autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Amos Oz: Mi i Arapi

AUTOR: Miljenko Jergović / 11.09.2014.
Amos Oz - Foto Wikipedija

Foto: Wikipedija

Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.

 

U Izraelu “Fajma” je objavljen 1991, godinama pred sporazum iz Osla, kada je još postojala forma, makar i utopistička, mira između Palestinaca i Izraelaca, i kada je Jaser Arafat u kolektivnom američko-izraelskom političkom imaginariju doživljavan poput današnjega Hamasa.

 

U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo.

U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo

 

Ali ništa od onoga što se dogodilo nije narušilo ili barem rekontekstualiziralo političku aktualnost romana “Fajma”. Ta knjiga mogla je biti napisana jučer.

 

Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja. To je ono čega se plaši Fajma, u čemu predosjeća konačnu propast, i što ga opsesivno prati kroz njegove dane.

 

“Fajma” je intenzivan, u-sebe-uvlačeći roman, od kojeg je teško odustati, a prati se kao spoj književnoga artizma i golog života. Oz varira introspektivne i outrospektivne zahvate, ispisujući priču čija privlačnost proizlazi iz nelagodne koju stvara.

 

Fajmi se jednom davno raspao brak. Žena je otišla s kolegom s posla, Amerikancem, stručnjakom za mlazne avione. Danas s malim sinom, neobičnim albino dječakom, žive u Jeruzalemu. Fajma ih posjećuje, prijateljuje s njima na neki svoj pomaknut način, bolno je blizak s dječakom Dajmijem.

 

Kad navečer roditelji izlaze, Fajma dolazi da čuva dijete. U poglavlju “Priče pred spavanje” Dajmi mu se povjerava kako je s prijateljima zaklao psa. Učili su na vjeronauku kako je Abraham žrtvovao sina Isaka, pa su sagradili oltar, ukrasili ga cvijećem, i na oltaru žrtvovali nesretnoga psa lutalicu.

 

Dugo su ga klali nožem za kruh. Događaj je vrlo plastično opisan, onako kako ga je dječak prenio Fajmi, a “Priča pred spavanje” stoji izvan romana, kao zaseban umjetnički tekst, koji se pamti kao malo što.

Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja

 

Ovaj ga je čitatelj pročitao u kasno augustovsko subotnje popodne, u polurashlađenoj sobi hotela Pula u Puli. Okolnosti čitanja ne može zaboraviti, kao ni priču koja se u sjećanju transformira i pretvara u nešto drugo, što će temi Ozovog romana biti sukladno, u nekom dugom, unutarnjem čitateljskom dijalogu.

 

Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove.

 

Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.

 

U središnjem dnevniku HTV-a antisemitizam se ispostavlja kao ideologija humanizma, a Židove urednik i novinar optužuju za vladavinu svjetskim novčarskim tokovima. Večernji list piše da bi “svijet bio napredniji da je pobijedio Hitler”. I tako hrvatska javnost ubija psa, i započinje novu eru, novi ciklus mržnje, pod visokim pokroviteljstvom crkvenih i svjetovnih vlasti.

 

Jesmo li morali postati ološ da bismo bili prihvaćeni kao narod među narodima, tako se, otprilike, pita Fajma, čitajući vijest o ubojstvu arapskoga dječaka, starca, poštara.

 

A onda sebe zamišlja kao predsjednika Izraela, kako odlazi u arapsko selo Dar Jesen, i povodom godišnjice masakra drži govor: “Ne ulazeći u detalje koja od strana treba da snosi veću krivicu, mi, izraelski Jevreji, razumemo patnju kroz koju su prolazili palestinski Arapi poslednjih četrdeset godina, i spremni smo da učinimo sve što je razumno da bismo zaustavili dalje samoubistvo.”

Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove. Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH

 

Reakcija svijeta bila bi moćna, govor bi odjeknuo u svakoj arapskoj kući, u svakoj izbjegličkoj izbi, pa bi se počelo odmotavati klupko emocija, ljudi bi pohrlili jedni drugima u zagrljaj, preobraženi tom unutrašnjom potrebom da se okupaju u svojoj i tuđoj dobroti.

