Tuga za vječnim Šjor Nikom

Već sam, možda i u jednoj od ovih kolumni, napisala kako se mali narodi ne procjenjuju brojem svojih stanovnika već tretmanom svojih velikana.

Po svemu sudeći, Hrvati su mali narod. Svjedočimo tomu osobito posljednjih godina, kad su – smjenom generacija – zaredale smrti hrvatskih velikana.

Evo najnovije: Umro je Nikola Pilić. Rođeni Splićanin, u konačnici građanin Opatije gdje će naći i vječni počinak, najpoznatiji hrvatski i jugoslavenski tenisač u vrijeme kad tenis nije bio najpopularniji elitni sport na svijetu i kad su se zarade tenisača mjerile stotinama dolara umjesto u milijunima, kao danas…

Nevjerojatnom ravnodušnošću obavijen je odlazak ovog istinskog velikana hrvatskog sporta, velikana u svjetskim razmjerima. Jer, osim što je bio pobjednik nekih važnih turnira, kao pojedinac i u parovima, Nikola Pilić bio je jedini teniski trener na svijetu koji osvojio Davis Cup s reprezentacijama triju različitih država – i to tri puta s reprezentacijom Njemačke (1988., 1989. i 1993. godine), jednom s hrvatskom (2005. godine) i jednom sa srpskom reprezentacijom (2010. godine).

Pilić je uveo Zapadnu Njemačku u svijet tenisa – prije njega, njemački tenisači nikad nisu osvajali Davis Cup. Da nije bilo njegove čvrste ruke i pronicljiva izbora – teško da bi to uspjelo i Hrvatima, i Srbima…

Legendarnu četvorku hrvatske reprezentacije u Davis kupu 2005. godine činili su Ivo Karlović, Goran Ivanišević, Mario Ančić i Ivan Ljubičić. Teniski stručnjaci smatraju to neponovljivim uspjehom…

Iste večeri kada je odlazak Nikole Pilića spomenut u središnjem Dnevniku, na HRT-u je prikazan film ”Nikola Pilić legenda” snimljen 2024. godine, i to bi otprilike bilo to! Uz dva telegrama sućuti iz visoke politike. Kao da se svi suzdržavaju od prevelikih pohvala…

A Nikola Pilić bio je zvijezda, u našim, ali i svjetskim okvirima – svi smo nekada znali za Splićane Pilića i Franulovića, iako tenisa nije bilo na televiziji, a teniski su tereni u to vrijeme bili tek privilegija rijetkih gradova.

Split je bio jedan od njih. Na Firulama, četrnaestogodišnji Pilić je mijenjajući bicikl za reket, započeo igrati tenis, probijajući se sam – iza njega nije stajao ni jaki klub ni tradicija – da bi se isključivo strašću i sportskom inteligencijom vinuo do šesti mjesta na svjetskoj ljestvici 1968. godine!

Igrao je u finalu Wimbledona 1967., u finalu Roland Garrosa 1973., bio je finalist Wimbledona u muškim parovima s Borom Jovanovićem 1962. godine, a najveći uspjeh u karijeri postigao je osvajanjem US Opena u parovima 1970. godine, s francuskim igračem Pierreom Barthèsom. Iako je Barthès smatrao da on i Pilić nemaju previše šansi protiv australijskog para slavnih tenisača Roda Lavera i Roya Emersona, Nikola ga je uvjerio da se moraju boriti i da šanse uvijek postoje. I tako je bilo.

Važno uporište Pilićeve karijere bio je poziv da se 1968. pridruži legendarnoj skupini ”Handsome Eight” – osmorici pionira tenisa koji su potpisali ugovor s profesionalnom organizacijom World Championship Tennis (WCT), pretečom današnjeg ATP-a.

Osmorku su uz jugoslavenskog prvaka Nikolu Pilića, činili Dennis Ralston i Earl Butch Buchholz (SAD), John Newcombe i Tony Roche (Australija), Cliff Drysdale (Južna Afrika), Roger Taylor (Velika Britanija) i Pierre Barthès (Francuska). Prvi WCT turnir održan je u siječnju 1968. godine, u Sydneyju.

Na ljestvici WCT-a, igrači su bili rangirani prema mjestima koja su zauzeli na turnirima koje je ova organizacija smatrala ubrojivima. Ulaskom u WCT, tada najbolji tenisači (a kasnije i stotine mladih) bili su izgubljeni za amaterski sport. Ostala je ipak mogućnost natjecanja u reprezentacijama svojih država u Davis Cupu.

Ulazak u WCT, za Pilića je značio nova pravila i nove izazove. Turniri s liste WCT-a, koji su donosili prestižne bodove, postali su značajni svakom tenisaču, a pogotovo onima visoko rangiranima. Pilić je bio među njima.

Odatle je proizišla i njegova odluka da ne nastupi u Davis kupu za Jugoslaviju, već na bodovanom turniru u Južnoj Africi. To je tada, 1973. godine, izgledalo ”nerazumno”, ali je Pilić odlučio. I kad su mu govorili da on ne može tako, Pilić je rekao: Mogu što hoću, ja sam slobodan čovjek i donosim svoje odluke!

