Camusova ljeta u Alžiru

Postoje knjige koje nas jednostavno zovu da im se vratimo ljeti. Specifična je vrst tog zova, utkana u zrak zagušen od ljetnih vrućina, koji u sebi nosi nijanse melankolije, žala za prohujalim ljetima, koja se više neće vratiti. Svako od tih ljeta obilježeno je nekim knjigama, čitanjem neke, upravo određene knjige. Tako je to za one koji se uz knjige vežu, kojima knjige posreduju načine na koje se pridržavaju za svijet – da ne skliznu prerano sa njega, da ga na sebi svojstven način protumače, uhvate za uzde.

Svijet se otima, ali srećom, dolaze nove i nove knjige, postoje pronalasci, ponovna ili nova otkrića starih, još ne pročitanih – eto šanse za onoga kome život daje prilike da se negdje u miru skrasi s knjigom u ruci, da zauzme svoje odstojanje, da iznova sagradi novo zdanje unutar kojega će, možda, pronaći prividnu, privremenu zaštitu.

Jasno, tu su i spoznaje – one kod nekih ljudi prirodno teže ka tome da budu sve proširenije, da se kreću ka onom još nevidljivom – nespoznatom. I zato i ljetni mir za njih nikada nije posvemašnji mir – odmor je također određena vrst rada, umnog i spoznajnog. Knjige su za to neizbježan alat, bez kojega naša radoznalost ne može. Ljeti želimo da su prožete nečim naročitim, da u sebi nose onu toplinu i smirenost, rahlost i putenost kakvom priželjkujemo da bude prožeta zbiljska stvarnost, tijekom ljetnih mjeseci.

Možda se samo radi o nježnosti, o blagosti koja struji atmosferom, načinom na koji su skladane riječi – teško je naše čežnje za vrstama čitalačkog užitka sažeti u jedan od mnogih opisa koje bismo mogli dati, ali tijekom godina primjećujemo da uistinu postoje knjige koje određena vrst čitatelja voli čitati upravo ljeti, knjige koje neki od nas povezuju sa sjećanjem na nekadašnjega sebe, tijekom nekih od bivših, udaljenih ljeta, do kojega bismo možda, na nekoliko tjedana odriješeni od društvenih uloga i obaveza, željeli doprijeti.

Ili je posrijedi nešto treće – knjige koje govore o ljetu, o prostorima napučenim suncem i pijeskom, morem, ljetnim prazninama i nemirima, metafizičkom tjeskobom kakvu, moguće, pobuđuje pustinja? Često su mi govorili o Camusovoj knjizi eseja ”Ljeto” (Ceres, Zagreb, 2005., s francuskog prevela Višnja Machiedo), zapisa s boravka u alžirskim gradovima Oran, Constantine, Tipasa, kao o svojoj omiljenoj lektiri ljeti, kojoj se često iznova vraćaju, ljudi koje poznajem… Rođen i odrastao u Alžiru, Camus je onaj koji dobro poznaje arapski svijet, vidi ga iznutra, mimo njegovih egzotičnih mamaca, koji su s vremenom učinili svoje, u prilog površnosti našeg doživljaja toga svijeta, ali tada, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, kada je pisao ove eseje, turizam ondje još nije bio razvijen onako kako će to biti kasnije.

Zbog toga ćemo dobro moći prepoznati onu razliku koja alžirske gradove razdvaja, čini drugačijima od evropskih, o čemu Camus piše, koja prije svega leži u arapskim ljudima, za koje pisac i filozof piše kako ih doživljava ”kao svoju braću”, koje prepoznaje posvuda po svijetu, ponajprije ”po prijateljskom smijehu” koji ga pred njima hvata.

”Ne, doista, nemojte ići tamo ako osjećate da vam je srce mlako, i ako vam je duša neka bijedna životinja!”, poručuje Camus na kraju jednog od ovih zapisa…

Govoreći o gradovima na Zapadu, on isprva primjećuje da oni ne pružaju dovoljno tišine – one tišine potrebne čovjeku koji želi bolje razumjeti svijet, sabrati duh, kako bi se bolje služilo ljudima… Da, ima pravo Camus, Zapad se ”kovao uz veliku graju”, stoga napučenost revolucionarnim prošlostima priječi dolazak tišine. Ali, s druge strane, zapadni su gradovi, kako sam kaže, često ”pustinja za srce”, a Salzburg bi bio ”tih bez Mozarta”, i iz tog pustinjskog srčanog osjećanja u njima stvari mogu rasti…

