni pitomci koji su studirali u Francuskoj bili su najzapaženija i najuticajnija intelektualna grupa u javnom i kulturnom životu Srbije, reformatori i državnici.

Velika i vizionarska ideja je to bila: slati mlade ljude na Zapad da nauče šta treba pa potom iskoristiti njihovu pamet i znanje čim se vrate u zemlju. Znalo se da će tako država biti u sigurnim i vještim rukama mladih i državi zahvalnih ”pametnica” punih znanja, entuzijazma i patriotizma.

Grandiozan uspon i uspjeh Srbije u devetnaestom i početkom dvadesetog vijeka bio je logična posljedica ovog jedinstvenog fenomena koji je na Balkanu bio prisutan samo još kod Rumuna i Bugara, ali u mnogo manjoj mjeri i docnije.

Milošev sin, knez Mihailo, je poput oca odriješio kesu, ali dok je Miloš novac trošio na mito, sebe i zabave, Mihailo je želio obezbijediti novac za talentovane đake koji bi se školovali vani. Prvi stipendist bio je jedan Sarajlija, Jovan Marinović. Taj sarajevski ćurčijin sin i budući premijer Srbije, koga će savremenici do smrti zvati ”Bošnja”, stigao je na studij u Pariz 1841. godine.

Tokom narednih decenija veoma obrazovana i brzo sazrela djeca provodiće sve neophodne državne reforme koje će modernizirati zemlju. Državu su krojili uglavnom oni, po stranoj mustri, ali sa domaćim koncima. Pisali su moderne zakone na osnovu zapadnog iskustva i sve to proprali u domaćim vodama.

Istraživao sam u francuskim arhivima detaljno sve depeše iz raznih francuskih diplomatskih misija po Balkanu u razdoblju od 1875. do 1914. godine, ali nigdje nema takvog divljenja zbog očiglednog napretka društva i ideja kao u depešama iz Beograda.

Oktobra 1892. godine profesor kralja Aleksandra Obrenovića, Albert Malet, zapisao je u svom dnevniku: ”Veoma je dirljivo čuti sve te profesore, mnogi među njima su diplomirali na Sorboni. U toku su sa našim književnim pokretom mnogo više nego devedeset i pet posto francuskih učenjaka”.

Početkom dvadesetog vijeka, po ocjeni stranih ambasadora u Beogradu, Srbija je bila najdemokratskija zemlja u Evropi, zahvaljujući najmodernijem zakonodavstvu i duhovnoj i demokratskoj širini suverena, Petra I. Karađorđevića.

Srbija je u Evropi imala ugled, a u ostalim jugoslavenskim krajevima bila je model, uzor, ideal… I Pijemont. Naročito kod mladih koji su sanjali široko i daleko. Tin Ujević je govorio: ”Ja sam Srbin zato što sam Hrvat!”

Kad je počeo Prvi balkanski rat, 1912. godine, nestrpljivo se očekivalo skoro oslobođenje svih Južnih Slavena i njihovo ujedinjenje sa Srbijom. Sto godina kasnije svak je bježao od Srbije.

Na teritoriji Habsburškog Carstva pokretane su brojne akcije ”Učimo ćirilicu”, naročito u Dalmaciji. Sto godina poslije, za ćirilicu su bili zaduženi čekići.

U Prvom svjetskom ratu i poslije rata, Srbija je bila slavljena, naročito u Francuskoj i Velikoj Britaniji, kao herojska zemlja koja je izgubila trećinu svog stanovništva. Odista, prerijetko je časna i primjerna priča o Srbima i Srbiji u Velikom ratu.

Po starom principu oslanjanja države na mlade i ulaganja u njihovo znanje, ministar prosvjete Srbije Ljuba Davidović je na početku rata sav novac kojim je raspolagao usmjerio na školovanje srpskih studenata, naročito u Francuskoj.

