Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute

Evanđelje i nacionalizam ne idu skupa, to je jasno svima koji imaju osnovna znanja o kršćanstvu. Čim se netko, primjerice, predstavi kao hrvatski nacionalist, zasigurno, ma što nakon toga govorio o sebi, nije i ne može biti katolik u punom značenju katoličanstva – on je onoliko katolik koliko mu umišljaj katoličanstva dopušta da bude. Takvima je i taj umišljaj dovoljan.

Papa Lav XIV. u nacionalizmu vidi opasnost za kršćanstvo 21. stoljeća, zato neumorno upozorava da nacionalisti grubo iskorištavaju (zapravo masakriraju) Kristov nauk kako bi se domogli političke pozicije,  uspostavili vlast i, u konačnici, na krilima kršćanstva provodili protukršćanske politike.

Politike negiranja razlike između Crkve i države su protukršćanske, one su, za razliku od političkih režima otvorenog neprijateljstva prema religiji, ogrnute prijetvornim ruhom kršćanstva.

Negacija sekularizacije protukršćanska je, ako ne u većoj, a onda makar u jednakoj mjeri u kojoj je to i borbeni sekularizam. Ako država može provesti, nazovimo to tako, kršćanski program, Crkva je suvišna. Kršćanske politike dovode do atrofije kršćanstva. Naime, ako se u vremenu može ostvariti ono što pripada vječnosti, vječnost je nepotrebna; ako neko političko tijelo dovršava crkveni nauk, Crkva je krajnja nemoćna institucija, njezin finalni uzrok tada nije bog, nego, u najširem smislu, politika.

Razliku između crkvenog i političkog područja nije moguće svladati i poništiti, ako netko misli da jest, pogrešno je shvatio bit vjere, a nije se proslavio ni u shvaćanju politike.

Vjera i politika nemaju dodirnih točaka, vjerom se uređuje osobni život vjernika, pogotovo njegovo vrijednosno područje, dok se politikom uspostavlja funkcionalni institucionalni i javni život.

Vjera je, dakle, predanje i povjerenje, ona uvijek uključuje rizik budući da se obraća bogu koji je nevidljiv i šutljiv. Ona vjernika dovodi pred tajnu i misterij, te od njega traži egzistencijalni angažman u kojem on postaje novi subjekt.

Vjere nema bez paradoksa, apsurda i stalnog preobraćenja – vjernik ima samo jednu dužnost: u svakom idućem danu treba biti bolji od jučerašnjeg sebe. On danas nije ono što je jučer bio, svjestan toga da sutra ne smije biti ono što je danas.

Vjernik je pun povjerenja prema budućnosti, on sebe ne traži u prošlosti, pogotovo ne u tuđoj prošlosti. Uvjeren sam da je bog izabrao nevidljivost kako bi vjernicima poslao poruku da ga potraže u budućnosti. Budućnost je uvijek nevidljiva, prošlost i sadašnjost to nisu, zato su ili do boli dosadne ili banalno nebitne. Smisao i istina nalaze se u budućnosti – nevidljivoj, paradoksalnoj, apsurdnoj budućnosti.

Bog je, dakle, paradoksalno uprisutnjen u apsurdu nevidljivosti, on prebiva u budućnosti i govori jezikom tišine – što je bog nevidljiviji, vjera je jača, što je veća tišina, vjernik s bogom životnije komunicira.

Kada u tišinu i nevidljivost tog apsolutnog bića ili, metafizički korektnije, apsolutnog bitka, unesemo sebe, naše želje, našu riječ i misao, susrećemo se s cjelinom ljudskosti. Ta ljudskost je naša ljudskost, ona nas čeka u budućnosti, ali samo ako riskiramo, bez rizika, ostajemo i bez istine. 

