Peter Kuzmič rame uz rame s Jurjom Strossmayerom

(Donosim nešto prošireniju verziju govora koji sam održao u subotu 13. lipnja na svečanoj akademiji i otvorenje “Knjižnice Petera Kuzmiča” povodom njegova 80. rođendana u Dvorani Strossmayer na Evanđeoskom teološkom veleučilištu u Osijeku – ETVOS, u sesiji “Peter Kuzmič kao vjernik u svijetu”, a u okviru simpozija “Nema teksta bez konteksta”).

Malo smo uranili, očito iz organizacijskih motiva, ali ja svejedno čestitam 80. rođendan dragom Peteru Kuzmiču, koji će slaviti, ako Bog da, 26. lipnja.

Kada sam točno upoznao Petera Kuzmiča, ne sjećam se baš, ali mislim da sam ga upoznao kao novinar Glasa Koncila, ali i da sam ga intervjuirao 1992. u okviru emisije ”In medias res” koju sam tada vodio na zagrebačkoj televiziji OTV, Elem, kada smo osnivali Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, 1. travnja 1993., mi smo se već dobro poznavali.

Budući je danas u nekoliko navrata spomenut HHO, kažimo da smo suosnivači HHO-a bili, a spomenimo to jer u Odboru više nema nikog od osnivača: Izet Aganović, Slobodan Budak, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Gavranović, Daniel Ivin, Dražen Kalogjera, Katarina Kruhonja, Josip Kulušić, Peter Kuzmić, Slobodan Lang, Zoran Lukić, Mladen Maloča, Sulejman Mašović, Jovan Nikolić, Božidar Novak, Drago Pilsel, Žarko Puhovski, Bono Zvonimir Šagi, Miko Tripalo, Dubravka Ugrešić i Zvjezdana Znidarčić.

Od spomenutih, još smo aktivni odnosno javno prisutni Katarina Kruhonja, Peter Kuzmič, Žako Puhovski i moja malenkost.

Peteru dugujem jako puno i potrebno je da mu se javno zahvalim, među inim stvarima, jer mi je omogućio da na ETF-u teologiju diplomiram te pod njegovim mentorstvom i magistriram.

Dužan sam mu zahvaliti i na, do danas, na Autografu, 289 objavljenih kolumni ”Vrijeme i vječnost”.

Uspjelo mi je, naime, nagovoriti ga da ih nastavi pisati na našem portalu Autograf, kojeg smo pokrenuli u listopadu 2013., tako da je vrlo brzo, već 29. 12. 2013., Peter objavio prvu iz nove serije kolumni, a koja ima programatski naslov: ”Povećati ljudske nade”.

Toj ću se prvoj Peterovoj kolumni na Autografu kasnije vratiti.

Kako i sam naziv kolumne govori, riječ je o dvjema kategorijama – o vremenu i vječnosti – koje je teško definirati i kojima je bez duboke i življene vjere teško dati pravi smisao. A prof. Kuzmič upravo to čini.

Svojim kolumnama nastoji kontekstualizirati Isusovo evanđelje, učiniti ga razumljivim modernom čovjeku te mu u ovome vremenu opterećenom individualizmom i težnjom za osobnim probitkom približiti ”vječnost” – humaniji i bolji svijet, svijet slobodnih, solidarnih i nesebičnih ljudi.

Njegove kolumne svjedoče Kuzmičev ogromni prinos prevladavanju mnogih unutar kršćanskih predrasuda kao i njegovu spremnost za traženje najprikladnijih rješenja u vremenu našega življenja, posebno u traženju modaliteta življenja s onima koji vjeruju na drukčiji način ili pak onima koji ne vjeruju.

Zapravo, kolumne pokazuju Kuzmičevu angažiranost u svakodnevnome svjedočenju kršćanske vjere, kako u obitelji, tako svugdje gdje bi se pojavljivao, svejedno je li bio u Hrvatskoj, SAD-u ili u nekoj od europskih zemalja.

Kuzmičeve kolumne su ekspresija njegove duše. One nam pokazuju izvorišta njegove nezaustavljive kršćanske angažiranosti. Naime, prof. Kuzmič i u ovim kolumnama nastavlja pokazivati da posjeduje veliko teološko obrazovanje.

No, on ga ne želi zadržati samo za sebe. Već ga je davno ponudio čitateljima, ali i studentima i njihovim profesorima kad se odlučio u ona davna vremena osnovati evanđeosko teološko učilište u Osijeku, prvu i jedinu takvu instituciju na prostorima bivše države, instituciju koja je ovdje formirala i usmjeravala te nastavlja nuditi teološko obrazovanje i kojoj je mjesto unutar Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku!

Ne čudi stoga da je prof. Kuzmič svoju životnu postavku da ”bez obrazovanja nema istinskoga naviještanja kršćanske vjere” nastavio ostvarivati ne samo kroz visokoškolsku nastavu nego i kroz kolumne, idući stopama velikoga Martina Luthera koji je također sve činio kako bi običnim ljudima približio riječi Isusa Nazarećanina. U svim tim kolumnama on se pojavljuje kao teolog, misiolog, ali i kao etičar.

Osim toga, prepoznajemo prof. Kuzmiča između ostalog kao pastora i evangelizatora, kao čovjeka koji živi vjeru koju propovijeda. Stoga, polazeći od uvjerenja da vjera “prožima i obuhvaća život u njegovoj cjelini, unutar kulture i društva”, prof. Kuzmiču nije bilo teško zauzeti se, kršćanski angažirati u suvremenom, po mnogo čemu postkršćanskom društvu i u njemu propovijedati i svjedočiti kršćansku vjeru unatoč činjenici da moderni čovjek u svome traganju za smislom života, u traženju ad hoc-rješenja za poteškoće – nastale bolešću, starošću, ostavljenošću, društvenom izoliranošću, itd. – prekida s dosadašnjim religijskim iskazom vjere i traži neki novi.

Ono što on želi je sljedeće: pronaći prikladne modele i načine govorenja i tumačenja evanđelja i njegovih poruka u suvremenom svijetu. I ove kolumne dokaz su da je prof. Kuzmič svoja vjernička uvjerenja nastojao uvijek iznova približiti običnom čovjeku, onome najsiromašnijem i najugroženijem, i to preko kolumni-propovijedi.

No, profesor Kuzmič je uvijek polazio od toga da u životu nije dovoljno držati samo lijepe i sadržajne propovijedi, nego je uz sve to potrebno i društveno, a to znači politički djelovati, što u cijelosti pokazuju i njegove kolumne.

One su uistinu odraz vremena u kojemu živimo, a sve da bismo u tome vremenu pronašli budućnosne vrijednosti, upravo one koje nalazimo u evanđeljima Isusa Nazarećanina.

I ove kao i ranije njegove kolumne pisane za Glas Slavonije pozivaju na novi iskorak, na novo gledanje naše svakodnevne hrvatske zbilje, one provociraju svakoga pojedinačno i pozivaju na hrabrost, na promjenu.

I ne samo u kolumnama, profesor Kuzmič svoje svjedočenje življene kršćanske vjere činio je veoma često i u HTV-ovim emisijama ”Duhovni izazovi” i ”Ekumena” ovdje prisutnog kolege Augustina Bašića, ili u ovom gradu, u Osijeku, u televizijskim emisijama kolege Gorana Flaudera, u kojima se, sve skupa gledajući, nije bojao progovoriti o temama koje su za mnoge kršćanske teologe bile tabu. O njima je on govorio imajući uvijek jasan stav.

Čitajući i uređujući tekstove profesora Kuzmiča vidim ga kao čovjeka koji je svoje višedesetljetno djelovanje u svojoj Evanđeoskoj pentekostnoj zajednici, zatim u kršćanskome svijetu te izravno i u hrvatskom društvu posvetio ustrajnom i nenametljivom naviještanju Isusova Evanđelja, širenju spoznajnih horizonata na ovim prostorima otvarajući škole i visoka učilišta, medijskom obogaćivanju ljudi novim dosezima suvremene teološke, filozofske i društvene misli, traganju za iskrenim susretom u dijalogu protestanata i katolika. Ali i za iskrenim susretom katolika i pravoslavaca, protestanata i katolika s muslimanima.

Riječ je, dakle o čovjeku, koji je u neprestanoj borbi za prava obespravljenih, nemoćnih i malih i na kraju, ali ne manje važno, koji promovira temeljne kršćanske vrijednosti braka i obitelji svjedočeći sve to svojim životom.

***

Rekoh da ću se vratiti prvoj kolumni na Autografu. U njoj Peter navodi Psalam 90 u kojem izraelski lider i zakonodavac Mojsije meditira o krhkosti čovjeka i rezignirano konstatira kako je ljudski život ne samo kratak, nego naizgled i besmislen.