Bile su, dakle, sedamdesete (ne devedesete kad su svi počeli okretati leđa Jugoslaviji) i takav je postupak bio iznimno hrabar. O njemu se raspravljalo u visokim političkim krugovima u Beogradu. Ali mu nisu mogli ništa osim – zabraniti igranje na svim turnirima, uključujući i Davis Cup.

Ovu odluku jugoslavenskog teniskog Saveza prihvatili su i veliki turniri, zabranjujući Nikoli Piliću igranje na svojim terenima. Što je izazvalo bunt najboljih tenisača svijeta – Pilić je imao podršku 81 igrača koji su bojkotirali Wimbledon te godine, kada je ovaj najstariji turnir na svijetu ujedno bio i najslabiji što se konkurencije igrača tiče, otkako postoji.

Pilić je tvrdio da je upravo ovaj bojkot pokazao snagu tenisača, koji udruženi mogu ne samo rušiti zabrane, već i tražiti bolje uvjete za sebe. Jer oni su ti koji privlače publiku i omogućavaju velikim turnirima da nastave s radom…

Od tada je Nikola Pilić ušao u povijest i kao beskompromisni borac za prava i bolje uvjete rada tenisača. Do tada nije bilo pravog zagrijavanja prije mečeva, nije bilo komotnih svlačionica i dobrih higijenskih uvjeta za igrače. Od te pobune, sve je krenulo nabolje.

A Pilićev trenerski život započeo je u Oberschleißheimu blizu Münchena gdje se preselio s obitelji i utemeljio tenisku akademiju. Radio je s mladim, ali vrlo brzo vrhunskim tenisačima – među njima i s Goranom Ivaniševićem i Novakom Đokovićem.

U spomenutom televizijskom dokumentarcu, i Ivanišević i Đoković, govore o Piliću kao o svom teniskom ocu, iskazujući beskrajno poštovanje i ljubav prema Šjoru Niki. Tu je i Boris Becker, a posebno Michael Stich koji ističe da je Pilić bio uvijek, pa i usred noći, spreman na trening sa svojim pulenima.

Nikola Pilić nije bio samo trener velikim individualcima kakvi su bili spomenuti sportaši. On je bio i vrsni psiholog, što je bilo naročito važno pri izboru i sastavljanju timova za Davis Cup – na njemu je bilo da najbolje igrače pretvori u dobre partnere u dublu, uvjeri igrače i javnost da su upravo oni najbolji izbor. A Pilić je imao čvrste stavove i stajao je iza njih. Igrači su to osjećali, vjerovali su mu i voljeli ga.

Za razliku od nas koji nismo pokazali neku pretjeranu tugu zbog odlaska Nikole Pilića, u Njemačkoj gdje je s obitelji živio svoj aktivni sportski i trenerski život – Nikola Pilić je bio glavna vijest na svim postajama i društvenim mrežama.

Po čemu je Nikola Pilić značajniji jednoj velikoj njemačkoj naciji nego Hrvatima?

Mislim da je osnovni razlog – njegova sloboda. Sloboda i nezavisnost. Sve što je postigao – on je uradio sam. Zato je mogao odbiti igranje u Davis kupu za Jugoslaviju, dajući prednost jednom (u nas nepoznatom) Masters turniru s liste WCT-a.

Pa, zar ne bi – u svjetlu takvih odluka – Nikola Pilić danas trebao biti heroj u Hrvatskoj? Čovjek koji se dva desetljeća prije svih suprotstavio establišmentu (mrske nam) Jugoslavije?

Da nije poznatog hrvatskog jala koji potire sve činjenice – možda bi bilo tako. Mada Nikola Pilić nije želio biti ničiji heroj, niti politički pijun…

Upravo zbog jala nad njegovim uspjesima (a njegova je karijera trajala praktički do smrti) hrvatski neuki politički propagatori, zapamtili su samo njegove godine igre za Jugoslaviju i pobjedu u Davis kupu reprezentacije Srbije.

I svrstali ga među one za kojima ne treba previše tugovati. Nikoli Piliću ovo stanje nacije više ne može nauditi.

Slobodan kakav je uvijek bio, on je – sa suprugom Mijom – donio odluku o mirnom životu u Opatiji, viđali smo ih na šetnicama i po restoranima, u riječkom kazalištu, na mjestima gdje ljudi odlaze iz užitka.

Oni koji su ga poznavali – tuguju za njim. Za vrhunskim tenisačem i trenerom, vječnim Šjor Nikom…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Emerik Blum je vjerovao u ljude i moć znanja
    •  Sloboda koja ne isključuje pripadanje
    •  Bojkot trgovačkih lanaca ili štednja
    •  Željka i Boris Rogić – zaljubljenici u obojenu svjetlost
    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju

> Svi tekstovi ovog autora