Pišem za ljude koji su vlasnici moralne odgovornosti

Hrvatsko društvo okorjelo je nedostojanstveno, taj prokleti nedostatak ponosa vodi nas prema nestanku; evolucija tako djeluje, ona unosi pravdu odvodeći iz života ovaj trzaj koji je imao priliku postati narodom, ali je to odbijao i odbija. Ukopani smo u mitove neslobode i, kako stvari stoje, nikada ih nećemo napustiti, nesloboda nas osmišljava, ona je iznad nas, a to je već terminalno stanje koje samo čudo može nadvladati.

No nije sve prepušteno očaju slobodi nesklonih uzaludnika, jer kolektivna neistina ne može, bez našeg pristanka, prodrijeti u ono područje kojim svatko od nas gospodari, a to je područje pojedinačnih života – tko želi živjeti izvan dohvata kolektivne neistine, ništa ga, osim njega samoga, u tome ne sprječava.

Trebamo biti svjesni toga da ne postoji pojedinac koji ugrožava izgrađeni sustav, zbog toga se sustav – naravno, ako izuzmemo sitne prijetnje spodoba koje su, uglavnom, zaštićene distancom koju jamči zaslon mobitela, umislile da su država i nacija – previše ne obazire što pobunjeni pojedinac misli.

Kada neki pobunjeni glas dobije značaj mogućnosti ulančavanja i političkog organiziranja, pretvara ga se u političkog analitičara, kako bi ga se pitanjima što on o nekoj temi misli, zadržalo unutar granica pobunjene misli pojedinca.

Dakako da postoje i analitičari režima, na njih se, neovisno o tome jesu li zaposleni na sveučilištima ili u PR agencijama, trenutno ne osvrćem – oni nisu pobunjeni pojedinci, oni su plaćenici i branitelji postojećeg sustava. Takvih nikada nije nedostajalo na ovim prostorima; ako bismo išta mogli izvoziti, mogli bismo izvoziti branitelje režima, no tko njih želi? Nitko.

Posebno su beskorisni branitelji režima u akademskoj zajednici. Uostalom, možemo li govoriti o akademskoj zajednici u državi koja je i ovih dana prokazana kao država korupcije i prostituirane demokracije budući da smo demokraciju gurnuli na stranputicu autokracije?

Ne, zadatak akademske zajednice, pogotovo one koja pripada humanističkom i društvenom području je da čuva dostojanstvo, da skrbi o vrijednostima i da osnažuje društvo držeći ga u trajnom odnosu s neprolaznim idejama.

Laura Kövesi nije samo premijera Andreja Plenkovića i glavnog državnog odvjetnika prozvala kao kočničare pravnog sustava i temeljne pravde, ta osuda je upućena i krotkoj akademskoj zajednici koja je potpuno potonula u političko poltronstvo i incestuozno dodvoravanje.

Uprave sveučilišta nam se natječu u prostraciji pred političarima koji su ovu državu dovele na stup srama. I ne, izvješće Unije za građanske slobode za Europu, koje Hrvatsku uvrštava među pet najgorih europskih država u kojima se narušava vladavina prava, nije konstrukt ljevičara, to je naša stvarnost.

Da kojim slučajem akademska zajednica, kao zajednica a ne kao nepovezani pobunjeni pojedinci, igra onu ulogu koju treba igrati, Unija za građanske slobode bi o Hrvatskoj pisala kao o državi vladavine prave, jer bi ona čuvala društvo od autokracije.

Pobunjeni pojedinac, imao ili ne imao formalno obrazovanje, svjestan je svog položaja, ali je, isto tako, svjestan koliko je hrvatsko društvo očajno. Takvom društvu nema spasa, što ne znači da ga treba ignorirati.

Ne, upravo zato što je nedostojanstveno, treba mu se pobuniti.

U nepovoljnim društvenim okolnostima, pojedinačni život je moguć samo ako se odvija u stanju pobunjenosti naspram društva. Većina mojih identiteta – od nacionalnog do svjetonazorskog – izviru iz idealiziranog poimanja hrvatskog društva. No nikada se ne obraćam hrvatskom društvu, obraćam se ideji hrvatskog društva, u ideji je pohranjena mogućnost promjene.

Osim toga, ta ideja mi omogućava da moje stanje pobunjenosti prema društvu bude stanje realiziranosti u odnosu na ideju. Ako ovo nije svima jasno, učinit ću još dodatni napor kako bismo došli do jasnoće – u činu pobune se izdvajam iz društva, iskazujem mu aktivno nepripadanje, ali ne ostajem samo na tome, jer bih tada bio pobunjenik i izopćenik, već se, uz pobunjenost, odvijaju i paralelni procesi kojima, kao pojedinac, dopuštam da identiteti koji su u društvu realizirani degenerativnim modelom, u meni budu realizirani na ispravan način.