Camus ovdje traga za drugim pustinjama i utočištima, čak ne niti onim klasičnim pustinjama iz naših imaginarija, za koje veli da su ”preopterećene poezijom”. Jedno takvo mjesto pronalazi u Oranu, gradu čije su ulice ”zavjetovane pijesku, prašini i vrućini”. On ga opisuje okom poznavatelja u dušu – zna da u njemu nema prostora za velikost, tek samo za stolove s igračima karata, za amaterska boksačka društva, boćare, razna pokrajinska društva… Kada opisuje oranske dućane, on daje oduška svojoj dječjoj radosti, pred paradoksom neukusa i kiča, jeftine trivijalnosti koja ga ne ljuti, čak i kada se pred dućanom ili na tržnici nude ”užasni gipsani odljevi izmučenih stopala” ili dio Rembrandtovih crteža.

Osim bogatstva kavana i fotografskih ateljea, Oran je u Camusovo vrijeme vrvio i napučenošću pogrebnim poduzećima – niti njemu samome nije bilo jasno zbog čega, jer ondje se nije umiralo više negoli drugdje. Mladež njegova doba, s druge strane, uživala je naročito, pri izlasku na ulicu dati čistaču cipela da im ulašte cipele, i potom šetati u tim cipelama po šetalištu. Radi se o tome, upućuje nas pisac, da oranski čistači cipela naročito uživaju u svome poslu, onim užitkom i zaljubljenošću u njega koje kao da posreduju na svoje mušterije, dok do u tančine obavljaju svoj zadatak.

Kada već postignu oku savršen sjaj dobro ulaštene cipele, čistači ponovno na njenu površinu spuštaju novi komad laštila, pomiješanog s benzinom, utrljavaju ga još većom pomnosti ne bi li poništili onaj maloprije dobiven sjaj, trljajući ga u dublje pore kože, lašteći cipele sve do trenutka dok ponovno ne zablistaju do novog savršenstva. Tek je tada posao okončan.

Površnost južnjačkog života, čije vedute, pogledi na luku i more, kamenite uzvisine, dizalice i divovske brklje, spremišta i pruge što nestaju pod gradskim liticama, poznata s mnogih točaka Mediterana, možda ne jamči onu tišinu koja će stvoriti tlo dovoljno plodno za rađanje, stvaranje nečeg uzvišenog, kako zamjećuje Camus, jer je veća, zacijelo i bolnija ona tišina što je jamče prenapučenosti velikih gradova. Ali veliku vrijednost ovakvih mjesta, kao što je Oran, grad u sjeverozapadnom Alžiru, na obali Sredozemnog mora, poznat po utvrdi Santa Cruz, koju su podignuli Španjolci negdje tijekom 16. stoljeća, jest u tome, kako kaže naš vodič Camus, ”što se srce ondje razgolićuje”.

Ne traži li ljeto od nas često upravo to, neku vrst ”razgolićenosti srca”, o kojoj je i Baudelaire pisao (i ovu je Baudelaireovu knjigu kratkih proznih zapisa, razmišljanja, nazvanu ”Moje razgolićeno srce”, kao i Camusovo ”Ljeto”, na naš jezik prevela prevoditeljica Višnja Machiedo, a objavio ju je zagrebački Litteris, 2006., u knjizi naslova ”Rakete i druga posmrtna djela”)…

Velika djela, ustvrdit će Camus, koja će uzburkati naš duh, osigurati mu potrebne zanose, pisana su na drugim mjestima – mjestima poput Firenze ili Atene. Gradovi, luke poput Orana, ne nude nikakvu vrst duhovne hrane – čak niti prošlost napučenu za nas važnim činjenicama – tek samo ”mineralno nebo, ulice i drveće u svome prašnjavom ovoju”.

Ljudi su u takvim gradovima bezimeni i nebitni, svedeni na ništa, prepušteni samoći i dosadi, ignoranciji svijeta, činjenici da se ne mogu otresti sami sebe, svjesnosti da pripadaju ljudskome rodu, ali da su u njemu neumoljivo okrenuti promatranju vlastite praznine i nebitne nevidljivosti  – neumoljivost je te spoznaje ono na što nagoni vrućina, pustinja, ljeto, spoznaje koju možda, tijekom velikih vrućina, u svome razgolićenom trajanju, čovjek prepozna boraveći posve negdje drugdje, a unutar sebe sama.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada
    •  Nezaboravni romani, remek-djela Fleur Jaeggy
    •  Impresije s mirovnih susreta zemalja Mediterana Medì

> Svi tekstovi ovog autora