Licemjerje Crkve kao modus operandi

Ponekad pomislimo kako nas više ništa ne može iznenaditi kada je riječ o odnosu Crkve prema vlastitim ”posrnulim” službenicima. No svaki se put iznova uvjerimo da granice licemjerja, očito, još nisu dosegnute.

U središtu najnovijeg slučaja našao se svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije Pavo Martić, pravomoćno osuđen za bludne radnje nad maloljetnikom, a potom, gle apsurda, vraćen u aktivnu župnu službu. I to uz svesrdnu ”pomoć” nadbiskupa Đure Hranića, pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te, na koncu, nadbiskupa Zdenka Križića, koji ga je svesrdno primio u Gospićko-senjsku biskupiju dok je ondje bio biskup ordinarij, dodijelivši mu dvije župe.

Imenovanje je objavljeno ovdje.  

Dakle, čovjeku kojemu je sud odredio kaznu za pedofiliju, Crkva je, umjesto potpunog isključivanja iz rada s djecom, dala nove župljane i nove prilike da ”duhovno djeluje”.

A Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, članak 106. stavak 3., jasno propisuje: ”U ustanovi ne smije raditi osoba koja je pravomoćno osuđena za kaznena djela protiv života i tijela, spolne slobode, braka, obitelji i djece, mladeži ili druge kaznenopravne radnje propisane Kaznenim zakonom koje je počinila zloporabom položaja, (…) a osobito (i) ako je riječ o kaznenom djelu spolnog zlostavljanja ili iskorištavanja djeteta.”

Ova odredba sprječava zapošljavanje u školama (osnovnima i srednjima) svake osobe koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo protiv spolne slobode počinjeno nad djetetom. Naravno, čini se da za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj ovaj zakon ne vrijedi, jer se valjda smatra da ministranti i djeca koja pohađaju župni vjeronauk nisu dio populacije iz osnovnih i srednjih škola.

Tko je zapravo Pavo Martić? Prema dostupnim podacima, riječ je o svećeniku kojega je sud 2013. godine osudio na kaznu zatvora zbog napastovanja maloljetnog ministranta. Zakon Republike Hrvatske jasan je: osuđeni pedofili ne smiju dolaziti u kontakt s djecom. No izgleda da za Crkvu, ili barem za njezine vodeće velikodostojnike, taj zakon ne vrijedi. Nadbiskup Hranić ga je ”diskretno” vratio u aktivnu službu, preko biskupa Križića koji je u ovom slučaju preuzeo ključnu ulogu, dodijelivši Martiću vođenje dviju župa u Gospićko-senjskoj biskupiji, kao da je riječ o posve običnom premještaju nekoga neproblematičnog svećenika, a ne pravomoćno osuđenoga pedofila.

U čemu je najveća ironija? U činjenici da nadbiskupi i biskupi, koji neprestano u javnosti ističu potrebu zaštite obitelji i svetosti dječjega života, odjednom pokazuju nevjerojatnu razinu ”razumijevanja” kada je riječ o ”braći u svećeništvu” koja su počinila stravične zločine:

Nadbiskup Hranić, koji je, kako kaže, ”osjetio bol žrtava”, u isto je vrijeme, poskrivećki, vraćao Martića u aktivnu službu.

Biskup Ćurić, koji je sudjelovao u postupku i bio upoznat sa slučajem, očito je smatrao da žrtva (a i javnost) ”pretjeruje” kada očekuje trajno udaljavanje osuđenoga pedofila iz aktivne crkvene službe.

Nadbiskup Križić, čovjek koji slovi za ”visoko duhovnu osobu” jer je redovnik, nije imao nikakvu moralnu dilemu primiti Martića u svoju biskupiju, i dati mu župničku ulogu u dvjema župama. Zašto? Zato što je, valjda, Crkvi važnije zaštititi svoj kadar nego nedužnu djecu.

Je li doista Vatikan ovo odobrio? 

Dodatnu gorčinu izaziva tvrdnja, kako navodi tjednik Novosti od 31. 1. 2025., da je ovaj potez navodno bio ”uz znanje Vatikana”. Ako je doista točno da je i Sveta Stolica dala blagoslov za Martićev povratak, onda smo svi svjedoci globalnog razmjera licemjerja. Zar Katolička Crkva nije ona ista ustanova koja je, barem deklarativno, proglasila nultu stopu tolerancije prema zlostavljačima? Zar nam papa Franjo nije godinama govorio o potrebi beskompromisnog čišćenja ”crkvene kuće”? Gdje je sada ta odlučnost kad je riječ o konkretnom, pravomoćno osuđenom slučaju zlostavljanja?

Ukoliko su sve te instance, od Hranića do Križića, preko Vatikana, dale zeleno svjetlo za ovaj skandalozni potez, onda su se još jednom bespovratno obrukale. Koja je poruka žrtvama i njihovim obiteljima? ”Možeš dobiti presudu, možeš ići u zatvor, ali mi te svejedno vraćamo u službu, samo u drugu (nad)biskupiju. Snaći ćemo se nekako.” Licemjerno do bola!

Država koja je sekularna samo na papiru 

Ne smijemo zaboraviti ni odgovornost državnih institucija. U uređenoj sekularnoj državi svatko bi trebao poštovati pravomoćne presude. Pedofil (pa bio on svećenik ili netko drugi) ne smije doći u doticaj s djecom. Točka.

