Muzej, AI i šanse čovječanstva

Baršunasti totalitarizam, kako se činio prije dvadesetak ili manje godina, kako komu, ima stvaranje kaosa kao neko katarzično stanje iz kojeg će gospodari stvarnosti ucjenom dobiti pristanak na red u kojem nas neće biti, u kojem nećemo biti stvarni protagonisti. Nas? Mi?

Da, nas normalnih, manjinskih, školovanih, osvještenih, otvorenih, ljubaznih, pomirljivih, pristojnih, plemenitih, ako vas ne smeta aluzija na postojanje većine kojoj su duše ružne, divlje, grube, opake, mračne, zlovoljne i razorne.

Baš treba reći: omrznuli su nam, a iza leđa i obesnažili, intelektualnu i moralnu elitu, lažnim velom demokracije.

Vlasnici Planete su demokraciju pretvorili u svoj baršunasti totalitarianizam, prividom vladavine rulje. Dakle, ohlokracija, – krivotvorina i kič. Carstvo privida.

A, demokracija? Pa to je, kad jest i koliko nam može poći za rukom, samo društvo jednakih šansi i društvenog dogovora u kojem sudionike procesa odlučivanja određuju kompetencije i humanističke vrline a ne birokratski aparat, lobiranje, ucjene i medisjke manipulacije javnog mnijenja. 

Nama nekima, koji smo život potratili na domišljanje o ulozi javne memorije u društvenom projektu, pomalo bizarno i komično izgleda idealizam u koji smo vjerovali. Eto, ja sam mislio da ćemo dokazati da muzeji nisu o prošlosti nego o sadašnjosti, a da im je prošlost samo sredstvo, i da će nam biti solidan oslonac u nadrealnoj, višedimenzionalnoj, sablasnoj dvorani ogledala u što se pretvorila naša stvarnost.

Ne. Surađivat će, kao i AI kompanije, za nove ratove. Oni veliki, očiti i značajni bit će cenotafi, svojevrsni spomenici i podsjetnici društvenog ideala, pamćenja za dobrobit znanja, u ime ”učiteljice života”. Dakle, bude li kako izgleda, postat će spomenici sebi i nekoj idealnoj prošlosti kakvu je zamišljala društveno autistična moderna znanost. Bit će i sami dio privida.

Pa ipak, vjerovanje u kvantni skok, u katarzičnu promjenu ljudskog potencijala nije nezamisliv scenarij. AI je ”game changer”. Jedino što može upropastiti potencijal nove tehnologije jest čovjek sam, odnosno vlasnici društvenog projekta.

Naime, baš nepostojanje demokracije kao odgovornog odlučivanja za javnu, opću korist sve odluke ostavlja upravo onima koji su svojom pohlepom spravili čovječanstvo pred uništenje. Ako ostanu pri ”viziji” da je AI samo još jedna industrija kojoj je krajnji cilj profit, upropastit će ”božanski“ (E. O. Wilson) potencijal te tehnologije da unaprijedi ljudsku vrstu.  

AI neće napuniti glave mudrošću nego, opet kao i tradicionalna znanost, znanjem. Kojim? Vlasnici društvene stvarnosti će odrediti. Usput, stvarno bismo kao vrsta, ovakvi kakvi jesmo, mogli postati izlišni. Umreženi s IT implantatima i kao razne vrste kiborga, kao bio-roboti imamo šanse, ali to više nije ljudska vrsta. Eto nam noćne more umjesto često sanjane, plemenite eugenike i utopijskih vizija – more kakve mi, ovovremeni, nismo htjeli ni sanjali sresti.

Muzeji – sva ta institucionalna oprema svijeta koji se institucijama i profesijama opire lošem, a radi za opće dobro, mogu zastarjeti i izgubiti na atraktivnosti. Vidimo već sada po sudbini mnogih: skupi su za grijanje i održavanje, a kamo li za zapošljavanje visokostručnih kadrova i troškove koje prave svojom aktivnošću. Teret su.