Svog sina jedinca nije želio poslati. Sin je rat proveo u rovovima. Kad je umirao 1940. godine, posljednje riječi koje je taj veliki i od svakog cijenjeni političar izgovorio bile su: ”Mile, Mile, blago tati!”. Mile je poginuo pred kraj rata na Kajmakčalanu. Oca nije osramotio.

Ali vrijeme sramote je pristizalo u međuratnom periodu i održalo se sve do danas. Kroz sram i otuđenje prolazila je cijela Jugoslavija. Lijepi dani, godine, decenije i stoljeća su se gasili, ljudi se promijenili, otuđili, podijelili. Zlo je u njih ulazilo.

Počeli se trovati različitim ideologijama sa neljudskim reakcijama pa su ljudi ličili na zvijeri koje svuda oko sebe vide neprijatelja vrste. Ideologije na Balkanu, naročito one najgore, imaju neki dodatni opijajući intenzitet i snažniju otrovnu moć.

Jovan Marinović je otišao u Francusku 1841. godine da otvori novu stranicu u istoriji Srbije, da navijesti doba vladavine znanja i mladosti, kulture i demokratije, prosvjećenosti i univerzalnosti…, a sto godina kasnije počeo je opšti politički, kulturološki i moralni sunovrat kao direktna posljedica čvrste i sulude vezanosti za ideje isključivosti.

Na jugoslavenskom tlu neko nam je posijao suprotstavljene i krvožedne ideologije zbog kojih će na tom tlu tokom Drugog svjetskog rata oko milion ljudi platiti glavom. Polovina su bili Srbi. Ubijalo se divljački. Nešto nam brani da postanemo racionalna bića.

Naročito je tragično bilo u Srbiji tokom pomenutog rata, gdje su ljudi odani tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima došli u sukob sa revolucionarnom komunističkom ideologijom. To je izazvalo bezbroj sukoba unutar porodica gdje je brat začuđujuće lako i monstruozno znao ubijati vlastitog brata. Kod nas nema rata dok ne udari brat na brata, u pravom ili prenesenom smislu.

Sa tim naslijeđenim preteškim teretom sjećanja Srbija je iza 1945. godine ostala podvojena, ali onih sto godina ozbiljnog bavljenja državom pomoglo je Srbiji da sačuva i razvije svoju dokazanu i blagorodnu intelektualnu i kulturnu pokretljivost.

To joj je omogućilo da ostane jugoslavenski lider na duhovnom, naučnom i kulturnom planu. Studentski dobri duh Srbije devetnaestog stoljeća probudio se 1968. godine, mnogo snažnije nego bilo gdje u Jugoslaviji, jer takve višedecenijske tradicije studenata-državnika nije imao niko.

Energija koju su studenti oslobodili izazvala je i promjene u Savezu komunista Srbije na čije čelo dolaze lideri demokratske struje u Partiji, Marko Nikezić i Latinka Perović.

Zvali su ih ”srpski liberali”. Bili su istinski odani i Titu i Jugoslaviji. Unutar Partije imali su dva neprijatelja: zadrte pristalice diktature Partije, na jednoj, i nacionaliste na drugoj strani.

Kao nekad davno, tokom vladavine liberala (1968.-1972.), pamet i znanje su u potpunosti došli do izražaja. Postavljajući najbolje ljude na ključna mjesta krenuo je očekivani opšti napredak. Napravljeni su začeci tržišne ekonomije, težilo se autonomiji institucija i smanjenju direktne vlasti Partije nad stvarima i ljudima. Sloboda i demokratija bile su punije i smislenije.

Popularnost koju su stekli u četiri godine preporoda Srbije bila je dovoljna da ih se Tito uplaši. Tito nikom nije dozvolio da bude popularniji i voljeniji od njega. Odlučio je da ih zbog velikog napretka smijeni. U svom oprobanom stilu, onako kako se riješio Đilasa, Rankovića, lidera Maspoka… Pripremi teren, suptilno saopšti na čijoj je strani pa prepusti karijeristima da svakog smaknu s metom na čelu.

