novinarstvo s potpisom

Foto: Novica Mihajlovic (Delo)
U subotu, na dan velikog prosvjeda “Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” u organizaciji inicijative građana “Gospić je naš dom”, de facto, čuli smo o tomu što se događa kada HDZ i njhovi kooperanti odluče izdati zemlju, za pare, krvavo vrijedne pare. Ali smo čuli i da su ekocidi, manji i veći širem naše zemlje, organizirani i pod drugim vlastima pa tu nije nevin ni SDP, samo da spomenemo najveću stranku u oporbi HDZ-u.
Ako se traže odgovorni za sustavnu devastaciju tla, šume, zraka i vode treba ići daleko u nazad, kako svjedoči kolegica Jacqueline Bat u svojoj novoj kolumni. Naime, bila je na redu druga HDZ-ova vlada (24. 8. 1990. – 17. 7. 1991.), njen šef je bio Josip Manolić, a u njoj ministar energetike, industrije (i okoliša) Božo Udovičić, pak Jacqueline tada u ulozi tajnice Zelene akcije Zagreb, tek osnovane. Mlada, na početku dvadesetih, studentica i “gorljivo zaljubljena u prirodu i divne hrvatske krajolike”.
Elem, kaže kolegica Bat da su ministarstvu Udovičića salili dopise, kao i Ministarstvu vanjskih poslova, s podacima, registracijama kamiona i deklaracijom tereta i zahtjevom da se šleperi s otpadom iz Austrije zaustave i izvrši kontrola tereta.
Prvo bez odgovora, zatim zvanje telefonom, da bi uslijedili izgovori koji su upravo anegdotalni – od prvog “A tko će platiti šleperu auto-dan za stajanje na granici?”, do onog “Znate, mi smo malo neoperativni, selimo u novi prostor, sve nam je u kutijama”.
Od tada do danas, rujna 2026., u Hrvatsku je ušlo stotine tisuća tona otpada bez kontrole. I radi političkog poštenja, poantira Jacqueline, “treba reći da su svi koji su ikad obnašali vlast u tome sudjelovali, jer to nije moguće bez sudjelovanja institucija”.
Što se ove priče u Gospiću tiče situacija oko odgovornih je jasnija i malo istraživanje će pokazati lanac zapovjedanja i tko je sve umoćen u ekocid. Prvi koji politički mora snositi odgovornost je Tomislav Ćorić. Problem je što je Plenkimoon jedva našao lika koji će mu voditi financije.
Elem, ministar Tomislav Ćorić, i to kroz Zakon o gospodarenju otpadom (kojeg treba pod hitno revidirati) donesen 2021. godine, u vrijeme kada je bio ministar gospodarstva i održivog razvoja napravio je veliko zlo. Dakle, za vrijeme njegova mandata ukinuta je obveza upisa u Očevidnik izvoznika i uvoznika otpada za pošiljke koje ne podliježu notifikacijskom postupku, premda su ostale druge obveze evidentiranja prekograničnih tokova otpada, uključujući vođenje podataka u sustavu e-ONTO.
Ćorić se u javno dostupnim podacima, za sada ne povezuje s kriminalnim radnjama u slučaju Gospića, no pitanje o učinku ukidanje Očevidnika i posljedica na administrativno praćenje prekograničnih pošiljki otpada je prvorazredni problem.
U subotu smo čuli jasne rokove i zadatke koje su prosvjednici dali Vladi. Premda kolega Boris Rašeta misli da od ovoga sve skupa ne bu ništa jer, daleko su još izbori, možda Ličani ipak mrdnu, možda im je konačno iz dupeta siglo u glavu, možda će shvatiti da je im je došlo na naplatu progon Srba, miniranje srpskih kuća, šutnja o miniranju spomenika Nikoli Tesli, pa o ubojstvu Milana Levara, te milovanje glavice onoga čije se ime zna a postavio je Milanu bombu kao i onog čije se ime isto zna a naredio je Milanovo smaknuće, te sudjelovanje u devastaciji Smiljana i sela okolice Gospića, pa vezivanje lancima za zločince, i glasanje za HDZ od stoljeća sedmog.
Možda je ovo ipak ona kapisla koja će građane uvjeriti da se moraju suprostaviti krkanima. By the way, krkani idu na Thompsona i ostavljaju tone smeća iza sebe na Hipodromu, a građani plaću na Vicu Vukova i “To je tvoja zemlja” Alfija Kabilja ali ne ostavljaju na trgu niti opuška pa zagrebačka Čistoća nije imala posla nakon prosvjeda.
Da, ovo će biti borba građana protiv krkana, ljubitelje Hrvatske protiv Plenkovićevih ćacija. Ovo je sad ili nikada nas koji smo prijatelji zemlje!
U istu subotu, na početku Festivala svjetske književnosti u HNK2, nastupila je vodeća Palestinska spisateljica Adania Shibli s novim romanom “Zavaravanje” kojeg je za Frakturu s arapskog preveo Daniel Bučan. Razgovor s gospođom Shibli je vodio glavni urednik Frakture Seid Serdarević.
U, po meni, dva centralna mjesta svog nastupa Adania Shibli kaže, najprije, da se zemljoposjednik na njenog materinjem jeziku prevodi kao “prijatelj zemlje”, odnosno “suradnik zemlje”, što otvara novi, pravi ekološki odnos i govori upravo nama i našoj situaciji u borbi građana protiv krkana i ćacija.
Kada želite spojiti ova dva izraza u jednu cjelinu – vlasnik zemlje i prijatelj zemlje – na palestinskom dijalektu i arapskom jeziku to se kaže:
مَالِك الأَرْض وَصَدِيق الأَرْض (izgovara se: Malik el-ard wa sadīk el-ard).
Ova kombinacija zvuči vrlo moćno i poetično, posebno u palestinskom kontekstu, jer spaja pravno ili fizičko vlasništvo nad zemljom s dubokom emotivnom i tradicijskom povezanošću (biti njezin prijatelj, čuvati je i brinuti se o njoj). Alternativna i malo kraća svakodnevna verzija bila bi: صَاحِب الأَرْض وَصَدِيقْهَا (Sahib el-ard wa sadīk-ha) – što doslovno znači: “Vlasnik (gazda) zemlje i njezin prijatelj”.
Zatim je spisateljica Shibli kazala još nešto što govori o nama: u njenom kontekstu, u kontekstu Palestinaca, biti jak znači isključiti se od onog što doživljavaš jer te osjećaji ubijaju. Živiš, naime, sa stalnim strahovima i osjećajima da stvari koje voliš nestaju. Njeni sunarodnjaci su osuđeni na gubitak snova i velikih ciljeva.
Hipnotičan, a istovremeno suzdržan, roman “Zavaravanje” Adanije Shibli priča je o životu pod okupacijom, svakodnevici u kojoj rituali postaju čin političkog otpora. U njezinu su fokusu mlada Palestinka koja započinje studij na izraelskom sveučilištu i bivši zatvorenik koji nakon izlaska na slobodu pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu. Prateći njihove isprepletene sudbine, Shibli istražuje kako politička stvarnost prodire u najintimnije sfere života, oblikujući osjećaj nesigurnosti, nepripadanja i trajne izloženosti tuđoj kontroli.
Stvarnost se oblikuje ritmom godišnjih doba, promjenama svjetlosti, bojama krajolika i sitnim, gotovo neprimjetnim pomacima koji polako mijenjaju način na koji likovi doživljavaju prostor, vrijeme i, u konačnici, jedni druge. Sigurnosne provjere, jezična barijera i kratki susreti postaju mjesta na kojima se razotkrivaju odnosi moći, gdje prešućeno nosi veću težinu od izgovorenoga.
Lako je prebaciti se iz situacije tog palestinskog para, i suvremenika Adanije Shibli u stvarnost Gospićana koji su došli u Zagreb i govorili na prosvjedu.
Na nama je da odlučimo postati i ostati prijateljima zemlje, njeni suradnici. Na nama je da ne propustimo priliku da živimo za velike snove i ciljeve.
Očuvanje zemlje, zraka i vodâ je iznad svih drugih stvari. Valja to kazati krkanima i ćacijama.
Sirov čovjek, divljak, primitivac, kulturno zaostao, sirovnjak, sirovina, ukratko, onaj koji podržava ovakav i svima nama poznat HDZ, vođen ćacijama, slijepim i neukim političkim pristalicama – uhljebima ili režimskim poslušnicima, naš je pravi problem.
Ja susrećem njegov trag gotovo svaki tjedan kada istovaruje šutu i ostali otpad u maloj šumici kroz koju prolazim kada se iz naše kuće na bregu spuštam do Dotršćine pa u grad.
Vračajući se u četvrtak iz Krematorija nakon ispraćaja Slobodana Šnajdera razmišljam o riječima već spomenutog mog druga Borisa Rašete: zdravom razumu je naprosto neshvatljivo da se cijela jedna nacionalna kultura, desna i lijeva, tako plaši Šnajderova “Hrvatskog Fausta” (kojeg imam doma kao izdanje CeKaDe 1988. (Šnajder je dramu dovršio u sijećnju 1981.). “Bit će da objašnjenje nije u njenoj zastrašujućoj snazi i aktualnosti nego u zaprepašćujućem oportunizmu te kulture, po kojemu smo inače poznati”.
Zato oprez Rašete u vezi pokušaja građana da isprave sve krivo rađeno u Gospiću i diljem Hrvatske od kada je osnovana Republika Hrvatska (ali i prije toga jer nisu ni vlasti socijalističke Hrvatske u potpunosti nevine) nije bez logike.
Jer ima jedna stvar u koju se malo tko usuđuje dirati, a to je da nema jasne granice između krkana i građana: vidio sam krkana, nekada važnijeg P.E.N.-ovca, kako se smješi na Šnajderovom ispraćaju. Krkani su tu, među nama, zabranjuju Šnajdera, glođu kost koju im baca Plenković, sve bi dali za trenutak u vlasti, ali i slave mise, vode procesije, propovijedaju galameći protiv partizana…
Oprez je možda nužan: tamo gdje se neki raduju uskrsnuću, ja sa Šnajderom ćutim dolazeću apokalipsu.
Na Hrvatsku je pala ona vrsta noći koja nikome nije prijatelj.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
















