 

Fajma o tome razgovara s ljudima. Misle da je maštar, fantast, netko tko se bavi stvarima na koje nema utjecaja, nastoji preusmjeriti tokove sudbine, što je uzaludno kao soliti more. Ili misle da je Fajma budala i da Arape, naprosto, treba ubijati dok su mali, dok ne narastu i ne ojačaju, da ih treba tlačiti, ponižavati, davati im najgore poslove, poraziti ih do kraja da prihvate mir, onakav kakav odgovara Izraelu.

 

Ali njemu su, ipak, najgori oni koji misle da on sve to radi, govori, misli, zbog Arapa. Ne, kaže, nije me briga za njih. Ja to radim zbog nas, samo zbog nas. Na to odmahuju rukom, sliježu ramenima, smatraju ga dobrodušnim čudakom, gubitnikom i maštarom, nesređenim i neurednim sredovječnim mužem, koji popravlja svijet umjesto da popravi i sredi vlastiti život.

 

“Došlo je vreme da prestanemo da se osećamo kao narod. Da prekinemo s polascima. Da ostavimo te koještarije. Pozvao me je glas i ja sam krenuo. Kud god nas pošalju – mi ćemo da krenemo. To su polufašistički motivi. Ti nisi narod. Niti sam to ja. Niko nije narod. Ni ujutru ni uveče. Kad smo već kod toga, mi svakako nismo narod. Mi smo pre svega vrsta plemena. (…) Mi smo primitivno pleme. Šljam, to smo mi. Oni, međutim, Nemci, Francuzi, Britanci, ni oni nemaju prava da nas gledaju s visine.”

 

Viče tako Fajma, viče svakodnevno, na oca, na prijatelje, na poznanike i taksiste, u pokušaju da ih uvjeri u nešto u što oni neće povjerovati, pa makar ih njihovo nevjerovanje vodilo u propast. To je ono sa čime se ovaj čitatelj identificira, pa prihvaća Fajmin glas kao svoj vlastiti, i pretvara se u recepcionara u ginekološkoj ordinaciji. Jer, doista, sa stanovišta zdravog razuma i književnosti, korisnije je biti recepcionar u jeruzalemskoj ginekološkoj ordinaciji, nego čitatelj i pisac u Zagrebu.

Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema…

 

Doista, poput Fajme, koristim svaku priliku da kažem koju o antisemitima iz Glasa Koncila i iz Informativnog programa Hrvatske televizije, te o tihom, pristajućem i pasivnom antisemitizmu predsjednika ove zemlje, premda znam da bi mi bilo bolje da o svemu tome šutim, da koristi od govora nema, ni od zaustavljanja društva koje bi tako rado oživjelo svoju 1941.

 

Uostalom, kada bih sve to preskočio, možda bih nekoga i nagovorio da čita ovaj roman? I možda bi se i sam čitajući ga pretvorio u Fajmu, kao što se ja, evo, pretvaram u Fajmu?

 

Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema, jer velika književnost može artikulirati ono što ne mogu ni historiografska publicistika ni politički i diplomatski pregovarači. Najprije, velika književnost ne može nikad biti politički pristrasna. Samo anđeli i Amos Oz u svakom će trenutku nepristrano svjedočiti o Palestini i Izraelu.

 

Roman nije preveden na hrvatski, a na srpskom je objavljen 2005, u posrednom prijevodu s engleskog. Izdavač je danas zamrla Narodna knjiga, u čijoj se knjižari, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, može kupiti i Ozov “Fajma”. Priča o čovjeku koji nakon svakog jela pije gastale, a kada piša, povlači vodu, pokušavajući uskladiti svoj mlaz s punjenjem i pražnjenjem vodokotlića.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

     Frano Prcela, izazov za lijenost duha
     O genocidu možeš govoriti samo ako je počinjen i u tvoje ime
     Sandra Hemme, žena koja je najduže nedužna provela u zatvoru
     Rasističke svinjarije Joška Jeličića stavovi su cijelog HRT-a
     Je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine
     Kako nejunačnom svijetu ispričati priču o tragičnom junaku
     Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist
     Žena, muškarac i nebinarno čeljade
     Baby Lasagna čita Pismo lijevom krilu jedne nogometne momčadi
     Pravda za Palestinu i Artsakh, pravda za Eden Golan!

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija