Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost

Amos Oz smatra da je fanatizam stariji od svake religije, zato fanatike možemo naći, a često i pronalazimo, u izvanreligijskom ili sekularnom području. Fanatici nisu vjernici, vjernik ne može biti fanatik, riječ je o nespojivim stvarnostima.

Ako želimo spoznati stvarnost, ne smijemo se zadržavati samo na pojavnom, trebamo tražiti ono što pojava krije, to je njezin pravi sadržaj. Pojava skriva i razotkriva.

Bitne oznake fanatizma su bezosjećajnost, zatvorenost, ogorčenost, gađenje, prijezir i neprijateljstvo. No, kada bih trebao navesti najznačajnije obilježje fanatizma, to bi svakako bilo sljedeće: fanatici ljudski život ne promatraju kao svrhu, svrha života im je u nečemu ne-ljudskome (u slučaju nereligioznog fanatizma najčešće je riječ o državi ili politici, dok se kod religijskog fanatizma radi o nekom bezosjećajnom, krajnje zlovoljnom bogu) koje se diže na razinu svetosti, kako bi, u odnosu na tu svrhu, ljudski životi bili beznačajni kako bi ih se moglo lako instrumentalizirati.

Instrumentalizacije su mnoge – od toga da se fanatik odriče nepovredivosti vlastite osobe, u smislu da u potpunosti živi u javnosti, do toga da je spreman protjerati ili ubiti one koji ne drže do njegove svetosti.

Ako čujete uputu da možete napustiti državu zbog toga što ne pristajete biti ispod fanatičke svetosti, riječ je o govoru fanatizmu – doduše, riječ je o fanatizmu po svim pravilima bontona, sve ostalo je pogubnije i daleko nasilnije.

Ljude je lako fanatizirati jer su odgajani da je netko iznad njih – roditelji, bog ili političari. Duh našeg naroda je prijemčiv za fanatizam i razvijanje kulta ličnosti. Nekada su bili štovani Tito, Tuđman i Beroš, sada je Thompson, sutra će biti sportaši s nekom srebrnom medaljom. Manje je bitno prema kome će se uspostaviti fanatizirani odnos, daleko je bitnije da s fanatizmom ne možemo izaći na kraj, i sva je prilika da se to neće dogoditi u skoroj budućnosti.

Fanatici nemaju osobnost, oni ne žive u sebi, lišeni su mira intime, intima im izaziva ogorčenost i nemir, ona im je prazan prostor, zastor iza kojega prakticiraju licemjerstvo.

Licemjerstvo se očituje u tome da ulaskom u nasilno ispražnjeno mjesto vlastite intime, negiraju sve ono za što se javno zalažu. Zato možemo očekivati da javni homofobi budu uhvaćeni u homoseksualnim aktivnostima (sjetite se Orbanovog bliskog suradnika Jozsefa Szajera) ili da aktivisti za pravo na život izvrše abortus. Oni zbog toga neće biti osuđeni i odbačeni od zajednice kojoj pripadaju zato što je to zajednica licemjera bez izgrađenog osobnog dostojanstva i tom dostojanstvu pripadajuće intime. Fanatici nemaju osobno dostojanstvo jer ne cijene čovjeka, oni sebe i druge instrumentalziraju.

Svi koji misle da čovjek služi nekoj ne-ljudskoj svrsi, negiraju sebe i nužno završe u fanatičnom licemjerstvu. Takvih licemjera sam se nagledao u crkvenom i političkom životu – sve im je je laž: lažna je njihova vjera, ljubav prema domovini i briga za obitelj. Odlukom da se instrumentalizira čovjek, sve postaje lažno, pa i vrijednosti na koje se fanatici pozivaju.

Smisao vrijednosti je da tu vrijednost oni koji je kao takvu prepoznaju i da je prakticiraju u osobnom životu, a ne da se na nju javno zaklinju kako bi je, skrivajući se od pogleda javnosti, brzopotezno izdali.

Fanatici nemaju iskustva osobnog prakticiranja vrijednosti jer se nisu formirali kao osobe. Budući da su negirali sebe, kako bi mogli biti potpuno prisutni u javnosti, jasno je da ono što su trebali biti, poput svih licemjera, prakticiraju na ogorčen i neljudski način. Njihova intima je mračna, to je mrak nestanka osobnosti, to je u konačinci, da upotrijebim filozofijski pojam, mrak jastva.