Tako je Tito, uklonivši liberale, prepustio Srbiju tvrdokornim partijašima koji će otvoriti vrata nacionalistima. Istorija je počela teći drugim, naopakim, tokom.

Svojim govorom od 16. oktobra 1972. godine, Tito nije samo presudio liberalima već i Jugoslaviji koja je tada smrtno ranjena jer svi oni koji su mogli reformama i znanjem sačuvati zemlju ili je odvesti k mirnom razlazu bili su do te godine uklonjeni.

Poslije Titovog govora, a prije nego što joj je Stane Dolanc rekao ”Kako to razgovaraš s predsjednikom?”, Latinka Perović je kazala Titu u lice: ”Mislim da nacionalisti nisu mogli dobiti veću satisfakciju nego što su je dobili ovim sastankom!” Istorijski je bila u pravu, a Tito u krivu. Ali ko smije, kao što kaže Dolanc, prigovoriti bilo šta velikom Narcisu?!

Tito je popločao put Slobodanu Miloševiću da preuzme vlast, a Milošević nas je sa svojim najboljim neprijateljem Franjom Tuđmanom, kao i sa svim ostalim rđavim antiherojima koji su se u nedoba našli na mjestu koje ne zaslužuju, uveo u novo vrijeme. Doba naricanja nad položajem vlastite nacije i optužbe drugih nacija za to stanje.

Sa zlim ljudima koji se igraju sa ljudima krv mora poteći.

Ova politika napravila je krvavi začarani krug mržnje iz čijeg vrtloga još nismo izašli. Taj krug postao je rasadnik novih lidera mržnje i pljačke te glavni regrutni centar brojnih dvorskih luda koji su postali gospodari naših života.

Oni su postjugoslavenska realnost, kao i Vučićeve poluge vlasti, simboli moralnog, duhovnog i intelektualnog posrnuća Srbije i Srba uopšte, kulturološke propasti i ljudskog nazadovanja. Predugo taj jadni svijet duhovno truju mediji i prevaranti pa su se Srbi izopačili i izgubili sebe.

Međutim, za razliku od nekih drugih zemalja u svom susjedstvu, Srbija ima jednu trenutno nedovoljno vidljivu elitu koja je garancija da će ponovo postati uzor Balkana, čim skine okove i izvuče se iz čvrste čeljusti čudovišta.

Slavna prošlost Srbije iznjedrila je jedan poseban i nepresušan svijet talenata, kulture, znanja i širokih vidika. Taj je svijet trenutno najveća žrtva zločina vlasti protiv naroda i budućnosti, a ujedno i jedini garant da će se Srbija vratiti sebi i vlastitoj tradiciji. U Bosni i Hercegovini, na primjer, taj svijet ne postoji. Ono malo što postoji je nedovoljno snažno, rasparčano i teško spojivo.

Ako susjedi Srbije žele da se, za njihovo vlastito dobro, upravo taj srpski svijet probudi, a ne onaj ”srpski svijet” koji je pomenula jedna od središnjih Vučićevih dvorskih luda, svijet o kome stalno pričaju i nepotrebno zastrašuju ljude, moraju promijeniti svoje ponašanje i politiku. Trebaju naročito shvatiti dvije stvari.

Prvo, režim u Srbiji ne predstavlja toliko opasnost za susjedstvo koliko za Srbiju. Drugo, svaki akt mržnje i nacionalizma drugih prema Srbiji i Srbima, opravdan ili neopravdan, savršeno odgovara Vučiću i donosi mu veliku i odlučujuću prednost da lako pobijedi na izborima.

A zdrava Srbija predstavlja spas i za Srbiju i za okruženje. Odvojeni jesmo, ali smo povezani. Zasad kroz te provodnike protiču mržnja, optužbe, zloba i zlonamjernost. Potrebno je puštati makar malo razumijevanja i poštovanja za sve one nesrećnike koji trpe pod sadašnjim režimom. Spasimo li njih, spasili smo i nas.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?

> Svi tekstovi ovog autora