Međutim, kod nas Crkva, očito, egzistira u nekom paralelnom pravnom sustavu. Dok se prosječni građanin mora strogo držati zakona, u slučaju svećenika na snazi je, čini se, sustav ”pa dobro, nije baš tako strašno”. Ili, još ironičnije: ”On je odslužio svoje, sada mu dajmo novu šansu.” Šansu za što? Koliko puta još treba ponoviti da je riječ o zločinu nad djecom?

Gdje je reakcija Ministarstva pravosuđa? Gdje je reakcija Ministarstva unutarnjih poslova, koje bi moralo pratiti takve slučajeve i onemogućiti počiniteljima ponovni kontakt s djecom? Umjesto toga, država šuti, kao da se boji zamjeriti Crkvi, vjerojatno zbog političkih kalkulacija i mogućeg gubitka dijela glasačkoga tijela.

Napuštanje moralne odgovornosti i okretanje leđa žrtvama nije samo problem pojedinca, nego i sustava. Kad se odlučimo zgražati, ne treba nam samo jedan Hranić ili jedan Križić. Potrebno je zapitati se koliko je još takvih ”premještaja” prošlo ispod radara? Koliko puta je svećenik osuđen za zlostavljanje potajno vraćen među vjernike? A sve to pod plaštem ”praštanja”, ”pokajanja” ili ”vatikanske dozvole”.

Nijedan nadbiskup ili biskup, ma koliko se predstavljao kao čovjek duboke duhovnosti, nema pravo riskirati sigurnost i dostojanstvo djece. Kada biskup Križić na taj način prikriva ili ignorira ozbiljnost kaznenog djela, on sam gubi legitimitet duhovnog pastira. Slično vrijedi i za biskupa Ćurića, koji je dobro znao o čemu je riječ, ali je svejedno pristao na vraćanje Martića ”u igru”.

Konačno, nadbiskup Hranić još je jednom pokazao da zna sažalijevati žrtvu samo u javnim obraćanjima, kad ga mediji i javnost pritisnu, dok iza kulisa radi nešto sasvim drugo. Licemjerje na najjače.

Ne treba se zavaravati: ako se neprekidno dopušta da Crkva ignorira odluke državnih sudova, to znači da Republika Hrvatska nije ni blizu onakve pravne države kakvom se voli predstavljati. Ništa ne umanjuje odgovornost Pave Martića za njegovo zlodjelo, niti očiti prijezir prema zakonima države i osjećajima žrtve koji su pokazali Hranić, Ćurić i Križić. Ali šutnja šire javnosti podjednako je zabrinjavajuća.

Zašto šutimo? Zašto dopuštamo da se sve to odvija bez posljedica, osim nekoliko medijskih naslova i kratkotrajnog zgražanja? Nejasno je koliko puta treba ponoviti da pedofilija nije ”propust” ili ”pogreška”, nego najteži oblik zlostavljanja djeteta koji ostavlja posljedice za cijeli život.

Crkva i dalje deklarativno osuđuje pedofiliju, dok istodobno (navodno i uz vatikansko znanje) vraća osuđene pedofile u službu. Država i dalje tvrdi da smo sekularna zemlja, dok ni ne pokušava spriječiti Crkvu u kršenju pravomoćnih presuda i izigravanju zakona. Roditelji i građani i dalje, iz nekog razloga, šute, ne tražeći odlučnu promjenu ovih sramotnih praksi. A Pavo Martić, uz pokroviteljstvo Križića, Hranića i Ćurića, dobio je novu župu i time novu priliku da, unatoč osudi, bude okružen onima koji bi najviše trebali biti zaštićeni.

Ako nas ne zgrozi ova priča, što će nas uopće zgroziti? Koliko daleko moramo ići da bismo shvatili kako je toleriranje zlostavljača nedopustivo, osobito kada ga tolerira i promiče ustanova koja se naziva moralnim autoritetom? I koliko puta još moramo ponoviti da nitko, pa ni svećenik, ne smije biti iznad zakona, ni Božjeg ni onog ljudskog?

U konačnici, sve dok se takve situacije ponavljaju i dok ne postoji jasan javni i institucionalni pritisak na Crkvu da poštuje pravomoćne sudske presude, svjedočit ćemo nastavku ovakvih skandaloznih radnji. Zaštita djece mora biti ispred zaštite ugleda institucije. Crkva mora konačno prestati smatrati sebe iznad zakona, i onih Republike Hrvatske, i onih temeljnih moralnih načela koja propovijeda.

Za sam kraj, kao što je napisao novinar tjednika Novosti Hrvoje Šimičević, koji je aferu i otkrio, svećenik je smijenjen nakon što je prošle srijede poslan upit Križićevom nasljedniku, biskupu Marku Medi. “Po primitku informacija o navedenom slučaju svećenik je razriješen svih službi u Gospićko-senjskoj biskupiji”, odgovorio je Medo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Glas biskupice protiv šutnje Crkve
    •  Opasnost vjerovanja i čitanja Biblije bez razumijevanja
    •  Inkvizicija u Dubrovačkoj biskupiji: krivi ispit savijesti
    •  Licemjerje vjere u politici
    •  ''Svećenička djeca'' i paradoks vjere koja ih (ne) priznaje
    •  Zašto Crkva zatvara oči pred potrebama mladih svećenika?
    •  Zašto je HBK provocirala ostavku nadbiskupa Matu Uzinića?
    •  Teološka istina i nedostatak Kutlešine empatije
    •  Život kojemu je uskraćena njegova punoća
    •  Crkva, sveučilište i granice sekularnosti –  Kutleša za HTV

> Svi tekstovi ovog autora