Apsolutno biće nas je izgovorenom riječju uvelo u postojanje, nakon toga strpljivo i skrovito šuti kako bismo mi izgovorili riječ o tome tko smo, što želimo biti, ali i što trebamo biti. U toj tišini i nevidljivosti boga ne odmjeravamo se s bogom, nego s budućim sobom, s onim što tek moramo postati. Bog se povlači kako bismo mi bili vidljivi u apsurdnoj samoći nastanka subjekta.

Politika, naprotiv, barata s onim vidljivim, materijalnim i bučnim. Čovjek se nevidljivom predaje, materijalno, naprotiv, osvaja; tišina smiruje i osamljuje, buka razjaruje, ona poziva na obračun. Papa je u pravu kada upozorava da desničarenje i nacionalizam prijete kršćanstvu, ali i samom bogu.

Nacionalizam i desničarenje su nedvosmisleno izrečene poruge prema bogu. Desne politike su politike neosjetljivosti na patnju u svijetu, one čovjeka reduciraju na pohlepno i borbeno biće; nacionalističke politike ga pretvaraju u teritorijalno biće.

Desničarenje i nacionalizam čovjeka animaliziraju, to su politike koje računaju s instinktivnim. Kršćanstvo čovjeka upućuje na ćudoredno predanje i otvorenost, ali i na, što je posebno bitno, sebedokidanje – u sadašnjosti moramo dokinuti vlastitu prošlost kako bismo otvorili put prema budućnosti.

Smisao kršćanstva sadržano je u apsurdnom nadilaženju samog kršćanstva. Naime, ako je istina ono što kršćanstvo kaže da je istina, a istina kršćanstva se razotkriva u vječnosti, ako se, dakle, u vječnosti ostvaruje susret čovjeka i boga, onda se u vječnosti dokida vjera, a s vjerom i kršćanstvo. Kršćanstvo je istinito samo ako je u stanju samodokinuti se.

Vjera je egzistencijalni rizik jer se zbiva u kontekstu vremenitosti, šutnje i nevidljivosti. Vjernik rizikom vjere svoj život stavlja na kocku. U političke jednadžbe su, naprotiv, uključeni životi građana – u političkom području se redovito kocka sa životima građana. Politika je tragedija, i to tragedija vječitog zagledavanja u prošlost.

Papa Lav XIV., kao i njegov prethodnik papa Franjo, glasni su kritičari populističkog nacionalizma i nekakvog političkog kršćanskog suverenizma, zato se papa Franjo našao na meti bivšeg Trumpovog savjetnika, notornog Stevea Bannona. Steve Bannon je, kao što možemo čitati iz zapisa perverznog Epsteina, namjeravao potkopati papu Franju. On mu je, naime, smetao na putu iskorištavanja kršćanstva kako bi se razmahale protukršćanske politike populističkog nacionalizma. Sadašnji papa je najveća prepreka bujanju nacionalističkih destruktivnih politika.

Hrvatski se biskupi, osim riječkog nadbiskupa Mate Uzinića, oglušuju na papine riječi i, u najboljem slučaju, šutke promatraju kako u hrvatskom društvu buja protukršćanski nacionalizam. Mate Uzinić je nadbiskup koji ponavlja papine riječi – ne postoji nešto što je Mate Uznić rekao, a da to prije njega nije izrekao papa Lav XIV.

Ostali biskupi ili konformistički šute zato što se ne žele sukobiti s glasnijim dijelom populacije koja neprestano ponavlja floskule o tome kako je Hrvatska kršćanska država. Da u Hrvatskoj ima dovoljno kršćanstva, Hrvatska bi bila država u kojoj bi populistički nacionalizam doživio neuspjeh. Kada nacionalizam trijumfira, kršćanstvo doživljava poraz.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa
    •  Omniprezentnosti je bolest političara bez autorefleksije
    •  Nakane molitelja muške krunice su bile protukršćanske
    •  Plenković boluje od nerazumijevanja smisla vlastite egzistencije
    •  Do boga ne može se doći ako skrenete s puta ljudskosti
    •  Hrvatska perverzija nedozrelih kršćana bez kršćanstva

> Svi tekstovi ovog autora