autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Jed(N)instvo

AUTOR: Ivana Šojat / 23.09.2025.

Ivana Šojat

U vremenu koje s pravom možemo nazvati predvorjem renesanse, Giotto slika fresku Franje Asiškoga na tipično nebesko modroj pozadini. Ganutljivo je to ljudska freska na kojoj svetac, blago pognut, kao da se klanja pticama kojima se obraća jezikom ljudi.

Malo putnika-namjernika u bazilici – posljednjem počivalištu sveca koji je pisao zanesenu poeziju svim stvorenjima kao braći – primijetit će taj odnos prema pticama koje ga slušaju. I razumiju. Još manje će shvatiti koliko je sveti Franjo još tad, na razmeđi 12. i 13. stoljeća shvatio ono što će Hegel razložiti u svojoj Fenomenologiji duha: da Bog/Apsolutni duh utjelovljenjem u bića samoga sebe spoznaje u ograničenom prostoru i vremenu, točnije da svi mi, mi i životinje, stabla, cvijeće, trava, svi kukci kojih se grozimo, gliste, crvi, mravi, trakavice, buhe, komarci… braća i sestre po duhu što ga jedno vrijeme nosimo u sebi – točnije dok smo u stanju koje zovemo životom.

Franjo se držao Platona, bio je na tragu jednog od crkvenih Otaca, Svetog Augustina. Bio je i suvremenik Portugalca Antuna Padovanskog koji je također znao da Boga ljubimo ako ljubimo sva Njegova stvorenja.

Zapravo, kršćanstvo (po uzoru na daleko starija religijska mudroslovlja) zastupa svijet jedinstva (unio mystica) kojim bismo znatno bolje mogli protumačiti onu ”gužvu”, gomilu životinjskih i ljudskih likova na portalima romaničkih i gotičkih crkava koju smo obrazložili strahom od praznine (horor vacui).

Devet stoljeća kasnije čini se kako je sve potonulo u banalnost, u fiziju jedinki koje ”briguju” (Heidegger) isključivo o sebi, o nekakvoj sreći koju ne znaju protumačiti, ali je žele. Vjernici dlanovima glade grobnice svetaca, njihove skulpture u nadi da će steći sreću, izliječenje, bogatstvo, oslobođenje od neke nevolje.

U Antunovu slučaju se nadaju da će, zazovu li ga, pronaći nešto što su izgubili ili da će položiti maturu ili ispit.

Izgubio se napor dokučivanja, shvaćanja, napor ljubavi koja nije glatka putanja koja se prekida tek kad nas ”smrt rastavi”.

Drugi, i ljudi i životinje, ne zavređuju (čini se) više mnogo. Druge eventualno toleriramo. Najčešće ni to. Prihvaćamo isključivo one koji žive prema našim principima. Skloni smo ”okamenjenim identitetima”. Sve što se ne podudara s nama nije dobro, mora se ili promijeniti ili nestati.

Nema suživota, ali ima definicija prema kojima ”mjerimo” druge, pa ih prema tome ”bacamo u oganj” kao drač, ili prihvaćamo kao istomišljenike.

Blagdane smo pretvorili u pokolje braće jaganjaca i sestara svinja i purica. Molitva nije kontemplacija, nego je inkantativna mantra. Krunica nije kristalni svod tišine u koju se povlačimo kako bismo razmotrili otajstvo majčinstva Žene koja je Bogu omogućila da se utjelovi u Spasenje, nego je identitetska odrednica na retrovizoru.

Zahtijevamo identitet, sve nam počiva na tome, na toj uskogrudnoj definiciji koja ne dopušta osobnost, jedinstvenost, izdvojenost svakog ljudskog bića, ”devijaciju”.

Žene koje ”šeću” pse i spašavaju mačke po definiciji ne mogu voljeti djecu. One su po toj istoj definiciji usjedjelice, raspuštenice, jalove, ružne, vještice, odvratne, ni’ko ih nije htio, sumnjive su i odbojne. Zato im oni jasno definirani, oni koji su zaboravili (ili nikad nisu ni znali) učenje svetaca koji su ostali vjerni Platonu (usprkos skolastici), vole dobaciti da bi im bolje bilo da šetaju djecu, ili da maknu ”te kerove”, jer tu se djeca igraju. Iako vani gotovo da više nema djece – sjede pred računalima, jer su ih ti isti još u najnježnijoj dobi ”smirivali” youtubeom na mobitelima.

Svijet se promijenio do neprepoznavanja onima koji su Boga tražili u svim pojavnostima, u svakoj iskri života koji je sam po sebi bio svet zato što mu je uzrok bio Bog.

Život odavno više nije svet, drugi, čovjek i životinja, više nisu dostojni poštovanja. Onkraj vjere, prozor u svijet postao je mobitel kojim preživjeli snimaju smaknuća u podzemnoj željeznici, na vješalima, tuče, vrijeđanja, ratne operacije, umiranja u agoniji. Važno je tko je važniji. Uvijek je važniji onaj koji o važnosti ”razmišlja”.

Uređujemo svijet kao zaslon na računalu, kao lice gustim tekućim puderom ili foto-shopom – prema vlastitim načelima. Ako nam ”ptice seru” pred prozorom, onda treba srušiti drvo. I izbrisati čovjeka koji ne misli kao mi.

Čini se kako više nigdje nema Boga. On na scenu stupa tek kad nekog bliskog polože u lijes, tek kao Memento mori, kao nagovještaj straha, rijetko kao spomen ljubavi koja promišlja, prašta, dokučuje, prihvaća, fuzionira u jedinstvo različitih u istome duhu.

Brojnošću rastemo u samoći, tjeskobi, bez braće i sestara.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: