Nevidljivi svećenici: problem psihološke patnje

Kada je papa Lav XIV. 9. lipnja 2026. tijekom molitvenog bdjenja s mladima na Olimpijskom stadionu Lluís Companys u Barceloni govorio o mentalnom zdravlju, mnogi su njegove riječi doživjeli kao još jedan apel upućen mladima koji se suočavaju s depresijom, anksioznošću, usamljenošću i pritiscima suvremenoga društva.

Pozorniji slušatelji, međutim, mogli su u njegovu govoru prepoznati puno širu i dublju poruku. Govoreći o, kako je rekao, ”nevidljivoj i raširenoj patnji” mentalnih teškoća, Papa nije progovarao samo o psihološkom stanju pojedinaca, nego o kulturi koja čovjeka vrednuje prema njegovoj učinkovitosti, uspjehu i sposobnosti da neprekidno proizvodi rezultate.

Upozorio je da suvremeno društvo od ljudi traži da budu ”uvijek pobjednici i savršeni”, zbog čega se ljudska krhkost, ograničenja i bol često zatvaraju u ”zaglušujuću tišinu samoće i srama”. Riječ je o društvu koje slavi pobjednike, a skriva ranjene, koje veliča uspjeh, a prešućuje patnju te od pojedinca očekuje stalnu snagu i nepokolebljivost, gurajući njegove unutarnje lomove na margine javnoga prostora.

Posebno je upozorio na opasnost da se ljudska bol ”spiritualizira”, odnosno da se stvarne psihološke i emocionalne rane prikrivaju pobožnim formulama ili pojednostavljenim religioznim objašnjenjima koja umanjuju težinu ljudskog iskustva, umjesto da se čovjeka istinski sasluša, razumije i prati u njegovoj patnji.

Na tu je dimenziju Papinih riječi ovih dana upozorio talijanski portal Silere non possum, u članku Svećenici koje biskupi ne žele vidjeti i upozorenje Lava XIV. postavljajući pitanje koje je u brojnim crkvenim sredinama gotovo zabranjeno postaviti: vrijedi li sve ono što Papa govori o mentalnom zdravlju, usamljenosti i ljudskoj ranjivosti samo za mlade ili se odnosi i na (mlade) svećenike? Što ako među onima koji pate u ”zaglušujućoj tišini samoće i srama” nisu samo mladi, nego i brojni prezbiteri?

Drugim riječima, jesmo li spremni priznati da među ljudima koji nedjeljom propovijedaju nadu, dijele sakramente i tješe druge postoje i oni koji sami prolaze kroz duboke krize, osjećaj napuštenosti, duhovno zlostavljanje, psihološku iscrpljenost i gubitak smisla?

355 prezbitera manje u Hrvatskoj u samo jednoj godini 

U hrvatskom kontekstu to pitanje poprima dodatnu težinu nakon nedavne objave službenih statističkih podataka Hrvatske biskupske konferencije zaključno s 2024. godinom. https://hbk.hr/statistika/

Prema tim podacima broj svećenika u Hrvatskoj smanjio se s 2289 u 2023. na 1934 u 2024. godini. Riječ je o čak 355 svećenika manje u samo jednoj godini. Broj bogoslova pritom ostaje gotovo nepromijenjen.

Ako te podatke prihvatimo onakvima kakvi su objavljeni, nalazimo se pred jednom od najvećih promjena u hrvatskom kleru posljednjih desetljeća.

Naravno, statistika sama po sebi ne objašnjava uzroke. Ne govori koliko se među tim brojevima nalazi umrlih. No statistika ima drugu vrijednost, prisiljava nas da postavimo pitanja koja nisu ugodna i koja crkvena hijerarhija u Hrvatskoj izbjegava.

Postoje, dakle, brojke koje govore same za sebe. Ne trebaju komentare, ne trebaju tumačenja ni dodatna objašnjenja. Dovoljno ih je izgovoriti naglas i dopustiti im da odjeknu.

Kada neka tvrtka u jednoj godini izgubi petnaest posto zaposlenika, uprava saziva krizne sastanke. Kada neka država ostane bez petnaest posto liječnika, govori se o ozbiljnoj društvenoj krizi. Kada Crkva u Hrvatskoj ostane bez 355 svećenika u jednoj godini, uglavnom se šuti.

Tko sluša one koji slušaju druge? 

Kada se govori o krizi svećeničkih zvanja, gotovo se uvijek upire prstom prema vanjskim okolnostima. Govori se o sekularizaciji, demografskom slomu, individualizmu, relativizmu i promjenama u suvremenom društvu. Sve su to stvarni čimbenici i nitko razuman neće ih zanemariti. No ozbiljna institucija mora imati hrabrosti pogledati i prema unutra.

Ako u jednoj godini nestane 355 svećenika iz službene statistike, nije dovoljno govoriti samo o problemima svijeta. Potrebno je postaviti pitanje kakav je život unutar samoga crkvenog sustava i kako se danas osjećaju ljudi koji su mu posvetili čitav svoj život.

To pitanje nije samo sociološko ni organizacijsko. Ono je duboko antropološko, psihološko i teološko.

Viktor Frankl, psihijatar koji je preživio nacističke koncentracijske logore, tvrdio je da čovjeka ne uništava prvenstveno patnja, nego osjećaj da njegova patnja nema smisla i da je nitko ne vidi. Čovjek može podnijeti gotovo sve ako zna zašto trpi. Ono što ga slama jest uvjerenje da njegova bol nikome nije važna.

Kada se ta misao primijeni na život svećenika, postaje jasno zašto bi Crkva trebala ozbiljno razmisliti o vlastitom odnosu prema svojim prezbiterima.

Svećenici su često prvi ljudi kojima se vjernici obraćaju kada im se raspada brak, kada izgube dijete, kada se suoče s teškom bolešću ili kada više ne vide smisao života. Oni slušaju ispovijedi, nose tuđe terete, dijele tuđu bol i nastoje biti znak nade. Rijetko se, s druge srane, postavlja pitanje kome se obraćaju oni kada sami prolaze kroz krizu. Tko sluša čovjeka koji je cijeli život slušao druge? Tko tješi onoga koji gotovo svakodnevno tješi nekoga? Tko nosi teret onoga koji je navikao nositi terete brojnih?

Netko bi mogao ustvrditi da je riječ o pojedinačnim iskustvima ili subjektivnim dojmovima. Podaci, nažalost, govore drukčije.

Na to upozorava i Silere non possum, u navedenom članku, pozivajući se na veliko istraživanje provedeno među katoličkim svećenicima u Francuskoj. Rezultati su pokazali da, iako dobar dio svećenika svoju službu doživljava kao izvor smisla i osobnog ispunjenja, značajan broj njih istodobno pokazuje simptome emocionalne iscrpljenosti, kroničnog stresa i ozbiljne usamljenosti.

Osjećaj izoliranosti pokazao se jednim od ključnih čimbenika psihološke ranjivosti. Nemali broj ispitanika naveli su kako nemaju osobu kojoj bi mogli povjeriti vlastite teškoće bez straha od osude, nerazumijevanja ili mogućih posljedica.

Kod dijela ispitanika zabilježeni su simptomi profesionalnog sagorijevanja, a znatan broj njih osjećao je nedostatak podrške unutar crkvenih struktura.

Drugim riječima, problem nije bio samo u količini posla, nego u osjećaju da teret nose sami i da ih crkveni autoriteti ne uvažavaju, ne podržavaju, ne cijene i ne razumiju.

Ti nalazi ruše jedan od najraširenijih mitova crkvenoga života, da je duhovni poziv sam po sebi dovoljna zaštita od psiholoških teškoća.

Poziv daje smisao, ali ne uklanja ljudsku potrebu za blizinom, podrškom, odnosima, razumijevanjem… Svećenik ostaje čovjek, a čovjek nije stvoren za izoliranost i samoću.

Stoga riječi pape Lava XIV. dobivaju dodatnu težinu. Kada govori o mentalnom zdravlju, ne govori o prolaznom društvenom trendu, nego o jednom od temeljnih pitanja ljudskoga dostojanstva. Kada pak biskupima poručuje da budu blizu svojim prezbiterima i da se nijedan svećenik ne smije osjećati napuštenim, jasno je da prepoznaje problem prisutan u velikom dijelu mjesnih Crkvama diljem svijeta. 

Autoritet, moć i ovisnost

No moguće da se najosjetljiviji dio cijele rasprave ne odnosi samo na opterećenost službom, nego i na pitanje odnosa moći unutar same Crkve. Posljednjih godina sve više psihologa, teologa i kanonista upozorava na fenomen duhovnog zlostavljanja i zlouporabe duhovne vlasti, o čemu smo na Autografu već pisali.

Taj se pojam najčešće koristi za opis odnosa između duhovnih autoriteta i vjernika, no jednako se može primijeniti i na odnose unutar crkvenih struktura: između biskupa i svećenika, redovničkih poglavara i redovnika ili redovnica, kao i između drugih osoba koje se nalaze u odnosu autoriteta i ovisnosti.

Duhovno zlostavljanje ne počinje vikom, prijetnjama ili otvorenim kažnjavanjem. Ono počinje onoga trenutka kada crkveni autoritet prestane biti služenje, a postane sredstvo kontrole.

Počinje kada se poslušnost poistovjeti s bezuvjetnom šutnjom, kada se svako kritičko promišljanje tumači kao neposluh, kada se legitimna pitanja doživljavaju kao pobuna, kada se premještaji koriste kao oblik kažnjavanja, a izolacija pretvara u disciplinsku metodu.

Ono postaje posebno opasno kada egzistencijalna, materijalna ili pastoralna ovisnost o nadređenima preraste u instrument pritiska, stvarajući ozračje straha, nesigurnosti i šutnje.

U takvim okolnostima crkvena vlast prestaje biti služba zajednici i postaje instrument upravljanja ljudima.

Odluke se tada mogu donositi proizvoljno, selektivno i prema kriterijima koji nisu uvijek jasni ni transparentni, dok se autoritet koristi više za očuvanje vlastite pozicije nego za dobro osoba koje su mu povjerene.

Bilo bi nepravedno tvrditi da je takvo stanje opće obilježje svih hrvatskih (nad)biskupija i redovničkih zajednica. Neki biskupi i poglavari iskreno se brinu za svećenike, redovnike i redovnice koji su im povjereni, a dobar dio crkvenih odnosa svjedoče autentično zajedništvo, međusobno povjerenje i evanđeosku brigu za čovjeka.

No, jednako bi nepošteno bilo zatvarati oči pred činjenicom da problem postoji. Previše je svjedočanstava svećenika, redovnika i redovnica koji govore o osjećaju napuštenosti, nerazumijevanja, institucionalne usamljenosti, straha te različitih oblika duhovnog i autoritarnog zlostavljanja da bi se ta tema mogla jednostavno odbaciti kao skup izoliranih slučajeva ili subjektivnih dojmova.

Štoviše, ono što dodatno zabrinjava nije samo postojanje takvih iskustava, nego činjenica da se o njima uglavnom šuti. U crkvenom okruženju nerijetko postoji prešutni strah da će svako javno progovaranje o problemima biti protumačeno kao neposluh, nedostatak vjere ili napad na Crkvu.

Posljedica je svojevrsna kultura šutnje u kojoj veliki broj njih radije nose vlastite terete sami nego da riskiraju nerazumijevanje, stigmatizaciju ili sankcije.

Upravo zato pitanje mentalnog zdravlja, duhovne dobrobiti i dostojanstva svećenika nije samo osobni problem pojedinca, nego pitanje koje se tiče kvalitete crkvenih odnosa i načina na koji se u Crkvi živi i razumije autoritet.

Stoga, posebno snažno odjekuju riječi pape Lava XIV. koji je biskupima poručio da budu pastiri koje će njihovi svećenici moći pronaći, a ne administratori skriveni iza ureda i procedura.

Pozvao ih je da budu blizu svojim prezbiterima, da ih slušaju, poznaju i ne dopuste da se osjećaju sami.

Moglo bi se reći da je u tim riječima sadržana i najdublja kritika svakoga oblika crkvenog upravljanja koje zaboravlja da su ljudi važniji od struktura, a odnosi važniji od procedura.

Filozofkinja Hannah Arendt upozoravala je da najveće opasnosti za ljudsko dostojanstvo često ne dolaze iz otvorene zloće, nego iz sustava koji postupno prestaju primjećivati čovjeka. Nepravda se normalizira onda kada osobe postanu funkcije, kada se ljudi promatraju kao sredstva za ostvarivanje ciljeva, a ne kao nositelji neotuđivog dostojanstva.

Kršćanstvo bi trebalo biti prvi korektiv takve logike jer se temelji na vjeri u Boga koji je postao čovjekom. Ne idejom, ne institucijom, ne pravilnikom, nego čovjekom.

Zbog toga pitanje mentalnog zdravlja svećenika nije sporedna tema rezervirana samo za stručne skupove ili psihološke radionice. Ono je pitanje vjerodostojnosti same Crkve. Crkva koja želi biti znak Božje blizine ne može ignorirati usamljenost, iscrpljenost i patnju svojih svećenika. Crkva koja govori o dostojanstvu svake osobe ne može zanemarivati dostojanstvo onih koji joj služe. Crkva koja želi liječiti rane svijeta mora imati hrabrosti pogledati i vlastite rane.

Psihološka pomoć ili sredstvo kontrole?

Posebnu pozornost zaslužuje još jedna opasnost o kojoj se u crkvenim krugovima rijetko govori. Naime, psihološka i psihijatrijska pomoć svećenicima može biti dragocjen instrument podrške, ozdravljenja i osobnog rasta. Neki su svećenici zahvaljujući stručnoj pomoći uspjeli prevladati teške životne krize i nastaviti svoju službu na zdraviji i zreliji način.

S druge strane, svaka dobra stvar može biti zloupotrijebljena kada se podredi logici moći. Zbog toga se s pravom postavlja pitanje što se događa kada se psihološke procjene počnu koristiti ne radi pomoći čovjeku, nego radi njegove diskreditacije ili uklanjanja iz javnog djelovanja.

Opasnost nastaje onda kada se legitimna pitanja, kritičko promišljanje ili ukazivanje na probleme olako tumače kao znak psihološke nestabilnosti, neposluha ili neprilagođenosti.

Povijest institucija pokazuje da se etikete o nečijoj navodnoj emocionalnoj ili psihičkoj neprikladnosti nerijetko koriste kao učinkovit način neutraliziranja ljudi koji postavljaju neugodna pitanja.

Crkva nije izuzeta od takvih iskušenja. Iz tog razloga psihološka pomoć mora ostati prostor slobode, povjerenja i stručnosti, a nikada ne smije postati produžena ruka administrativne ili disciplinske kontrole bilo kojeg biskupa ili crkvenog autoriteta. U protivnom, ono što bi trebalo liječiti rane može postati sredstvo njihova produbljivanja.

Možda najveća kriza Crkve u Hrvatskoj nije manjak zvanja. Moguće da nije ni sekularizacija, niti demografski pad, koliko god ozbiljni bili ti problemi. Vjerojatno je najveća kriza činjenica da smo se navikli promatrati svećenike kao nositelje funkcija, a ne kao ljude od krvi i mesa, sa svojim granicama, slabostima, strahovima i potrebom za blizinom. A kada čovjek postane nevidljiv, njegova patnja ubrzo postaje nevažna.

Godinama slušamo pitanje zašto mladi ne ulaze u sjemeništa. Nije li vrijeme da počnemo postavljati drugo pitanje: zašto sve više svećenika odlazi? Zašto među onima koji napuštaju službu često susrećemo baš mlađe svećenike, ljude koji su tek prije nekoliko godina s idealizmom i uvjerenjem prihvatili svoj poziv? Što se događa između trenutka ređenja i trenutka kada netko zaključi da više ne može ili ne želi nastaviti tim putem?

Naravno, ne postoje jednostavni odgovori. Razlozi su različiti i uvijek osobni. No bilo bi neozbiljno isključiti mogućnost da se među onih 355 svećenika manje u službenoj statistici kriju i priče o umoru, razočaranju, usamljenosti, izostanku podrške, narušenim odnosima te iskustvima duhovne ili autoritarne zlouporabe moći. Još bi neodgovornije bilo odbiti postaviti to pitanje samo zato što je neugodno.

Brojka od 355 svećenika manje u jednoj godini sama po sebi ne daje odgovore. Ali dovoljno je velika da pokaže kako vrijeme šutnje prolazi. Jer prije nego što se ponovno zapitamo zašto mladi ne dolaze u sjemeništa, Crkva će morati iskreno odgovoriti na pitanje zašto neki od onih koji su već rekli svoje ”da” osjećaju da za njih više nema mjesta, razumijevanja ili nade u Crkvi. A to više nije samo pitanje statistike. To je pitanje budućnosti Crkve.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Uzinić protiv hereze identitetskog katoličanstva
    •  Papa Lav XIV. protiv digitalne civilizacije bez čovjeka
    •  Kad se topovi zovu obranom, a šutnja razboritošću
    •  Prva godina: Papa koji biskupima vraća lice pastira
    •  Kršćanstvo u službi ideologije
    •  Godina bez Franje - proročke geste i nedovršena reforma
    •  Pedofilija, odgovornost biskupa u Gospiću i kriza Crkve
    •  Crkva između misije i moći, slučaj ''neposlušnih'' redovnica
    •  Vatikanska pravda ili režirana presuda?
    •  Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?

> Svi tekstovi ovog autora