Ja se, dakle, ne bunim protiv hrvatstva, ja se s realiziranim hrvatskim identitetom na pojedinačnoj razini bunim protiv degeneriranog hrvatstva.

Ovo je razlog zbog kojeg zagovaram imanentnu kritiku – moj je zadatak da progovaram o degeneriranom hrvatstvu i katoličanstvu, baš kao što je zadatak Srbina i pravoslavca da progovara o degeneriranom srpstvu i pravoslavlju.

Pobunjeni pojedinac je miran i siguran u sebe zato što je realiziran. Pripadnici degeneriranih identiteta nemaju mir, oni se neprestano dokazuju.

Razumijem ih, ono što smatraju bitnim, nisu iskusili i sada svijetu, drugima, a i sebi moraju dokazivati da su ono što nikada neće biti.

Prema takvima osjećam mir, taj mir mi nude moji identiteti, ali se istovremeno nalazim u stanju pobunjenosti jer odbijam s njima dijeliti naizgled iste identitete.

Moje hrvatstvo nije isto s hrvatstvom onih koji su nekoliko godina u ratu nosili uniformu da bi se sada iživljavali nad Hrvatskom, baš kao što moje katoličanstvo nije isto s katoličanstvom onih koji vjeru vide kao nacionalni politički projekt.

Kao pojedinac živim mir realiziranih identiteta, a kao član društva nalazim se u stanju pobunjenosti, pa samim time, u punom smislu riječi, budući da ne pripadam društvu, nisam član toga društva, nego sam pobunjeni pojedinac.

Pobunjenost mi omogućava da budem član idealnog hrvatskog društva, a to nije mala stvar. Ne bunim se da nešto ne budem, nego se bunim zato što nešto jesam i zbog toga što to jesam, ne pristajem na degeneraciju.

Ne zanimaju me oni koji ovo ne mogu shvatiti, moja misao je usmjerena prema onima koji znaju da Laura Kövesi i Unija za građanske slobode Hrvatskoj žele dobro, zato ustaju protiv korupcije i sustavnog narušavanja vladavine prava.

Postmoderna misao mi je draga jer prokazuje tzv. velike priče koje služe kao uspavanka besramnicima koji podržavaju strukture korupcije. Zygmunt Bauman je u pravu kada moralnu odgovornost određuje kao ”intimno i neotuđivo vlasništvo”. Ako išta imamo, imamo moralnu odgovornost, ako moralnu odgovornost nemamo, nešto nas ima, a to nešto je korupcija, uzaludnost i, da budem u duhu trenutka hrvatskog društva, ponižavajuća autokracija.

Mislite li da imamo državu? Nemamo, država ne postoji bez društva, a demokratsko društvo ne trpi autokraciju.

Autokraciju i demokraciju možemo dovesti u vezu s vozačem koji je skrivio prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao obiteljski čovjek. Autokrat je poput vozača koji se ne obazire na smrt nevinog čovjeka, on tu smrt ne priznaje zato što ne cijeni tuđi život.

Je li vam ova priča poznata? Postoji li, osim u autokratskoj državi i državi narušene vladavine prava, mogućnost da netko tko nije došao u posjed moralne odgovornosti ubije čovjeka i da tu smrt poima kao nepotrebnu smetnju?

Odgovore dajte sami, a kada ih date, pobunite se ili više ne čitajte moje kolumne. Kada bih znao da moje kolumne čitaju ljudi koji nisu vlasnici moralne odgovornosti, prezreo bih svaku napisanu riječ i te riječi bih, kao izdajice života i odgovornosti, uputio u srce samog pakla.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bez žene nema ljudskosti, ona je prvotna u svakom umu
    •  Ivan Hrstić je izrekao istinu o vlastitom moralnom sustavu
    •  Proročke riječi Željka Mardešića o dekadentnoj Crkvi
    •  Profesionalni obraćenici mi, riječima Marune, idu na jetra
    •  Samo Mate Uzinić korektno govori, ostali konformistički šute
    •  Bog i čovjek su ravnopravni
    •  Roditelji generacije Z se obračunavaju s prošlošću
    •  Ustav i rukometaši: Državu ne mogu imati beskorisni idioti
    •  Moja domovina je sloboda, u mojoj domovini nema grobova
    •  Milanović i Plenković pristaju biti na jelovniku Trumpa

> Svi tekstovi ovog autora