Ako čovjek nije izgradio ”ja”, život će provesti kao ogorčeni, fanatični licemjer koji se zalaže za javni život bez empatije. Fanatici nisu empatični, a takva im je i država – ona nije izgrađena na empatiji i solidarnosti, nego na instrumentalizaciji ljudskog i na slijepom fanatizmu.

Nije potrebno naglašavati koliko je besmisleno, a i ponižavajuće, da hrvatski građani imaju potrebu fanatično iskazivati vjernost domovini, bogu i obitelji. Vjernost je vrijednost i ona, također, pripada ljudskoj osobi – ako netko smatra da su domovina, bog i obitelj vrijednosti, tim vrijednostima će biti vjeran u osobnom životu, s njima neće trgovati, neće ih zatajiti u javnosti, ali ih, što je iznimno bitno, neće ni javno prostituirati.

Ne zanimaju me toliko tzv. velike priče odnosno apstrakcije, tu je stvar do savršenstva jasna. Ono apstraktno nam je udaljeno, ne traži naš emocionalni angažman, riječ je o strogoj i hladnoj racionalnoj aktivnosti. To je zadaća filozofije.

Kada se bavim metafizičkim entitetima i logičkim analizama, nisam u potpunosti angažiran kao čovjek, tada sam samo nešto od čovjeka – reduciran sam na ono racionalno. Puno su mi zanimljivije male priče jer se u njima odigrava život. U tim pričama smo angažirani kao ljudi, one nas obavezuju da stvorimo društvo koje će služiti tim malim pričama.

Danima raspravljamo o koncertu na Hipodromu, što o tome mislim, rekao sam davno prije održavanja koncerta. Tamo se nije dogodilo ništa vrijedno, to nije bio koncert koji veliča ljubav prema domovini, obitelji i bogu.

Oko koncerta su se digli kojekakvi stručnjaci za fanatiziranje društva, a tu prije svega mislim na političare i svećenike. Njima trebaju licemjerni fanatici i društvo bez empatije. No, naše društvo je imalo priliku ugledati lice ljubavi, vrijednosti i empatije.

Državu ne smijemo stvarati iz sljepila fanatizma i tzv. velikih priča, nego iz male priče dječaka Dina koji je, zbog ljubavi prema teško bolesnoj i godinama nepokretnoj majci, stradaloj u prometnoj nesreći, odlučio prodati plišane igračke, kako bi kupio medicinski uređaj koji će njegovoj majci olakšati disanje. Da, korumpirana, fanatična, neosjetljiva država guši – u doslovnom i prenesenom smislu. Sjetimo se samo vapaja Vladimira Matijanića – i on se gušio pred očima korumpirane, neosjetljive države.

Državu trebamo temeljiti na ljubavi dječaka Dina – ova država dugo nije vidjela ovako veliku, iskrenu i čistu ljubav. Ta ljubav nam treba biti osnova za izgradnju naših institucija. Da je Hrvatska u političkim strukturama, a tu uključujem i sve one koji manipuliraju fanatičnim masama, imala makar jednog čovjeka koji je bio u stanju voljeti kao što Dino voli svoju nepokretnu majku, Dino ne bi trebao razmišljati o prodaji plišanaca.

Da je ovo društvo utemeljeno na vjernosti vjeri, obitelji i domovini, Dino i njegova majka bili bi u samom središtu interesa ove države. Budući da nije tako, ova država i društvo nedostojni su iskrene ljubavi jednog dječaka.

Ljubav i empatija, na kraju, pronađu put, ali i razotkriju istinu. Nakon što je ova mala priča izašla u javnost, prikupljena su sredstva za medicinski uređaj, Dino je sačuvao omiljene igračke, mi nismo shvatili da državu treba izgraditi iz konkretne ljubavi, a ne iz licemjernog bajanja o ljubavi. Ova će država biti najveća kada bude služila najmanjima.

Bez empatije i solidarnosti nema pravog društva, ali zato ima fanatizma. Fanatici nisu tu da podučavaju što je vjera i što je ljubav prema domovini i obitelji, njih tome treba podučiti.

Dino nas je tome podučio, sada sve ovisi o nama – nažalost, znamo što to znači i kako će završiti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica
    •  Deklaracija JAZU o povijesnom hrvatskom grbu
    •  Stepinac sublimira uzaludno kršćanstvo, hrvatstvo straha
    •  Brešanova Mrduša Donja je ova naša Mrduša Donja
    •  Lave XIV., pozovi katolike da razoružaju duše!
    •  Lav XIV. će biti papa Kristovog Govora na Gori
    •  Glasači HDZ-a u Zadru ne trebaju polagati test inteligencije

> Svi tekstovi ovog autora