Cijeli je Psalam, piše Peter, kao što je i prikladno kada se s Bogom razgovara o prolaznosti života i neumitnoj smrti, zapravo iskrena konfrontacija u vidu molitve u prvom licu. ”Zaista, izjeda nas tvoja srdžba, i zbunjuje ljutina tvoja ( …)  Jer svi naši dani prođoše u gnjevu tvojemu, kao uzdah dovršismo godine svoje. Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost; jer prolaze brzo, i mi letimo odavle.”

Vrhunac molitve je ipak konstruktivna zamolba za svijest životnog realizma koji vodi u odgovornu mudrost:

”Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” Psalmista je, kaže Peter, svjestan da je vrijeme Božji dar ali i naš(a) odgovor(nost). Neponovljivi dar životnog vijeka je ograničen pa stoga apostol Pavao na više mjesta upozorava ”iskupite vrijeme jer su dani zli.” 

Vidimo, kako je govorio pokojni papa Franjo (kada se referirao na Treći svjetski rat u nastavcima) i kao što nastavlja tumačiti papa Lav, da su dani zli. Ali, kako je pojasnio papa Lav ovih dana tijekom posjete Španjolskoj, govoreći u Mardidu u kraljevskoj palači, u kušnjama i neuspjesima moguće je sve iznova preispitati.

U našem fragmentiranom kontekstu, u kojem i nove tehnologije stavljaju na kušnju kritičko mišljenje (o čemu Lav govori u svojoj prvoj enciklici “Magnifica humanitas”), a moćni interesi promiču kulturu smrti, moguće je raditi za opće dobro.

No za to je, upozorio je Papa u Madridu, “potreban kvalitativni iskorak i promjena smjera u ulaganjima u škole, sveučilišta i znanstvena istraživanja, kao i u lokalne zajednice i civilno društvo kao plodno tlo za sudjelovanje i kulturno posredovanje”.

Peter Kuzmič, je upravo to čini i nastavlja činiti jer, kao i apostol naroda, itekako je svjestan da sve što činimo u vremenu odjekuje u vječnosti.

Axios, dragi Petre! Sve što znamo o tebi, kao i sve što smo danas čuli na ovom simpoziju, govori nam da si, zaista, pred Gospodinom i pred ljudima – dostojan.

Za sam kraj (zamolio sam Katarinu Kruhonja da u svojoj rubrici objavi govor u kojem je pohvalila Petera Kuzmiča kao mirotvorca i kao kreatora mjesta za važne mirotvorne inicijative, a i Kuzmičeva nasljednika, dekana ETVOS-a  i našeg kolumniste, prof. Dalibora Kraljika, da rezimira ovaj naš skup, također u okviru svoje rubrike), hoću ponoviti nešto što je u rečenoj sesiji kazao naš prijatelj i kolega publicist, inače profesor filozofije, Jaroslav Pecnik koji smatra da se Petera Kuzmiča, bez pretjerivanja, može i treba staviti uz bok velikog kulturnog i akademskog radnika te ekumenskog promicatelja, đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera!

Teolog i vizionar, pedagog i učitelj, pastor, etičar, mirotvorac i mironosac, angažirani ekumenski promicatelj i uzoran građanin, Peter Kuzmič mi se pričinjava kao prorok koji opominje, ali i kao pastir koji nas okuplja. U svakom slučaju i u svakom pogledu kao požrtvovan i vjerni radnik u njivi Gospodnjoj.

Krist hoće da radnici u žetvi savjesno rade, da se kreću, da ne budu činovnici… Svijet od nas očekuje svjedočanstvo ljubavi i istinsku dobrotu, svjedočanstvo kakvo daje Peter Kuzmič. Mi koji smo sljedbenici Krista, koji je, kao naš Peter, blaga i ponizna srca, ne bismo nikada smjeli biti drukčiji od svoga božanskog Učitelja.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto sam prijavio HTV: Hrvati i Srbi istorodna su braća
    •  Uzinić ispravno: odgovorni smo za svijet. Nismo mu vlasnici
    •  Nastavlja se hrvatska sramota u Vatikanu
    •  Dražen Kutleša sponzorira cenzuru koja hrabri neoustaše
    •  Jesmo li sposobni za potreban kongres kulturnih radnika?
    •  Kardinal Vinko Puljić u kolu s mrziteljima islama
    •  Jasenovac i pitanje hrvatske krivnje
    •  Prva godišnjica smrti pape Franje
    •  Osuđujem nacionalizam vođa udruge veterana 4. brigade
    •  Što želim za Uskrs? Hrvatsku bez laži, korupcije i nepravdi

> Svi tekstovi ovog autora