Partenon u Nashvilleu, načinjen od betona, ali s namjerom da izgleda kao klesani kamen, u mjerilu 1:1 i posve cijel, ima, doduše ne bjelokosan i zlatan nego pozlaćen, dvanaestometarski kip Atene u sebi, ali ima godišnje tek 350.000 posjetilaca. Do originalne Akropole je daleko i skupo, ali tamošnji, originalni Partenon godišnje posjeti skoro pet milijuna ljudi.

Za neke je to nezamjenjivi ”duh mjesta” i susret s davnom, fascinantnom civilizacijom, za druge destinacijski ”must”, a za treće kulturni mit koji jednako tako ne traži razumijevanje i stvarni užitak.

Jest da su ljudi, kako je proročki rekao spomenuti biolog E.O.Wilson, po emocijama još uvijek u paleolitu i nastavlja: ”…institucijama u srednjem vijeku, a da im je tehnologija božanska. No, unatoč manipulaciji, održava se i fascinacija stvarnom stvarnošću.”

Nedavno sam imao priliku posjetiti najvažnije izložbe u Parizu, a kako je jedna bila u muzeju Orangerie, kako propustiti i ”stalni postav” jedinstvenog muzeja po mjeri rađenog za Monetove ”Lopoče”?

Mjesto i sadržaj osobit su doživljaj, a osim toga i u svijetu rijedak sklad zgrade i sadržaja, ”site-specific”, rekli bi danas. Ali to je MUST i za sve Instagramce, TikTokere, Fejsere i ostale, ma kojeg spola ili kulture bili.

Ovdje smo u popriličnoj gužvi zatekli dvije mlade, naočite i upadljivo skupo odjevene Japanke koje, kao da su baš taj čas izašle iz tinejdžerskog žurnala, i bacile se na snimanje jedna druge s Monetovim vodenim ljiljanima kao pozadinom. Za njih je Orangerie bio pop-up, selfie-muzej, a osam slika dugih stotinu metara koje imaju svjetsku slavu sjajna pozadina za njihove poze.

Za obje dvorane izračunali smo, poprečno, potrošile su možda i tisuću snimaka. Dobrano su smetale, ali gle, i muzejski čuvari i posjetitelji nerado preispituju nove ”slobode”.

Muzej je više bio njihov nego naš. Tako su mobitelima zabilježile, ponijele, montirale, objavile i razglasile po društvenim mrežama.

Tako je završila, što se tiče njih i njihovih pratitelja, fascinacija Monetom, a i muzejsko poslanje.

Od prve zamisli i projekta pa do danas, muzej je nastojao umjetnikovu stvaralačku opsjednutost svjetlom i bojom pretvoriti u opću društvenu vrijednost i za svagda i svima podijeliti kao užitak. Te dvije mlade djevojke savršeno su uprizorile svijet u kojemu živimo, ili barem dio stvarne stvarnosti.

Primijetili ste, zar ne, osim doslovnih ”selfie-muzeja”, i poplavu onih koji se zovu kojekako, ali uvijek atraktivno i nametljivo. Od sadržaja stvarnih muzeja uzeli su ”najatraktivniji” dio, fenomen sveli na atrakciju, iluzije, trikove, opsjene, žongliranje senzacionalnim i bizarnim i, ako im dodate kafić i dućan prepun istovrsnih drangulija, to su profitne i isplative ustanove.

Običan, pravi muzej po definiciji to nije. Nisu ni obična škola i fakultet. Dakako, zaraditi novac nije sramota. Nije sramota ni biti ovisan o vlastitoj zaradi u nekom postotku, ali ni kultura ni školstvo, a ni zdravstvo ne mogu biti isključiva domena profita. Inače se pretvaraju u svoju suprotnost.

Ako pak taj isti posao radite kao odgovorna, osvještena struka, pa makar i ne bili izuzetni, rukovodit ćete se potrebama svojih korisnika, a ne njihovim željama i slijedeći iskušenja njihovih instinkta. Pošteno, čini se, ali nije lako na ovom opasnom, šarenom vašaru ”prodati” ozbiljnu, zahtjevnu temu.

Muzeji su već početkom 20. stoljeća shvatili da moraju djelovati u zajedništvu sa školama. Da, ali što ako su im korisnici prošli tretman ”pitkog” znanja i ”hrskave” kulture umjesto stvarnog učenja kao podloge za vlastito mišljenje ili za uživanje u kreativnom djelovanju drugih?

Što ako veći dio publike više i nije kvalificiran da bude ”vaši korisnici”?

Poruka muzejima: borite se, dokazujte se, sekirajte se, jadajte se drugima, ohrabrite se i dokazujte uporno i tvrdokorno da je pamćenje građevni materijal budućnosti. Da nije nabrzo smješan ”čerpić” od blata osušen na suncu, nego ispečena opeka s namjerom građenja.

A možda, i nije za čuditi se, pobjegnu u ”znanstvene” teme i atraktivno znanje. Trka je iscrpljujuća. Znanje samo po sebi može biti zanimljivo, kako pokazuju TV kvizovi. I politički izbori mogu biti jednako zanimljivi. Uprizorena demokracija je teatar bez granica.

Kako kviz ne vodi do mudrosti, tako ni takvi izbori obično ne vode do kvalitetnog vođenja zajednice. Ali sigurno je, protagonisti ne ljute gazde.

Nedavno sam pisao o iskušenjima ”Smithsoniana” najveće aglomeracije muzeja na svijetu s Trumpovom administracijom. Takav totalitarni gard se nije usudila javno pokazati ni najcrnja komunistička birokracija. 

Svijet, ili barem njegov Zapad, već je opredijeljen za totalni kapitalizam i nalazi se u shizofrenoj situaciji. Kad se opredijelite za profit, publici dajete ono što želi, a ne ono što treba. Štoviše, tako zdušno radite da im razvijete što divljije želje, jer tako proširujete posao, utjecaj i zaradu. Sve se da upotrebiti za profit, pa i nekoć poslovično ”dosadni” muzeji.

Ostalo je samo rutina. Svijet iluzija neće imati veze sa stvarnom stvarnošću, dakle bit će lud po nekoj temeljnoj, laičkoj definiciji.

U toj fantazmagoriji koja izmiče razumu, koja je dakle kaos, vladari će se koncentrirati u doslovnu nekolicinu. Usporedbe s početka ovog stoljeća koje su tvrdile da vlasnici polovine planete svi mogu stati u jedan autobus postat će romantična parabola: bit će ih još manje. Preostali će im biti ili ”osoblje”, kao recimo političari, menadžeri i aparatčiki (koje će sve više zamjenjivati kiborzi i humanoidni roboti). Čovječanstvo bi moglo postati višak ili tek neka genetska rezerva vlasnika Planete.

Zato je rascjep vjerojatan i moguć: sve što je za njega potrebno jest da UI definitivno pokaže da je profit njezin glavni motiv. Ako se pokaže da je profit glavni motiv postojanja i razvoja UI, tamo gdje je totalni kapitalizam prevladavajući sistem – neće biti nade za čovječanstvo.

Ili, da zaglupljujećem čovječanstvu ipak šapnemo da je ta božanska tehnologija koju je izmislilo ujedno i njegov mogući spas: Hoće li se, paradoksalno, UI u nekoj akumulaciji osobina koje se očekuju od ljudi, prometnuti u hiper-muzej, savršenu i sveobuhvatnu javnu memoriju i rafinirati znanje u mudrost? Zaustavljeni humanistički projekt ”ide” samo na to gorivo. 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kič kao vladajući svjetonazor
    •  Starci su (ne)potreban podsjetnik 
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (7)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (6)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (5)
    •  Baština, pande i granice rata
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (4)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (3)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (2)
    •  Totalni kapitalizam – siromaštvo za ljude i baštinu (1)

> Svi tekstovi ovog autora